1. No category

SKOK U VIS
FOSBURY FLOP
Dick Fosbury je 1968. svojom
ekscentričnom tehnikom
skoka u vis zapanjio atletski
svijet pobjedivši na OI i
postavivši olimpijski rekord
preskočivši letvicu leđima,
okrenut pod pravim kutom.
Do tada su gotovo trideset
godina najbolji skakači u vis
koristili opkoračnu tehniku
(straddle), okrenuti licem ka
letvici i tijelom gotovo
paralelnim s tlom u trenutku
prijelaza letvice.
Današnji najbolji skakači,
koriste Fosbury Flop tehniku.
Dick Fosbury
BIOMEHANIKA I TEHNIKA
• Zalet
• Svrha zaleta je postaviti skakača u najbolji položaj za
odraz dok se kreće velikom brzinom.
• Položaj odraza nije statičan ravnotežni položaj. To je
dinamičan položaj koji obuhvača ravnotežu, brzinu
kretanja ekstremiteta i zbroj fizikalnih sila pri zaletu.
• J – zalet ima određene mehaničke prednosti koji skakaču
pomažu da postigne maksimalnu visinu skoka.
• On počinje ravnim trčanjem i tako omogućuje razvoj
brzine te pri kraju prelazi u trčanje po zavoju (posljednja
tri do pet koraka). Trčanje tako nešto manje od četvrtine
kruga omogućuje skakaču da postigne centripetalnu silu
uoči odraza. Ta ga sila prebacuje preko letvice kada se
odrazi od podloge.
• Pored J – zaleta postoje zakrivljeni i kuka – zalet.
• Zakrivljeni zalet trči se kontinuirano po zavoju i
najčešće ga koriste početnici.
• Kuka – zalet ide malo prema van prije nego što
skrene prema letvici i nalazi se između druga dva
načina premda je bliži J – zaletu te eliminira
smanjenje brzine tjekom prelaska na trčanje u
zavoju.
• Zalet je najčešće dugačak
osam do jedanaest koraka.
• Duži zalet stvara previše
različitih varijabli da bi
bio dosljedan a nekoliko
dodatnih koraka neće
omogućiti razvoj veće
brzine.
• Važno je trčati
maksimalnom brzinom
koja se može kontrolirati.
• Pri tom je vrlo važna
jačina. Općenito, što je
skakač snažniji, može
bolje kontrolirati brži
zalet.
• Početna točka zaleta Dicka Fosburyja (koji je bio
visok 190 cm) bila je 5.85 m uljevo od lijeve
standardne oznake i 12.75 m u zaletište okomito
na letvicu.
• Koristio je zalet od osam koraka, prvih pet ravnih
koraka i od početne točke prema stražnjem uglu
strunjače za doskok.
• Drugi skakači koriste slične startne oznake,
ovisno o njihovom broju koraka, tjelesnoj težini,
jačini itd.
• Prvi korak
• Skakačev prvi korak zaleta se često zanemaruje. On
postavlja tempo cijelom zaletu. Ako se on mijenja, tada
skakač svaki puta koristi različite sile odraza pri trčanju.
Posljedica toga su različite dužine koraka, brzina i mjesto
odraza.
• Neki skakači s dva ili tri koraka “uhodaju” u početno
mjesto zaleta. Ta metoda može pomoći da ostanete
opušteni kada počnete trčati, naročito ako je zalet kratak.
Nedostatak hodajućeg starta je da dopušta miješanje drugih
varijabli i ne pruža toliko dosljednosti kao start s mjesta.
Srednji koraci
• Ovi koraci počinju u ravnoj liniji i održavaju tempo postavljen prvim korakom.
• Tjelo skakača mora biti u ravnoteži.
• Težište mora biti iznad stopala kada je ono na tlu – ne smije se naginjati
naprijed jer će tako kukovi biti u nepovoljnom položaju za odraz.
• Skakač se tijekom trčanja ne smije naginjati natrag jer i to stvara loš položaj za
odraz.
• Trčati se mora ritmički i maksimalnom brzinom.
• Zavoj se mora pretrčati tako da stopala gaze po zamišljenoj kružnici bez
usporavanja ili zastajkivanja.
• Skakač se naginje prema središtu kružnice, ali ne iz struka, već
cijelim tijelom iz gležnjeva, čime upravljaju sile trčanja u zavoju.
• Kao i u sprinterskom trčanju po kružnici, vanjska ruka prelazi
središnjicu tijela, a stopala ostaju na zamišljenoj liniji zavoja.
• Ako se skakač ne nagne ili trči tako da mu stopala nisu na liniji
zavoja, tada će biti uspravan i pri odrazu će morati primjeniti
zamah. Time će se smanjiti potencijalna visina skoka.
• Vježba za učenje trčanja u zavoju je trčati u krug brzinom zaleta.
Da bi se pri tom brzo trčalo, skakač se mora nagnuti prema centru
kruga i vanjskom rukom prelaziti središnjicu tijela.
Zadnji koraci
• Zadnja tri koraka su različita od prethodnih.
• Kukovi moraju biti spušteni i koraci brži.
• Skakač se ne naginje naprijed nego savine koljena.
• Gazi na puno stopalo i još uvijek trči po kružnici.
• Nema nagle promjene brzine – blago se ubrzava.
• Predzadnji korak je kraći i omogućava postavljanje stopala na odrazno mjesto
te čuva energiju za skok.
• Tijekom zadnja dva koraka ruke se dovode natrag u položaj za zamah prije
odraza.
• Ako se koristi zamah jednom rukom, ruke nastavljaju prirodnu kretnju kao i
kod trčanja.
• Ako se koristi zamah objema rukama, najdjelotvornije su dvije metode.
• Jedna je varijanta da skakač vanjsku ruku zadrži naprijed u predposljednjem
koraku. Za to vrijeme unutrašnja ruka se prirodno kreće naprijed i tako su obje
naprijed kada stopalo dodiruje tlo za posljednji korak.
• Tijekom posljednjeg koraka obje se ruke povlače natrag i tako tijekom odraza
zajedno zamahnu naprijed.
• Druga je varijanta da se održi prirodno kretanje rukama dok vanjsko stopalo ne
dotakne tlo posljednji put.
• U posljednjem koraku se unutrašnja ruka prirodno kreče natrag, ali se vanjska
ne dovodi naprijed. Iz tog položaja, kada su obje ruke natrag, zamahuje se
naprijed i gore pri odrazu. Treba se paziti da se tijekom prelaska iz sprinterskog
trčanja do odraza ne uspori.
Zadnji koraci
“Ukopavanje” i odraz
• Najvažniji tehnički aspekt skoka u vis je odraz.
• Ako dobar zalet skakaču omogući ispravan odrazni položaj i brzinu
i ako se odraz pravilno izvede, skok će biti najvjerojatnije dobar.
• Skakač koji se odražava lijevim stopalom imat će zalet s desne
strane zaletišta; većina dešnjaka tako skače. Večina ljevaka trči s
ljeve strane i odražava se desnom nogom.
• Odrazno stopalo mora biri hitro postavljeno, prvo petom ispred
projekcije koljena. Postavljeno stopalo bit će nešto bliže letvici od
koljena ako je skakač ispravno nagnut prema središtu kružnice
zavoja cijelo vrijeme tijekom odraza.
• Važno je prvo nagaziti petom a ne prednjim dijelom stopala.
• Stopalo se mora postaviti pod kutem od 15 stupnjeva (ili nešto
više) u odnosu na letvicu, i ne smje biti paralelno s njom.
• Ono ne smije biti okrenuto niti prema letvici više od spomenutog
kuta.
• Odrazno mjesto mora biti 0.9 do 1.2 m dalje od okomice povučene
na bližu standardnu oznaku.
• Udaljenost između letvice i odraznog mijesta ovisi o brzini i snazi
skakača. Ona se prema tim faktorima mijenja, a tako i kut prilaza
letvici.
• Razlog zašto se odražava bliže bližoj standardnoj oznaci je taj da će
se tada težište tijela skakača priječi srednji dio letvice i nema
opasnosti da se neće doskočiti na strunjaču.
• Pri odrazu je potrebno 0.12 s da se težina s pete prenese na prednji
dio stopala. Tijekom tog kratkog perioda tijelo skakača dolazi u
vertikalni položaj prouzročen centripetalnom silom zbog trčanja u
zavoju te skok usmjeren ravno gore.
• Tijekom skoka centar težišta tijela se nastavlja kretati prema letvici.
• Dok se podiže na prste skakač mora započeti s okretanjem tijela
leđima prema letvici. To se postiže mišićima unutrašnjim
rotatorima odrazne noge a ne zamahom koljena ili rukom preko
središnjice tijela; njihove kretnje nastaju kao posljedica pokreta
prouzročenog rotatorima noge. Taj okret se ne smije raditi naglo i
brzo, već se mora prirodno dogoditi.
• Nakon ukopavanja pete i obuzdavanja horizontalnog kretanja te
njegove pretvorbe u vertikalno, sljedi skok.
• Odrazna se noga i stopalo opružaju.
• Obje te radnje moraju se izvesti s maksimalnom brzinom i
snagom.
• U trenutku postavljanja pete na tlo, slobodna noga mora zamahnuti
savijenim koljenom.
• Zamašno se koljeno povlači gore.
• Stopalo zamašne noge se nalazi točno ispod koljena.
• Prsti te noge se moraju povuči prema gore i rotirati dalje od
letvice.
ODRAZ
Rad rukama
• U skoku u vis se uspješno koriste četiri tehnike rada
rukama od kojih svaka ima prednosti i nedostatke.
• Tehnika koja uzrokuje najmanje problema je zamah
jednom rukom u kojem se koristi kretnja kao pri trčanju i
tijekom odraza, kao što je činio i Fosbury.
• Unutrašnja ruka se pritom dovodi naprijed i gore zajedno
sa zamašnim koljenom. Njezino kretanje se “blokira”
kada šaka dođe do razine očiju i tijekom leta dolazi sa
strane.
• Od svih tehnika ruku ova je najjednostavnija ali i
najmanje djelotvorna za zamah prema gore.
• U drugom načinu zamaha jednom rukom, ruka se nastavlja
opružati (ne blokira se).
• Tako se više podiže centar težišta tijela, što je prednost ako se
postigne prije završetka odraza.
• Ona može i ostati podignuta do razine uha sve dok se ne prijeđe
letvica.
• Međutim, ako se rukom dosegne preko letvice, doći će do
naginjanja ili uranjanja u letvicu i tako će se izgubiti vertikalna
brzina.
• Tehnike zamaha objema rukama su slične opisanima:
– u prvoj se ruke hitro podižu dok šake ne dostignu razinu čela, naglo se
blokira njihovo kretanje i padaju u stranu. Ako se blokiraju prije nego prsti
odrazne noge napuste tlo, pomažu u zamahu prema gore.
– u drugoj se obje ruke podižu iznad glave. Ova radnja podiže težište tijela još
više nego pri zamahu jednom rukom što znači da skakač ne mora proizvesti
tako mnogo vertikalne brzine da bi preskočio datu visinu.
Prelazak letvice
• Skakač ne smije okrenuti leđa letvici dok se ne nađe dovoljno u
zraku.
• Ako se koristi zamah objema rukama, pri vježbanju se mora paziti
da niti jedna ruka ne ide u stranu (odručenje) dok se tijelo ne nađe
iznad letvice. Ako se to dogodi prerano, ruke će usporiti rotaciju.
One se mogu postaviti uz tijelo ili ostati u uzručenju, ali moraju biti
blizu uzdužne osi tijela.
• Pri odrazu se zamašnim koljenom trzne prema gore kako bi gornji
dio zamašnog bedra bio paralelan s tlom.
• Nakon odraza se zamašna noga ne spušta, već se odrazna noga
podiže do nje. Tako će skakač poprimiti položaj preko letvice s
razmaknutim koljenima i ravnim leđima ili malo uvinutim.
• Razlog zašto su noge razmaknute je taj što su
iliofemoralni ligamenti u zglobu kuka napeti kada su
bedra spojena ili rotirana prema unutra.
• To ograničava opseg kretnji potrebnih za opružanje kuka,
što je povezano s uvinućem preko letvice.
• Razmaknute noge ili rotirane prema van omogućuju
opuštanje tih ligamenata i kretnju bedra prema naprijed u
zglobu kuka – stoga i veće uvinuće.
• One usporavaju rotaciju tijela oko uzdužne osi tako da
niti jedan kuk neće biti bliži letvici od drugog.
PRELAZAK LETVICE
Neki skakači prelaze letvicu ravnim leđima i kukovima
gurnutim naprijed.
Drugi, naročito žene, koje su općenito gipkije u leđima
od muškaraca koriste izrazito uvinuće.
Moramo naglasiti da se uvinuće ne smije raditi prije nego
se odrazilo.
Njegova uporaba zahtjeva veliku brzinu i jačinu kako bi
bedra imala vremena prijeći letvicu.
• Neki skakači na kraju podižu kukove dok su u zraku iznad letvice.
• Taj trzaj ne mijenja putanju centra težišta tijela, ali omogućuje da
različiti segmenti tijela prijeđu letvicu iako se težište nalazi već
ispod njezine razine.
• Dok je u zraku, svaki pokret koji podiže dio tijela uzrokuje
reakciju koja spušta drugi dio tijela.
•
Podižući kukove preko letvice, glave i noge se spuštaju.
• Nakon toga se kukovi odmah i brzo moraju spustiti u “sjedeći”
položaj da bi se noge podigle i prešle letvicu.
• Taj se pokret mora precizno tempirati. Premda on za neke dobro
koordinirane sportaše može biti učinkovit, drugima može
narušavati dosljednost skokova.
• Kada kukovi prijeđu letvicu, dolaze u “sjedeći”
položaj, glava se podiže i brada se postavlja na
prednji dio vrata.
• Tako se omogućuje nogama završni trzaj
potkoljenicama prema gore i njihov prelazak
letvice.
• To je posljedica principa akcije i reakcije.
• Ruke se iz priručenja ili uzručenja pomiču u
odručenje.
Doskok
Kada se letvica prijeđe, slijedi posljednji trzaj potkoljenicama
gore.
To znatno usporava rotaciju prema natrag oko horizontalne
tjelesne osi i doskače se na leđa i ramena.
Dok doskače na strunjaču, skakač pomiče ruke lateralno i malo
naprijed.
Brada je i dalje naprijed i dolje na vratu.
METODIKA
• Početniku treba prije svega prikazati i objasniti tehniku skoka u
cjelini.
• Prve vježbe trebaju upoznati s osnovnim karakteristikama tehnike
skoka.
• U suvremenom obučavanju, kao sredstvo očigledne nastave
primjenjuju se lup-filmovi i zidni plakati sa kinogramima ili
konturogramima.
• Za mlađe se pri vježbanju pretežno primjenjuje metoda
postavljanja općih radnih ciljeva i imitiranja, a za starije metoda
postavljanja određenih užih motoričkih zadataka.
• U početku se najveća pažnja pridaje vježbama za svladavanje
tehnike odskoka (iz mjesta i sa zaletom od nekoliko koraka).
• Zatim dolazi uvježbavanje ritma drugog dijela zaleta kao
specifične pripreme za odraz, uvježbavanje povećanih amplituda
zamaha, naročito zamašne noge, pa vježbe učenja prijelaza preko
letvice na maloj visini (sa skraćenim zaletom).
• Pri tome se često upotrebljavaju i pomoćne sprave koje omogućuju
usporeno izvođenje karakterističnih pokreta, a izvode se i razne
imitacione vježbe.
• Slijedi usavršavanje tehnike skoka na srednjim visinama uz
naglašeno usavršavanje pojednih dijelova tehnike, pa posebno
uvježbavanje normalnog punog zaleta uz kontroliranje dužine
koraka, brzine i točnosti dolaska na mjesto dolaska.
• Na kraju se uvježbava skok u cjelini na većim visinama.
• Po potrebi se u toku uvježbavanja ponovno uče elementi koji nisu
bili dovoljno savladani.