Godinama se vode rasprave tko bi trebali biti i kakvi bi trebali biti instruktori škole jedrenja.
Jasno je da oni nisu najbolji regatni jedriličari, niti su samci kojima je cilj oploviti svijet, jer
zadatak je instruktora socijalan i pedagoški - prenijeti jedriličarsko znanje nekome koga ta
vještina zanima. Cilj svakog instruktora je - demistificirati jedrenje i što je možda i važnije,
demistificirati razumijevanje samoga mora. More, naime, nije sila koja išta ima protiv nas, ljudi.
More je slana voda koja se pod utjecajem vjetra nekamo valja, valovima. Niti nas napada, niti nas
hoće potopiti. Instruktorima je cilj naučiti početnike, ili one manje iskusne, da se s tom silom
odnose s poštovanjem, i da se toj sili suprostavljaju u granicama vlastitog iskustva. Bitno je
shvatiti vlastite granice. Ne morske, svoje. Upravo zato, jer riječ je o otkrivanju najosobnijih
iskustava, među kandidatima za instruktore škole, koje često nazivamo pomoćnim instruktorima,
najčešće su ljudi tjerani nemirom i znatiželjom, koji se bave, u najmanju ruku, neobičnim, ne
tako čestim zanimanjima. U brizi da se ljudi što brže i bolje upoznaju s osnovnim tehnikama
jedrenja, oni isto tako nastoje da jedrenje ne postane samo obična tehnička vještina, poput
vožnje automobila, već da u jedrenju ljudi pronađu zadovoljstvo koje ispunja smisao života …
Želimo vam predstaviti upravo takve mlade ljude, njihov doživljaj ANA-e, jedrenja i života. Ovog
puta samo djevojke koje su ove godine stasale za buduće pomoćne instruktore naše škole.
Matea KOBEŠČAK, Hrvatska
Matea je na diplomskim studijima iz
politologije i sociologije. Živjela je u Japanu od
2006. do 2007. godine gdje je stekla počasnu
maturu privatne međunarodne srednje škole
Sendai Ikuei Gakuen. Državna je viceprvakinja
teakwondou 2004 godine.
Cijeli svoj život sam posvetila učenju. Učila sam u
školama, na fakultetima, seminarima, putovanjima,
i tokom života u inozemstvu. Divno je znati mnogo
toga, a sa svakim novim saznanjem sve više
shvaćati koliko je toga još preostalo za naučiti.
Znanje se ne svodi samo na ono što možemo naučiti
iz knjiga. Znanje nisu samo podaci, statistike,
pojmovi i riječi. Znanje se ne stiče samo gledanjem
u knjige. Gledajući u knjige možemo reći da smo
naučili, ali ne i da znamo. Da bismo uistinu znali
nešto, potrebno je to i iskusiti. Možemo teoretski
učiti tehnike spinakera, ali ako nikada nismo bili na
brodu i barem 30 puta podigli i spustili spinaker,
ne možemo reći da uistinu znamo kako se to radi.
Moja struka su društvene znanosti, popraćene
znanjem jezika. Sociologija i politologija pružaju
dobar uvid u društvene, međuljudske i političke
procese. Ali ako se te teorije ne pokušaju smjestiti
u stvarni svijet, u odnosima sa stvarnim ljudima,
one nemaju nikakvu pravu vrijednost. Smatram da
za osobu svojih godina imam dosta znanja, ali
premalo prilika da ih iskoristim.
Kod mladih ljudi uvijek vlada jedan te isti problem –
svatko od nas traži da svoje znanje potkrijepimo
iskustvom, ali rijetko tko nam daje priliku da to
iskustvo i steknemo, a već postojeća iskustva rijetko
kada se cijene.
Kada sam kao coastal skipper došla u ANA-inu bazu
i ispričala svoju priču, zajedno sa namjerom da
svoja znanja i vještine primijenim i usavršim u ANAi, naš šef Gordan mi je rekao samo jednu stvar: „Tu
smo za tebe“. I to je bilo sve što mi je trebalo.
Imam osjećaj da se ovdje moja iskustva cijeniti, a
znanja dobiti novu vrijednost. Tako bi učenje
zapravo trebalo izgledati. Jer diplome bez istinskog
znanja i iskustva su ipak samo komad papira…
Ana Erčulj je iz Ljubljane, gdje je apsolvent
Filozofskog fakulteta. Dirigent je ženskog
pjevačkog zbora, vokalnih grupa i asistent
dirigenta Akademskog pjevačkog zbora Tone
Tomšić Univerziteta u Ljubljani.
Odkar pomnim se mi je jadranje zdelo romantično,
morda tudi zaradi vpliva serije Bratovščina sinjega
galeba, ki so jo v moji mladosti prikazovali na
televiziji, ko pa sem prvič stopila na jadrnico in
začutila veter v jadrih je to postala ljubezen za vse
življenje. Jadranje mi pomeni svobodo, neomejenost
in odprtost.
Z jadranjem sem se prvič srečala pred petimi leti,
ko so se prijatelji - zborovski pevci dogovarjali za
jadranje.
Ana ERČULJ, Slovenija
Nismo se prav
dobro poznali, vendar sem slišala
njihov pogovor, zbrala pogum in vprašala ali se jim
lahko pridružim. Skiper je bil navdušen, saj je tako
posadka za jadranje imela popolno zborovsko
ostavitev z vsemi glasovi: sopran, alt, tenor in bas,
saj si seveda čas na jadranju krajšamo s petjem.
Najbolje se počutim na jadrnici s polnimi jadri, z
vseh strani obdana z nepregledno in neskončno
širino morja. Po prvi navdušujoči jadralski izkušnji
sem vsakih nekaj mesecev iskala priložnosti, da se
vrnem na morje in zopet začutim moč vetra,
svobodo, pljusk valov in okus morja ter njegovih
dobrot. Večinoma sem se vračala s prijatelji s
katerimi sem se prvič odpravila na morje, v lanskem
letu pa sem se odločila, da mi to ni dovolj in da bi se
rada tudi sama izpopolnila v jadranju. Kako sem se
odločila za jadralno šolo ANA? Skiper in zborovski
pevec s katerim sva pogosto jadrala mi jo je
priporočil, saj je tudi sam prve tečaje opravil pri
njih, poleg tega pa Filozofska fakulteta v Ljubljani,
na kateri študiram muzikologijo in sociologijo
kulture, sodeluje z jadralno šolo ANA in za študente
ponuja poseben popust za osnovne in napredne
tečaje. Seveda se mi je tudi ime šole zdelo
simpatično. V lanskem letu sem tako opravila
napredni tečaj, letos pa sem se odločila, da
instruktorjem in sami šoli pomagam kot dežurna v
bazi.
Srce in duša baze so prav gotovo instruktorji.
Na čelu instruktorjev stoji Živko - šarmantni in
izkušeni morski volk, odličen kuhar in poznavalec
morskih dobrot, njegove ekipe na jadrnicah pa so,
niko ne zna kako, večinoma sestavljene iz
predstavnic nežnejšega spola. S svojimi
izkušnjami, nasveti in vzpodbudnimi besedami
bodri vse instruktorje in tečajnike, vedno pa se
lahko zaneseš na njegovo pomoč. Zvone je
instruktor, ki s svojimi izjavami, pregovori,
izkušnjami in začudenimi očmi velikokrat nasmeje
posadko, jadranje z njim pa ni nikoli dolgočasno.
Redno opozarja tečajnike, da morajo biti na
jadrnici »jako, jako oprezni jer u životu ima
mnogo, mnogo opasnih stvari«. Ivan je nasmeh
šole ANA in uživa v podajanju znanja popolnim
jadralskim začetnikom. Je odličen pedagog in s
svojimi predavanji še tako komplicirane stvari
napravi enostavne, v praksi pa jih njegovi tečajniki
le še utrdijo. Njegove odlike so vsekakor
potrpežljivost, prijaznost, nasmeh, ki ga nikoli ne
zapusti, energičnost in odlične plesne in pevske
sposobnosti. Josko je »stari rocker« in mladi očka,
ki ljubi svojih pet minut na krmilu, pamidore, dež
in zimo, v vročini pa se ne počuti najbolje, kljub
temu da ga pred soncem varuje njegova temna
polt. Odlikujejo ga natančnost, pazljivost in sokolje
oko, saj napake tečajnikov opazi včasih še preden
so storjene. Kot jedriličar je poln jadralnih
izkušenj, odlično čita more, je super taktik, stremi
k jadralski popolnosti in pravi da se »upoznavanje
mora nikad ne završi«.
Gordan je »oči in ušesa« baze. Skrbi, da vse v bazi
poteka gladko, da so vsi računi plačani, da se
inventura izvrši vsak teden, hkrati pa je super očka
dveh nadebudnežev Maksa in Nike, navdušen
jadralec, senzibilen in pozoren prijatelj, ki zelo
dobro pozna, čuti in pročita ljudi in jim je v
vsakem trenutku pripravljen pomagati. Trije tedni
v bazi so bili polni dogodivščin in zanimivih ljudi, ki
prihajajo iz vseh vetrov in celin. Na šolskih
jadrnicah smo tako gostili nekaj zdravnikov,
lepotno kirurginjo, menedžerje, pilota, ekonomiste,
pravnike, študente, dijake, cirkuško artistko,
računalničarje, učiteljice, … Preboleli smo nekaj
sončaric, namazali opekline, staknili nekaj odrgnin,
natrgali in zakrpali glavno jadro, popravili motor, se
odpravili na plovbo z gajeto in latinskim jadrom,
poizkusili morska jajca in morske ježke, ob kitari
dolgo v noč prepevali dalmatinske pesmi, se ob
močni burji na napakah drugih učili kako se ne
upljovljava v zaliv in prijetno utrujeni vsak dan
sklenili v konobi Kod ribara ob odlični hrani.
Odlike in vizija šole jadranja ANA so vsekakor
prijateljstvo, iskrenost, povezanost, pripadnost,
pomoč sočloveku, ljubezen do jadranja in ljubezen
do posredovanja znanja jedriličarskih veščin. Ekipa
deluje kot velika družina, ki te sprejme in skrbi za
dobro počutje vseh udeleženih. Spraševali so me kaj
imata skupnega ljubezen do glasbe in ljubezen do
jadranja. Odgovorila sem jim, da verjetno to, da sta
obe prežeti z močnimi čustvi in pripadnostjo ljudi, ki
se v tej ljubezni povežejo ne glede na njihov poklic,
starost in status, si pomagajo, se trudijo biti čim
boljši in delovati čim bolj usklajeno. V zboru in prav
tako na jadrnici ljudje pozabijo nase, postanejo
popolnoma enakovredni in si skupaj prizadevajo za
isti cilj. Podobni sta si tudi vlogi instruktorja/skiperja
in dirigenta. Jadrnica ali zbor si lahko privoščita
samo enega kapitana/dirigenta, saj je le tako možno
usklajeno in enotno delovanje posadke. Huh. Bilo je
lepo.
Članek pišem doma v Sloveniji in moram priznati, da
me med pisanjem oblivajo solze ob spominu na vse
lepe dogodke in dobre ljudi s katerimi sem preživela
tri tedne v Jezerih. Kljub temu vem, da, če bom le
zdrava, me bo čežnja za morem pripeljala nazaj in
se ji ne bom mogla dolgo časa upirati. Pojdimo
skupaj s polnimi jadri naprej!
na zasluženi odmor. Idući dan pričekali smo da kiša stane,
obavili carinske formalnosti i krenuli prema Italiji. Kurs
182- Vieste. Padala je noć, vjetar je lagano jačao, mjesec
i zvijezde obasjavale su put i davale nam orijentir, sve dok
nismo ugledali svjetionik Palagruža. Spavali smo tada u
kratkim smjenama jer nitko nije želio propustiti doživljaj
noćne navigacije u tako lijepoj i mirnoj noći na pučini.
Kako je svitalo tako se ispred nas sve bliže vidjela Italija,
a u rano jutro uplovili smo u Vieste. Vieste je mali
povijesni gradić, pun spomenika, restorana i pješčanih
plaža koje ga okružuju. Prepoznatljiv je po visokoj bijeloj
stijeni Pizzomunno, koja izlazi iz mora blizu plaže i skriva
romantičnu priču. Nakon što smo ga prošli uzduž i
poprijeko, odmorili uz cappucccino i croissant, počele su
pripreme za povratak. Podijelili smo gvardije, detaljno
Lamjana JURČEC, HRVATSKA
proučili vremensku prognozu, pripremili brod i krenuli.
Lamjana je naš
pomoćni instruktor i budući diplomirani
inženjer fizike (meteorologija).Ove godine
boravila je podjednako u našoj bazi u
Jezerima koliko i u Zagrebu.
maestral, čak se i neka nevera prijetila. Dežurni navigator
Svjetla grada ostavili smo iza sebe, zapuhao je jači
prve gvardije imao je pune ruke posla, a kompletna
posada morala je imati širom otvorene oči, jer presjeći
pomorski prometni koridor, prepun raznih većih i manjih
brodova, u mrklom mraku i nije trivijalan zadatak. U to
smo se uvjerili prateći razgovore na VHF stanici u kojima
Ljubav prema moru i brodovima traje oduvijek, ali
se kapetani brodova međusobno konzultiraju oko kurseva
jedrenje je bilo moj dugo neostvareni san. Došla sam u
kako bi sigurno mimoišli jedni druge. Vrijeme je proletjelo,
ANA i od samog početka vidjela da me to čini sretnom i
došao je red na drugu gvardiju, noć je bila oblačna i
da se time želim baviti. Spoj prirodnih sila i zakona
hladna, približavali smo se Palagruži. Mjesec i zvijezde
fizike, život na jedrilici, upoznavanje našeg mora i otoka
ovaj put nismo vidjeli, vjetar je stalno mijenjao smjer i bio
na jedan nov način, sve mi se svidjelo. Prošla sam
je pravi izazov držati točan kurs. U svitanje već
temeljnu edukaciju, uslijedile su regate, krstarenja i
razaznajemo Sušac, Lastovo, Korčulu, Vis, razvedrava se,
jedrenje je postala ovisnost koje se nemoguće riješiti.
sunce izlazi, jutro je hladno, mirno i prekrasno. Ulovim
Atmosfera u školi, predanost instruktora i upoznavanje
sebe kako promatram more, osjećam vjetar i uživam u
ljudi koji su tu s istim ciljem i istom željom stalno me
trenutku. Prošla su brzo još dva dana jedrenja do Betine.
vraćala u marinu Jezera.
Odličan tjedan, sada jedva čekam novi izazov.
Nakon svih uzobalnih milja došlo je vrijeme za nešto
Moja edukacija i dalje traje, Gordanova vjera u mene
novo- bila sam spremna za avanturu pod nazivom
polako postaje opravdana. Živkovo iskustvo i znanje,
Transadriatic. Isplovili smo iz Betine i zaputili se prema
Zvonini savijeti i strpljenje, Zenova vedrina i smirenost
jugu. Prvi dan bio je lijep i sunčan, vjetar umjeren i
čine ih instruktorima za poželjeti. Moj san postao je
idealan za opušteno jedrenje. Prenoćili smo u Rogoznici i
stvarnost, radim ono što volim i sretna sam.
probudili se uz jako jugo. Krenuli smo put Visa, držeći se
kopna sve do Drvenika, vjetar je bio jak, more je
pokazalo i svoju divlju stranu. Navečer smo stigli na Vis,
kao i svako večer pojeli jedan Živkov specijalitet i legli
Pozdrav iz Jezera,
Vaša ANA