(Ne)zavisni?
(NE)ODVISNI (NE)ZAVISNI INDEPENDENT ? NEW MEDIA CROSS BORDER Transdisciplinarnost in novomedijske kulture v razvoju čezmejnega sodelovanja Transdisciplinarnost i novomedijske kulture u razvoju prekograničnog područja Transdisciplinarity and new media culture in cross-border area development Partnerji / Partneri / Partners: Autonomni centar – ACT, Čakovec (HR) Kulturno izobraževalno društvo KIBLA, Maribor (SI) ONEJ – društvo prekmurske pobude, Murska Sobota (SI) Udruga mladih Varaždinski underground klub (V.U.K.), Varaždin (HR) http://noborderculture.eu Projekt Transdisciplinarnost in novomedijske kulture v razvoju čezmejnega sodelovanja – NEW MEDIA CROSS BORDER se izvaja v okviru Operativnega programa IPA SI-HR 2007–2013. Projekt Transdisciplinarnost i novomedijske kulture u razvoju prekograničnog područja – NEW MEDIA CROSS BORDER se provodi u okviru Operativnog programa IPA SI-HR 2007–2013. Project Transdisciplinarity and new media culture in cross-border area development – NEW MEDIA CROSS BORDER is implemented within the Operational Programme IPA SI-HR 2007–2013. Izdajatelji / Izdavači / Publishers: KID / ACE KIBLA, Ulica kneza Koclja 9, Maribor, Slovenija Zanjo / Zastupana po / Represented by: Aleksandra Kostič in / i / and Autonomni centar – ACT, Dr. Ivana Novaka 38, Čakovec, Hrvatska Zanjo / Zastupana po / Represented by: Teodor Petričević (NE)ODVISNI (NE)ZAVISNI INDEPENDENT ? Edicija / Edition: TOX – vozni red po tri tisočih / TOX – time table through tree thousand leto 18, št. 42 / Year 18, No 42 Uredili / Urednici / Editors: Snežana Štabi, Žiga Dobnikar, Dejan Pestotnik Prevodi / Prijevodi / Translations: Ana Flac, Helena Fošnjar, Snežana Štabi Lektura / Proof reading: Ana Jerković, Mirjana Predojevič, Cameron Bobro Naslovnica / Cover: Art intervencija / Art intervention, Beltinci, 1. 5. 2012. (foto / photo Zarja Ražman) Koordinacija in asistenca / Koordinacija i podrška / Coordination and assistance: Lidija Pačnik Awais, Simon Sedmak, Stjepan Mikec Prelom / Prijelom / Layout: Samo Lajtinger Tisk / Tisak / Print: Repro Point d. o. o. Slovenija, 2013 Naklada / Copies: 500 CIP - Kataložni zapis o publikaciji Narodna in univerzitetna knjižnica, Ljubljana 316.774 (NE)ODVISNI? = (Ne)zavisni? = Independent? / [uredili Snežana Štabi, Žiga Dobnikar, Dejan Pestotnik ; prevodi Ana Flac, Helena Fošnjar, Snežana Štabi]. - Maribor : KID, ACE Kibla ; Čakovec : Autonomni centar ACT, 2013. - (Zbirka Tox : vozni red po tri tisočih = Edition Tox : time table through tree thousand ; letn. 18, št. 42) ISBN 978-961-6304-30-6 (Kibla) 1. Vzp. stv. nasl. 2. Štabi, Snežana 265410560 NEW MEDIA CROSS BORDER Transdisciplinarnost in novomedijske kulture v razvoju čezmejnega sodelovanja Transdisciplinarnost i novomedijske kulture u razvoju prekograničnog područja Transdisciplinarity and new media culture in cross-border area development Maribor, 2013 Kazalo Stjepan Mikec Uvod....................................................................................................................... 6 Dejan Pestotnik, Žiga Dobnikar New Media Cross Border............................................................................... 8 Martha Blassnigg, Michael Punt Transdisciplinarnost: izzivi, pristopi in priložnosti na pragu zgodovine...............................................................14 Marta Gregorčič Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie................28 Robert Posavec Neodvisnost kot sistem vrednot in ne kot vsebinski koncept............48 Snežana Štabi MARŠ v nove medije?.....................................................................................58 Peter Tomaž Dobrila Računalniška, novomedijska, intermedijska umetnost in Multimedijski center KIBLA / KIBLA 20 let, evropski projekti 10 let........................................................63 NEW MEDIA CROSS BORDER Transdisciplinarnost in novomedijske kulture v razvoju čezmejnega sodelovanja.......................................................... 210 5 Smo štiri organizacije z različnimi izkušnjami, zgodovino, organizacijskim razvojem, z različnimi načini dela in pozicijami v družbi. Skupno izhodišče je delovanje na področju civilne družbe, aktivnost pri razvoju teh skupnosti, pri čemer nam niso tuje nove tehnologije in mediji, pripravljenost na nove izzive, eksperiment, izmenjavo znanj in izkušenj, pripravljeni smo ustvarjati nekaj novega in naša družbena obveza je te novosti deliti s skupnostjo, da jih dopolni, kritizira, razveja in razširi pod pogojem – “deli pod enakimi pogoji!” Med kreativnim poletjem 2010 smo predstavnikom KIBLE – obkroženi z računalniki in v odblesku multimedijske razstave – sramežljivo skušali razložiti idejo razvoja družbe skozi nove medije in kulturo deljenja znanj in informacij. Idejo, ki se je v naših glavah v ACT-u kuhala od takrat, ko smo ugotovili, da naša vloga ni izvajanje manjših aktivnosti in poskušanje reševanja problemov na terenu, temveč ustvarjanje hub-ov v skupnostih, vzpostavljanje platforme za podporo posameznikom in manjšim organizacijam, ki imajo ideje in entuziazem, vendar so brez ustreznih virov. Platforma, ki lahko takšnim ljudem, inovatorjem današnjega časa, zagotovi zatočišče znotraj okostenelega sistema, v katerem se ne morejo znajti. Gre za ustvarjanje pozitivnega okolja za bottom-up – spodbude z dna navzgor, ki nastajajo od ljudi, iz civilne družbe in se nadaljujejo s podporo večjih, že uveljavljenih organizacij, ki lahko z raziskovanjem, mreženjem, projektnim upravljanjem in financiranjem zagotovijo okoliščine za ustvarjanje in koriščenje rezultatov. Lahko bi rekli, da gre za kombinacijo bottom-up in top-down modela. Za krepitev udeležencev v skupnosti in zagotavljanje podpore je pomembno začeti pri virih, prednostih in potencialih lokalne skupnosti. V klasičnem projektnem modelu je v izhodišču problem in iskanje rešitve, za krajše obdobje zagotovljeno financiranje, sledi ustvarjanje rezultatov, ki so na voljo ciljnim skupinam, projekt se zaključi, financiranje se konča, viri so skromni in premajhni. Kako naprej? Smo avtonomni? Smo (ne)odvisni? V kratkem je bil znan obris projekta New Media Cross Border. Čutili smo, da je različnost naših organizacij prednost za obe. Zakaj ne bi projektnega konzorcija razširili še za dve drugi organizaciji? Tako sta se pridružili ONEJ iz Pomurja in VUK iz Varaždinske županije. Popolno partnerstvo: novomedijski interdisciplinarni laboratorij, družbeno-podjetniško-kulturni center podpore, eko-art rezidenčni center in združenje alternativne kulture. V avanturo smo se spustili na začetku leta 2011, ko je bil projekt sprejet na drugem razpisu 6 Operativnega programa IPA Slovenija-Hrvaška 2007–2013. Naš pester konzorcij se je znašel v družbi projektov, ki jih izvajajo izkušene razvojne agencije, institucije, občine in mesta. Oni nas ne razumejo, mi ne razumemo njih. Metode so različne, cilji isti. Kot pri vseh aktivnostih na projektu je bil tudi pri nastajanju te knjige odprt prostor za posameznike, ki imajo kaj povedati. Poziv za predlagane prispevke je bil široko zastavljen: pišite o fenomenih v neodvisni kulturi, o organiziranju posameznikov za delo v skupnosti, o novih medijih, transdisciplinarnosti, angažirani umetnosti, trajnostnem razvoju. Pred vami je zbornik tekstov, v katerih boste prepoznali sebe, svoje okolje, probleme, strahove in priložnosti. Prispevki so napisani zaradi vas, razmislite o njih, izrabite jih, pojdite v akcijo za dobro svoje skupnosti. In “delite pod enakimi pogoji!” Stjepan Mikec Capacity-Building Model. Ranko Milić, [email protected], Eco Social Economy Network South and East Europe, http://www.esensee.org Uvod Uvod 7 Dejan Pestotnik, Žiga Dobnikar New Media Cross Border Osnovni cilji projekta New Media Cross Border (NMCB) je krepitev sposobnosti organizacij in posameznikov v širši regiji, ki delujejo na področju novomedijske kulture, saj bodo le-ti bodoči akterji na področju kulturnega in družbenega razvoja ter sodelovanj na področju umetniške produkcije, izmenjave idej in projektov ter mobilnosti umetnikov in strokovnjakov. Ustvarja se dinamično mednarodno področje z intenzivnim sodelovanjem razvojnih akterjev in zainteresiranih subjektov na področju novomedijske kulture, transdisciplinarne umetnosti, trajnega razvoja in novih modelov skupnega ustvarjanja. Svet umetnosti je izjemno močan svet, ki lahko odločno vpliva na lokalni, regionalni in globalni razvoj. Gre za sektor rasti, ki najmočneje vpliva na nastajanje kreativnih bazenov, novih delovnih mest, globalnih družbenih gibanj, iniciativ in samoorganiziranih skupin. Področje kulturno umetniške produkcije vpliva tudi na lokalne in globalne ekonomske politike ter na razvoj kulturno umetniških organizacij kot virov inovacij. Kulturna produkcija skozi projekte, kot je NMCB, lahko samo okrepi socialne integracije in zagotavlja kulturno teritorialno kohezijo. Če se ozremo malce v zgodovino zadnjih dvajsetih let, so novi mediji močno vplivali tudi na razvoj kulturne scene. V našem primeru geografsko definirane v srednje evropskem prostoru vzhodne Slovenije (Podravska in Pomurska regija) in Hrvaške (Varaždinska županija in Međimurska županija). O tem priča tudi poglobljena raziskava, ki je bila izvedena v okviru projekta NMCB leta 2011, na vzorcu 36 organizacij, kolektivov ter posameznikov, katerih osnovni fokus je uporaba novih medijev in informacijskih tehnologij v kulturno umetniški produkciji. Rezultati raziskave kažejo trend razvoja organizacij in posameznikov, torej scene, ki je v okviru delovanja močno povezana s sorodnimi organizacijami in posamezniki v širšem mednarodnem prostoru. Informacije, pridobljene v raziskavi, predstavljajo tudi strukturo organiziranosti organizacij in posameznikov, strukturo financiranja, deleže redno zaposlenih ali honorarnih sodelavcev in prostovoljcev ter tehnično in prostorsko infrastrukturo posamezne organizacije in/ali posameznika. Pregled nazorno kaže, kako je t. i. “novomedijska scena” organizirana in usposobljena, in če to postavimo v širši družbeno ekonomski kontekst, lahko 8 hitro ocenimo potencial kulturno umetniške scene ter predvidimo pozitivne vplive novomedijske kulture na lokalnih ravneh. Dejstvo je, da so neposredni učinki (predvsem finančni) kulturno umetniške produkcije težko merljivi, a ob tem ne gre zanemariti drugih, verjetno bolj vitalnih vplivov na kulturni razvoj lokalnega okolja. Danes lahko govorimo o novih medijih kot novi paranacionalni kulturi. Združuje globalno povezanost in lokalne specifičnosti, je fenomen, ki je odporen na politični red posamezne države, meje, kulturne razlike, cenzuro v izražanju ... Govorimo o mreži individualizirane, interaktivne komunikacije. V preteklih dveh desetletjih je prišlo do izjemno hitre fascinacije nad “globalnim fenomenom” – komuniciranje in distribucija informacij kolegom po celem svetu. Izmenjava izkušenj in idej so dobili povsem novo dimenzijo. Ne le da je internet kot novi medij z razvojem podjetij odprl novo obdobje borznih špekulacij in s tem nov tip finančnih in družbenih kriz (z razvojem podjetij, t. i. dot-comov), katerih posledice od pričetka tretjega mileniuma so pogubne za številne družbe in države (tudi številne visoko razvite države zahoda), omogočil je tudi alternativne načine delovanja in organiziranja globalne kulturne scene, temelječe na novomedijski ustvarjalnosti in sodobni umetniški produkciji. V relativno visoko razvitem srednje evropskem prostoru, z močno kulturno umetniško zgodovinsko dediščino, so nastajale in še vedno nastajajo nove kulturne institucije in organizacije, ki so zgradile platformo sodobnih informacijskih tehnologij, dostopno praktično vsakomur. Način komuniciranja se je iz “analognega” prelevil v “digitalnega”. Gre za močno povezanost teh organizacij in posameznikov z globalno sceno. Posledično je to povezovanje narekovalo nove oblike samoorganiziranja in povezovanja – tudi v obliki dogodkov, kot so mednarodni festivali, konference, simpoziji, strokovna srečanja ter ostale oblike druženja, prezentiranja in produciranja v kulturi in umetnosti. Partnerski konzorcij štirih organizacij iz Slovenije (KID KIBLA iz Maribora in ONEJ iz Prosenjakovcev) in Hrvaške (ACT iz Čakovca in VUK iz Varaždina) je v okviru projekta NMCB oblikoval skupno organizacijsko, infrastrukturno in logistično platformo za izvajanje kulturno umetniških produkcij, skupno organizacijo festivalov in dogodkov, izobraževalne module ter intenzivno izmenjavo umetniških vsebin. Mednarodni festivali KIBLIX v povezavi z Mednarodnim festivalom računalniških umetnosti (MFRU), ki je najstarejši te vrste v Evropi(!), Maribor elektronska destinacija (MED) v Sloveniji ter Slobodni festival (Mursko Središče), EEII – Eksperimentalne elektronske intervencije in ACTFEST v Čakovcu na Hrvaškem ter ostali umetniški projekti v letih od 2011 do 2013 so gostili več kot 200 umetnic in umetnikov, strokovnjakov, znanstvenikov in organizacij s celega sveta. New Media Cross Border 9 Vsi navedeni dogodki imajo od pet do desetletno tradicijo in so v globalnem smislu postali poligon za t. i. lovce na glave (head hunters) s strani IT, medijske in marketinške industrije. Kaljenje potencialov pa se odvija prav na sceni neodvisnih nadnacionalnih kulturnih organizacij in institucij. Predstavniki omenjenih industrij tako dobivajo praktično “vse na enem mestu”; nove ideje, nove produkte, nove – alternativne pristope v ustvarjanju in predvsem nove strokovnjake. Ker gre za t. i. neodvisno kulturno umetniško sceno (vsaj po lastni definiciji), vrednosti te produkcije ni izračunal nihče, saj gre v tovrstnih kulturnih centrih intelektualne in ustvarjalne moči za neprekinjen proces ustvarjanja in produciranja. Prepoznana je zgolj ekonomska vrednost znanja kot intelektualnega kapitala, ki lahko služi korporativnemu svetu. Prav s prepoznavanjem ekonomske vrednosti posameznikov in njihovih idej se zgodba o neodvisni, neprofitni sceni prevesi v etablirano kulturno umetniško produkcijo – main stream. Tehnične zmožnosti novih medijev so obstoječe stanje spreminjale v eno smer, medtem ko ekonomske in družbene sile te premike zavirajo v nasprotni smeri. Priča smo evolucijskim procesom brisanja meje med medosebnim in množičnim ter med javnim in zasebnim. Prihaja do pojava oziroma problematike zaščite avtorstva in originalnosti. Novomedijska scena predstavlja tudi neprecenljiv poligon za izobraževanje. V projektu NMCB je bilo izvedenih več deset študijskih potovanj in strokovnih delavnic s področja kulturnega managementa, marketinga v kulturi in kulturne produkcije, delavnice projektnega menedžmenta, mreženja in transdisciplinarnosti. Torej govorimo o izjemno bogati kulturni dediščini in produkciji zadnjih let, ki igra vedno bolj pomembno vlogo pri kreiranju družbenega sistema. Ne nazadnje je koncept največjega kulturnega projekta v Evropi – Maribor, Evropska prestolnica kulture 2012, skupaj s partnerskimi mesti Murska Sobota, Novo mesto, Slovenj Gradec, Ptuj in Velenje, nastal prav na tej sceni, v KIBLI. Temelj koncepta je bilo povezovanje regij (partnerska mesta) in kultura kot generator razvoja. Izvajanje aktivnosti projekta NMCB in programa Evropske prestolnice kulture 2012 je tako pridobilo širšo mednarodno dimenzijo v koprodukcijah s številnimi partnerskimi organizacijami, šolami, univerzami v Sloveniji in tujini. V umetnosti in kulturi ni mej. V tem kontekstu pa več ne moremo govoriti o nekem geografskem prostoru, saj sega skupno delovanje prav na vse celine sveta – predvsem je tu pomembna izmenjava znanja in vsebin ter mobilnost umetnikov in strokovnjakov. Vzpostavitev odprtokodnih sistemov, “do it yourself (DIY)” filozofije in razvoj kibernetičnih kultur ter samoorganiziranih skupin so kot nove paradigme temelji novomedijske scene. Kot posledica se formirajo globalne skupine in kolektivi, ki postajajo vedno bolj utrujeni od globalnega virtualnega delovanja in vse bolj cenijo druženje 10 in delovanje posameznikov in skupin v lokalnih okoljih – nove oblike kulturnih in umetniških dogodkov, za katere velja, da so informacijske tehnologije zgolj orodje informiranja, komuniciranja, promoviranja in organiziranja. Nekakšen retro princip. Na tem mestu se je dimenzija demokratičnosti močno okrepila, saj strokovnjaki še vedno niso našli splošnega konsenza, kaj novi mediji prinašajo. Večina pa se strinja, da novi mediji omogočajo potencial za demokratično post-moderno družbeno sfero, v kateri lahko udeleženci – občinstvo – aktivno sodelujejo in so dobro informirani. Nove oblike organiziranosti lahko imenujemo kar nove vrste kulturnih in družbenih gibanj, kar za nekatere, predvsem vladne in finančne elite, predstavlja nasprotje pozitivnim vplivom novih medijev, saj se ta nova gibanja nekontrolirano širijo, udeleženci pa se združujejo na transnacionalnih ravneh, ki dosegajo izjemno velik globalni vpliv, nepredstavljiv pred pojavom novih medijev. Danes je jasno, kakšni so vplivi transnacionalnih samoorganiziranih gibanj in združenj na lokalna okolja; oblikujejo se močne intelektualne celice na lokalnih in nacionalnih ravneh, ki so sposobne rušiti lokalne oblasti in nacionalne vlade ter vplivati na širše javno mnenje o stanju duha v neki družbi in s tem na razvoj kulturnih, političnih, ekonomskih in družbenih dogodkov. Ob tem dejstvu se moramo zavedati, da se pri pojmovanju novih medijev vse preveč osredotočamo na nove medije kot orodja in tehnologije, medtem ko zanemarjamo novonastale kulturne prakse. Razumevanje našega odnosa do medijev je ključnega pomena pri poskusu oblikovanja sposobnosti, ki jih potrebujemo, da bi lahko sodelovali na polju participatorne kulture. In prav projekti, kot je NMCB, raziskujejo in krepijo moč posameznikov ali skupin, tako formalnih kot neformalnih, da aktivno sodelujejo v novo nastajajočih procesih organiziranja, združevanja in s tem posledično ustvarjanja in prezentiranja ustvarjenega, kar predstavlja neomejeno polje novih idej, inovacij, ki inspirirajo ter bogatijo naše znanje in s tem bivanje v realnem času in prostoru. Iskanje novih paradigem, ki se kot posledica nezadovoljstva z obstoječim zahodnjaškim sistemom intenzivno krepi, bo rezultiralo v prihodnjih dekadah 21. stoletja. Umetnost kot polje izražanja, iskanja nečesa novega, neznanega, nezavednega se intenzivno spogleduje z znanostjo in tehnološkim razvojem. Kot se je s pojavom novih medijev zabrisala meja med zasebnim in javnim ali individualnim in množičnim, se brišejo meje med umetnostjo in znanostjo. Kot je dejal Mark Twain: “zgodovina se ne ponavlja, ampak se rima”. New Media Cross Border 11 Jonas Ohrstorm: Digitalu Tranqulaisaao KIBLIX 2011 Ebli: BikeKitchen, mobilna delavnica / mobilna radionica / mobile workshop KIBLIX 2011 Nara Pfister & Mirzlekid: Shaking hands with things / Rokovanje s stvarmi, KIBLIX 2011 Martha Blassnigg, Michael Punt1 Transdisciplinarnost: izzivi, pristopi in priložnosti na pragu zgodovine Septembra 2011 se je v centru ACT v Čakovcu odvijala delavnica na temo transdisciplinarnosti. Pod vodstvom Michaela Punta in Kruna Jošta so udeleženci obravnavali številne vidike transdisciplinarnosti v povezavi z umetnostjo in kulturo. Z delavnico so želeli zagotoviti praktičen okvir za potrebe čezmejnega kuratorstva in umetniških praks, znotraj katerega bi uspešno prepoznali nove priložnosti, ki so se ponudile ob delnem razpadu esencialistične paradigme v evropski umetnosti in literaturi. Posebno pozornost so namenili novim pospeševalcem (ter seveda tudi novim oviram), ki jih s seboj prinaša rastoča vizija evropske kulture. Udeleženci delavnice so se tako osredotočili predvsem na vprašanje razumevanja transdisciplinarnosti kot rigoroznega in zahtevnega okvirja za delovanje, ki bi hkrati ustrezal zahtevam individualne ustvarjalnosti ter normam in standardom t. i. “srednjeatlantske” skupnosti umetnikov in kuratorjev, ki so se z zanimanjem pričeli ozirati proti obrobju evropskega ozemlja, do nedavnega v senci preostale Evropske unije. Različico transdisciplinarnosti, ki je krojila delo v omenjeni delavnici, sta v preteklih petih letih razvila avtorja pričujočega članka kot gonilo oddelka Transtehnoloških raziskav Univerze v Plymouthu (Združeno Kraljestvo). Telo skupine sestavljajo zgodovinarji, filozofi, antropologi, umetniki in oblikovalci, ki želijo iz zgodovinske in teoretične perspektive razumeti znanost in tehnologijo kot manifestacijo vrste človeških želja in kulturnih zahtev. Cilj skupine je zagotovitev primernega doktorskega in postdoktorskega študijskega okolja za raziskovalce, katerih akademsko delo bodo usmerjale lastne in dru* Avtorji: dr. Martha Blassnigg (docentka antropologije medijev, Transtehnološke raziskave, Univerza v Plymouthu), prof. dr. Michael Punt (profesor umetnosti in zgodovine, Transtehnološke raziskave, Univerza v Plymouthu) Svetovalci: prof. Jan Baetens (profesor kulturnih študij, univerza v Leuvenu), prof. Sue Denham (profesorica kognitivne in računalniške nevroznanosti, univerza v Plymouthu), prof. Roger Malina (znanstvenik na području umetnosti in tehnologije ter profesor fizike, univerza Texas v Dallasu), Mark-Paul Meyer (višji kurator na filmskem inštitutu EYE, Nizozemska), dr. Martin Zierold (izvršni odbor, mednarodni center za kulturne študije, univerza Justus Liebig, Giessen) 14 ge ustvarjalne prakse. V tem smislu se delo skupine prepleta s prizadevanji in strokovnim znanjem skupnosti, ki jo je leta 2011 v centru ACT oblikoval Kruno Jošt v okviru projekta New Media Cross Border. V samem jedru Transtehnoloških raziskav leži predpostavka, da disciplinarne strukture, na katerih je temeljil modernizem – še posebej na področju umetnosti – nimajo več nespornega vpliva na delovanje umetnikov in kuratorjev ter oblikovanje njihovih idej in praks. Mobilnost, sodelovanje, kulturne migracije in intelektualna presečišča kličejo po novih strategijah; in naše stališče je, da lahko kritična evalvacija diskurzov v povezavi s transdisciplinarnostjo ponudi alternativo “taktiki raztrganja”, kot jo favorizira avantgarda. Svoje stališče smo oblikovali preko raziskovanja filozofskih vidikov znanosti in tehnologije ter zgodovine popularnih umetnosti, saj so prav to teme, ki so se še do nedavnega izogibale principom disciplinarnosti, posledično pa so se morale v kontekstu premisleka o ustvarjalni dejavnosti boriti za prepoznavnost. Poleg tega najizrazitejši vpliv naraščajoče poroznosti disciplin ni najbolj očiten v družboslovju in humanistiki, pač pa v trdih znanostih, kjer so se prednosti in vrline interdisciplinarnih in multidisciplinarnih ekip pokazale tako v realizaciji obsežnih kompleksnih projektov, kakor tudi v realizaciji novih tem in vprašanj, ki so se dotlej izognile omejitvam disciplinarnosti. Verjamemo, da ravno tako, kot je ob koncu 19. stoletja poudarek na razlikovanju med znanostjo, tehnologijo in zabavo ustvaril okvir rigidnih struktur znanja, ki so prej ali slej postale nekakšni sistemski silosi, lahko na začetku 21. stoletja spremljamo, kako se zbliževanje teh starih zaveznikov v obliki preferenc in intervencij manifestira v interpretaciji sodobnih tehnologij. Transdisciplinarnost torej, vsaj kakor jo skušamo razumeti na oddelku Transtehnoloških raziskav, omogoča osvoboditev in temeljitost, le-ti pa lahko usmerjata razmišljanja o ustvarjalnosti v kontekstu radikalnih geopolitičnih sprememb, kar je zagotovo izbira intelektualcev s področij umetnosti, humanistike in znanosti ploskih organizacijskih struktur. V času trajanja delavnice – septembra 2011 v Čakovcu – so se udeleženci seznanili s transdisciplinarnostjo s pomočjo kontekstualnega predstavitvenega programa, vključno z orisom metod, ki jih je razvil Aby Warburg v svojem delu Mnemosyne-Atlas. S tem pomembnim asociativnim procesom, ki je skozi jukstapozicijo ponudil priložnost za pojav novih vprašanj in tematik, so umetniki in kuratorji vzpostavili novo, ne-hierarhično platformo za intelektualno sodelovanje. S pomočjo miselnega eksperimenta, pri katerem je šlo za oblikovanje nove vrste umetniške univerze, so uporabili lastne nove ter že obstoječe podobe in gradivo iz knjižnice, kjer se je delavnica odvijala, ter tako ustvarili tridimenzionalen kolaž v realnem času. Brez omejitev, ki jih narekuje razlikovanje med disciplinami, dostavnimi sistemi in možnostmi Transdisciplinarnost: izzivi, pristopi in priložnosti na pragu zgodovine 15 materialov, je nastali predlog, četudi ne popolnoma izčrpen, uspešno zagotovil okvir kritičnega mišljenja o tem, čemu bi takšna univerza pravzaprav služila, upoštevajoč dejstvo, da bi bile nekatere tradicionalne univerzitetne dobrine, kot so recimo knjižnice in centri odličnosti, sedaj porazdeljene po mreži stičišč, ki pa jih ne bi določale geopolitične meje. Tako v enem izmed zaključkov vidimo novo umetniško univerzo, ki temelji na predpostavki, da morajo omrežja predstavljati edinstven dejavnik podpore transdisciplinarnim praksam. Leto dni kasneje sem bil skupaj z dr. Martho Blassnigg povabljen k predstavitvi svojih idej na temo transdisciplinarnosti omrežju za znanost, inženiring in oblikovanje, ob tem pa se mi je ponudila priložnost za razmislek o delu v Čakovcu ter ostalih raziskavah, ki smo jih skupaj s sodelavci izvajali skoraj desetletje. V znak prepoznavanja osrednjega žarišča delavnice ter v duhu radodarnosti, ki zaznamuje bistvo transdisciplinarnosti, z veseljem delimo tudi pričujoče besedilo v kontekstu projekta New Media Cross Border. Transdisciplinarnost: izzivi, pristopi in priložnosti na pragu zgodovine2 Še do nedavnega so imela področja znanosti, inženiringa, umetnosti in oblikovanja vsako svojo zgodovino. Danes pa nanje vedno bolj gledamo kot na sestavne dele širokega spektra produkcije znanja, namenjenega dobrobiti človeštva in obkrožajočega okolja. Najbolj prepričljiv dokaz tega se skriva v spremenjeni zavesti od takojšnje in srednjeročne k dolgoročni trajnostni naravnanosti zemlje kot negujočega okolja, npr. v pristopih do klimatskih sprememb, vodnih virov, holističnih znanosti ter družbeno-političnega in ekonomskega kot globalnih problemov. Gre za prepoznavanje medsebojnih odnosov in vzajemne povezanosti doslej ločenih zgodovin kot pomembnih pozivov k novim načinom interakcije, ki pa bodo več kot le preračunljivi, priročni ali problemsko naravnani. Zato potrebujemo več strateških pristopov k transdisciplinarnosti kot organizacijskemu principu raziskovalnega sodelovanja. 2 Izvirnik tega besedila je dostopen na omrežju za znanost, inženiring, umetnost in oblikovanje (Network for Science, Engineering, Art and Design). Zahvale za komentarje, prispevke in svetovanje: prof. Jan Baetens (profesor kulturnih študij, Univerza Leuven), prof. Sue Denham (profesorica kognitivnih in računalniških nevroznanosti, Univerza Plymouth), prof. Roger Malina (častni profesor umetnosti in tehnologije ter profesor fizike, Univerza Texas, Dallas, g. Mark-Paul Meyer, višji kustos na EYE Film Institute Netherlands), dr. Martin Zierold (izvršni odbor, International Graduate Center for the Study of Culture, Univerza Justus-Liebig, Giessen). Avtorja se prav tako zahvaljujeta vsem, ki so sodelovali in prispevali na sestankih omrežja INTR v obdobju 2011/12. Glej: http://trans-techresearch.net/intr 16 Teme raziskave V zadnjih nekaj desetletjih so živahne debate okrog nove teme – transdisciplinarnosti povzročile naraščajoče zavedanje in uporabo v dejavnostih bolj tradicionalnih interdisciplinarnih okvirjev. Na čelu s Helgo Nowotny (2008, 2006, 1997; Nowotny idr. 2003), Michaelom Gibbonsom (Gibbons idr. 1994) z družboslovnim fokusom ter Basarabom Niculescujem (Camus in Niculescu 1997, Freitas idr. 1994, Niculescu 2008, 2002) z znanstvenim in humanističnim fokusom nam naraščajoč obseg literature o teoretičnih pristopih in metodoloških razmislekih3 kaže, da je transdisciplinarnost več kot le modna muha ter da jo močno podpirajo povsem konkretna dejanja in zahteve aktualnih raziskovalnih okvirjev. Potreba po transdisciplinarnih strategijah se tako v zadnjih letih pojavlja zaradi vse bolj prepoznane kompleksnosti sodobnih problemov, vključno z eksponentno naraščajočo podatkovno in informacijsko obremenitvijo znotraj segmentiranih področij in formatov; zahtevo po bolj vključujočem udejanjanju znotraj vseh družbenih sektorjev in slojev ter podrobnejšim soočenjem in potrebo po integraciji množice obstoječih pojmovanj in modelov resničnosti. Takšna potreba po širši preglednosti in skupnih dogovorih, tako njeni zagovorniki, pa zahteva preudarno utemeljitev znotraj disciplinarnih praks, inovativne pristope k sodelovanju in produkciji znanja ter izmenjave znotraj interdisciplinarnih okvirjev. Trdimo lahko torej, da se transdisciplinarnost nujno ravna po komplementarnih podaljških tistih metod, vidikov, modelov in konceptov, ki jih zagotavljajo samostojne discipline v svojih kanoničnih okvirjih in specializacijah ter v izmenjavah med disciplinami v smislu interdisciplinarne prakse. Ravno tako nobena disciplina ni nikoli povsem izolirana; zmeraj jo moramo razumeti v odnosu do drugih praks znanja. Vendar pa se s 3 Obsežno in predano udejstvovanje opazujemo v delu teoretičnega fizika in filozofa Basaraba Nicolescuja na temo transdisciplinarnosti, ki se odmika od znanstvenega konteksta k družboslovnim vprašanjem, s posebnim poudarkom na filozofsko-religioznih vidikih. Na osnovi pionirskih dogodkov (Kolokvij OECD Nica 1970; Kolokvij UNESCO Benetke 1986 in izhajajoča Beneška deklaracija) je Nicolescu pričel svojo teoretično, diskurzivno udejstvovanje na področju transdisciplinarnosti in leta 1987 ustanovil Mednarodno središče za transdisciplinarne raziskave in študije (International Center for Transdisciplinary Research and Studies (CIRET)). Družboslovka Helga Nowotny, predsednica Evropskega raziskovalnega sveta (European Research Council) pa skupaj z ekipo sodelavcev in Michaelom Gibbonsom poudarja še eno bistveno plat debate, ki izpostavlja produkcijo ‘družbeno stabilnega znanja’, posebej pa jo zanimajo povezave med znanostjo in družbo v smeri problemsko-orientirane, uporabne modalnosti. Še en nepogrešljiv dejavnik zaznamuje ameriška družboslovna akademičarka Julie Thompson Klein (2010, 2001), vodilna v debati okrog interdisciplinarnosti, ki predstavlja temelje za številne vidike, po katerih se ravnajo diskusije na temo transdisciplinarnosti. Med rastočimi manjšimi platformami naj omenimo td-net iz Švice (ta se močno naslanja na delo Helge Nowotny) ter konvencijo THESIS iz leta 2003 v Göttingenu (Brand idr. 2003), kjer je potekala izmenjava izkušenj in pristopov k transdisciplinarnosti z vseh področij znanosti in družboslovja. Transdisciplinarnost: izzivi, pristopi in priložnosti na pragu zgodovine 17 širšim zavedanjem samega izraza ‘transdisciplinarnost’ pojavlja tudi njegova površna raba v kontekstu meddisciplinarnih sodelovanj. Ta kaže na nujno potrebo po razjasnitvi in razrešitvi pripadajoče zmešnjave glede pomena in vrednosti transdisciplinarnosti pri nekaterih izmed takšnih primerov, dokler je za to še čas. Navajamo nekatere izmed najpogostejših okoliščin, ki so privedle do napačnega razumevanja v trenutnih trendih rabe izraza ‘transdisciplinarnosti’: – Pogosto zamenjevanje transdisciplinarnosti z inter- in multidisciplinarnostjo, ki izhaja iz posplošene in nerekonstruirane rabe izraza, posebej takrat, kadar se nanaša na ‘globalne probleme’ in ‘globalno miselnost’.4 – Ekskluzivna uporaba transdisciplinarnosti za delovanja v krogu neakademskih nosilcev interesa kot zdravila za nepovezanost med produkcijo znanja in družbenimi problemi, pri čemer izraz ‘disciplina’ povsem izgubi svoj pomen in upravičenost.5 – Transdisciplinarnost zgolj kot mašilo med disciplinarnimi aktivnostmi in mejami, ki služi premostitvi komunikacijskih vrzeli med tradicionalno definiranimi disciplinami.6 – Napačno razumevanje transdisciplinarnosti kot skupnega temelja raziskovanja, kot ‘skupnega imenovalca’, ki olajšuje izmenjavo znanja.7 4 Eden izmed ključnih problemov v debatah na temo disciplinarnosti je bila že v osnovi razmejitev med multi-, inter- in transdisciplinarnostjo. Multidisciplinarnost razumemo kot akumulativno, jukstapozicijsko multiperspektivno postavitev ločenih disciplin, ki so zbrane okrog skupne teme ali vprašanja. Četudi se produkcija znanja pri tem kaže v obliki akumulativnega pregleda, pa tukaj ne gre za nikakršno transformativno interakcijo ali križanje med disciplinami – te namreč obdržijo originalno identiteto svojih elementov, pri čemer obstoječa struktura znanja ni postavljena pod vprašaj. (Glej npr. Niculescu 2008: 2; Klein 2010: 17) Interdisciplinarnost namiguje na transfer metod, spretnosti, konceptov ali paradigem iz ene discipline v drugo, kar lahko pripelje do dolgotrajnih transformacij disciplinarnih okvirjev. (Glej Niculescu 2008: 2; Thompson Klein 2010: 19) Thompson Klein (2010: 18) opozarja na premik od multi- k interdisciplinarnosti, kadar “integracija in interakcija postaneta proaktivni”, pri čemer se nanaša na Lattucino (2001: 81-3) pojmovanje “povezovalnih vprašanj in vprašanj, ki niso značilna samo za posamezne discipline”. 5 To prepozna avtor spremne besede v delu Handbook of Transdisciplinary Research (uredil Hirsch Hadorn idr., 2008), o tem pa govori tudi profil omrežja TD Network for Transdisciplinary Research v Švici (http://www.transdisciplinarity.ch/e/index.php), kjer je transdisciplinarnost definirana kot pobuda odprtemu znanstvenemu znanju, sociološkim pristopom, širši javnosti in družbenim vprašanjem. 6 Glej povzetek A Vision of Transdisciplinarity. Laying Foundations for a World Knowledge Dialogue (uredil Frédéric Darbellay idr. 2008) 7 Izraz transdisciplinarnost je bil skovan na podlagi prispevkov Jeana Piageta (1972) in Andrea Lichnerowicza na konferenci OECD ter zasnovan kot “skupni sistem aksiomov”, ki presega disciplinarne omejitve s pomočjo “vsezajemajoče sinteze” kot vrste univerzalnega medjezika (interlanguage) z vpogledom v notranjo dinamiko znanosti (Thompson Klein 2010: 24). Odtlej je debata napredovala in trenutno se transdisciplinarnost razume kot heterogeno in ne homogenizirajočo prakso, ki sprejema in spoštuje pluralnost in različnost. To vključuje tudi podobno kritičen pogled na t. i. “holistične” pristope, ki zanemarjajo heterogenost. 18 V nasprotju s takšnimi precej ohlapnimi in nerekonstruiranimi odzivi na transdisciplinarnost se je v zadnjem času razvila preudarnejša in bolj kritična debata, kar dojemamo kot bistvenega pomena, če ne želimo zapraviti priložnosti za nove pristope k usvajanju in razvoju znanja. Povzamemo lahko, da transdisciplinarne raziskave za začetek prekašajo golo sodelovanje med disciplinami, znano kot multidisciplinarnost (Newell 2000: 230), prekašajo pa tudi interdisciplinarne raziskave, saj vodijo k transformaciji same identitete disciplin – identificirajo namreč nove teme in odpirajo nova vprašanja. Transdisciplinarnost razširja domet, metode in perspektive obstoječih disciplin, hkrati pa spoštuje in uporablja obstoječe disciplinarne okvirje. V idealnih razmerah bi tako nastajajoče nove prakse, metode, paradigme, posledično pripeljale do ponovnega vrednotenja disciplinarnih orodij in vprašanj preko interaktivne refleksije in izmenjave znanja, to pa lahko ima za posledico dolgoročen transformativni vpliv na razvoj disciplinarne prakse. V tem smislu je transdisciplinarnost komplementarna praksa, ki dopolnjuje interdisciplinarne, multidisciplinarne in disciplinarne prakse.8 Njen namen ni nadomestitev katerekoli izmed obstoječih disciplin, pač pa črpanje iz njihovih temeljev in specializacij. Velikokrat je bilo poudarjeno, da se večina raziskovalcev, ki se ukvarjajo z transdisciplinarnostjo, giblje med disciplinarnim, inter- ter multidisciplinarnim delovanjem in modalitetami. Priložnost za natančno definicijo transdisciplinarnosti (ali celo množico njih) je omejena, zato gre pri tem za takojšnjo potrebo po zrelem razumevanju in sintezi obstoječih pristopov, ki se pogosto bistveno razlikujejo po svojem fokusu, včasih pa celo po svojih ključnih ciljih in metodoloških podstavah. Kljub močnemu zanašanju na tematsko-orientirane pristope je postalo interdisciplinarno raziskovanje (ki ga razumemo kot integracijsko prakso in izmenjavo znanja med dvema ali več disciplinami) uveljavljena praksa v akademskih krogih, pa tudi del strateške politike nacionalnih in mednarodnih finančnih režimov raziskovalnih odborov. Vendarle pa bomo potrebovali bolj sofisticirane strategije, če želimo olajšati in vzpostaviti bodoče tirnice za raziskave svetovnega formata – tako v smislu akademske kvalitete, kakor tudi v smislu njihovega vključevanja celovitih, etično uresničljivih in ustvarjalno inovativnih vprašanj, ki presegajo kulturne, ekonomske, geografske in družbene meje. Od leta 2010 združuje Mednarodno omrežje za transdisciplinarne raziskave (INTR – International Network for Transdisciplinary Research), pod vodstvom prej omenjenega oddelka Univerze v Plymouthu, ugledne raziskovalce v razmišljanju o natančnejših in uporabnejših razumevanjih 8 Glej tudi članek št. 3 v The Charter of Transdisciplinarity (Freitas idr. 1994). Transdisciplinarnost: izzivi, pristopi in priložnosti na pragu zgodovine 19 transdisciplinarnosti kot odzivu na nujnost vrhunskih sodelovanj, ki jih prinašajo takojšnje in hitro rastoče potrebe. Iz raziskovalnega dela so se rodile vsakodnevne raziskovalne prakse na področju umetnosti, humanistike in znanosti; plod strokovnjakov, ki nenehno premišljajo svoje procese produkcije znanja. Namen omrežja INTR je razvoj stabilnega okvirja, znotraj katerega bo omogočena miselnost in dejanska transdisciplinarnost v praksi (in ne le kot meta-teorija); ta se ločuje se od integracijskega modela delovanja, v katerem je prostor za razlike, paradokse in spekulativno raziskovanje. Na podlagi povedanega menimo, da je eden ključnih ciljev transdisciplinarnosti olajševanje nastajajočega razumevanja, znanja in interakcije, ki jih ni bilo mogoče vnaprej predvideti ali ustvariti v pričakovanju točno določenih izidov ali rešitev problema. Model transdisciplinarnosti, ki ga na tem mestu predlagamo, temelji na skromnem pristopu, po katerem se pojav novega ali drugače zastavljenega vprašanja, nepričakovan vidik ali perspektiva, ali povsem novo vprašanje, popolnoma neodvisno od tekoče raziskave, vrednotijo sami zase in niso postavljeni na stranski tir z običajnimi, problemsko-orientiranimi pristopi, ki raziskovanje omejujejo s pritiski kratkoročnih oz. instantnih ekonomsko ali materialno izvedljivih rezultatov. Zahteva torej razvoj teoretičnih, konceptualnih in praktično-orientiranih pristopov k transdisciplinarnosti kot obema, post-hoc analitičnemu procesu za kvalitativno sintezo sodelovalnega raziskovanja znotraj interdisciplinarnih okvirjev ter kot metodološkemu okvirju za prodor inovativnih pristopov k raziskovalnemu sodelovanju, ki ga bo poganjalo raziskovalno delo ter bo odpiralo nove teme in vprašanja. V tem smislu je namen transdisciplinarnosti premostiti najrazličnejša področja diskurza in raziskovalnih tematik, ne zgolj s preseganjem ali prestopanjem disciplinarnih meja, ki obkrožajo problemsko-orientirane raziskave, pač pa s tem, da dopušča raziskavam samim, da narekujejo metode, orodja in teoretične formacije ter tako spodbujajo identifikacijo novih vprašanj, razumevanj in tem, ki nastajajo ob takšnem križanju temeljitih in domiselnih akademskih raziskav. Pri takšnem pristopu k transdisciplinarnosti poudarek leži zlasti na ‘transformaciji’, v smislu transformativnega potenciala transdisciplinarnosti: v rekurzivnosti reflektivnega vpliva na disciplinarno prakso, v dinamični interakciji med raziskovalci in objekti študija, zasnovanimi kot integracijski procesi in ne kot povsem ločene entitete, v posledično bolj ploskem organizacijskem modelu, po katerem se sesujejo določene hierarhične strukture moči prevladujočih institucionaliziranih okvirjev ter v naključnih možnostih, ki dinamično preoblikujejo izvorno raziskovalno vprašanje, iz katerega izvira nadaljnje raziskovalno delo. V tem smislu transdisciplinarnosti ne gre razumeti izključ20 no kot težnje k premiku izven disciplinarnih okvirjev, pač pa jo lahko sprožijo tudi nenamerna soočenja z uvidi in vprašanji, ki jih srečujemo pri disciplinarnih praksah - takšna soočenja pa spodbujajo ali včasih naravnost silijo k ponovnemu definiranju njihovih uveljavljenih dometov, problemov in metod. Ovire Poleg nenatančne rabe izraza, ki prispeva k splošni skeptičnosti, obstajajo tudi resnične ovire na poti k transdisciplinarnosti, ki si zaslužijo obravnavo. To so: 1. Ovira: Togost mobilnosti onkraj in med posameznimi institucionalnimi okvirji. Prevladujoče mnenje, ki podpira prepustnost med industrijo in univerzami, sicer spodbuja interdisciplinarnost, hkrati pa paradoksalno vodi k vse bolj konservativni kulturi zagotavljanja, ki bolj ustreza obstoječemu (kot pa bodočemu) trgu dela. Priložnost: Med prednostmi disciplinarnosti danes zlahka prepoznamo tudi, da so bile številne pomembne in prispevne raziskovalne teme prezrte v senci t. i. disciplinarnega silosa. To se kaže v številu hibridnih raziskovalnih področij, ki so postala nujna za oblikovanje določenih koherentnih skupnosti, npr. biokemije, tehnoznanosti, astrofizike, računalniške nevroznanosti, medijske antropologije, vizualne kulture, digitalne humanistike, tehnologije in kulture, filozofije znanosti, antropologije mišljenja itd. Transdisciplinarnost ponuja možnost za vzdrževanje prednosti posameznih disciplin, hkrati pa raziskuje senčno stran ter se izogiba vzpostavitvi novih hibridnih disciplin, saj se na ta način ponavlja dinamika silosa. Predlog ukrepanja: Univerze naj se vidijo manj kot braniki uveljavljenega znanja in bolj kot tisti, ki omogočajo dostop, s poudarkom na omrežjih in sodelovanju, ter kot mesto, kjer se določajo kriteriji v odnosu do metodoloških praks. Nosilci interesa: Univerze, finančni odbori, strokovni krogi, akademske revije, založniki, človekoljubne organizacije, muzeji, arhivi, kulturne industrije, finančne organizacije s področja kulture. 2. Ovira: Nacionalno financiranje univerzitetnih raziskav prepoznava prednosti transdisciplinarnosti/interdisciplinarnosti in multidisciplinarnosti, vendar se kljub temu zanaša na evalvacijske procese, ti pa so odvisni od uveljavljenih zahtev strokovnjakov iz disciplin, ki niso nujno na tekočem kar zadeva pristope izven njihovega specializiranega področja. Priložnost: Naraščajoča osredotočenost na transparentnost in izmenjavo znanja kot posledica naturalizacije multidisciplinarnega raziskovanja (tj. Transdisciplinarnost: izzivi, pristopi in priložnosti na pragu zgodovine 21 Google učenjak, vpreženje množice ali t. i. “crowd-sourcing” in participatorno arhiviranje) se srečuje z enakovredno radikalnimi pristopi k založniškim platformam. Gre za sledenje trendu v umetnosti in družboslovnih vedah z večjim poudarkom na samem vplivanju, ki je do sedaj pokazalo učinek v zapiranju vrzeli med univerzo in javnostjo. Predlog ukrepanja: Če želijo finančni režimi kaj več kot samo verbalno podpreti idejo transdisciplinarnosti, bodo morali razmisliti o korenitih spremembah svojih ocenjevalnih procesov ter jo tako vključiti kot povsem enakovreden dejavnik. Tako bodo morda morali razmisliti tudi o drugačni vrednosti omrežja, ne le takojšnjih rezultatih ter dvigniti prag tveganja v financiranju raziskovalnega dela. Nosilci interesa: finančni odbori, strokovni krogi, vlade, človekoljubne organizacije, kulturne industrije, finančne organizacije s področja kulture. 3. Ovira: Kriteriji za obstoječe kariere in akademske pozicije v raziskovalnem delu se ravnajo po standardih in pričakovanjih, vzpostavljenih v strokovnih krogih. Posamezne kariere v transdisciplinarnosti so skrite niše v družboslovju in umetnosti, v znanstvenih krogih pa v najboljšem primeru ekskurzija izven mainstreama. Ambicijam trga s svojim kratko- in srednjeročnim tveganjem bolj ustrezajo ločene discipline z ugodnejšimi dolgoročnimi pozitivnimi bilancami donosa. Kar pa zadeva finančne strukture kulturnih industrij, kulturnih fundacij in ministrstev, pa birokracija ali toga organiziranost kakšnega muzeja ali arhiva s strogimi ocenjevalnimi procesi pogosto ovira usvajanje in širjenje novega znanja, hkrati pa marginalizira vrednotenje in transfer ‘starega’ znanja. Priložnost: Univerze in arhivi niso več edina možna pot do pridobljenega znanja, zato prevetrijo svojo sestavo in funkcijo. Tako se ustvarijo nove priložnosti/izzivi za ponoven premislek o vlogi univerze (ravno tako arhivov in muzejev) v odnosu do prepustnosti nacionalnih meja, masovnega transporta, elektronskih omrežij, jezikoslovne prevlade angleščine in zagotavljanja novih priložnosti/izzivov za medsebojno izmenjavo in razumevanje. Predlagani ukrepi: Investicije v tiste razvojne smeri raziskovalnih omrežij, ki na transdisciplinarnost gledajo kot na pot k novim temam in interesom, na kateri se bodo odstrla številna raziskovalna vprašanja, trenutno izgubljena znotraj vrhunskih raziskav, v tradicionalnih organizacijskih silosih. Spodbuja naj se hibrid javno-zasebnega spekulativnega financiranja raziskovalnega in razvojnega dela. Nosilci interesa: Univerze, strokovni krogi, akademske revije, založniki, človekoljubne organizacije, zasebni vlagatelji, muzeji, arhivi, kulturne industrije, finančne organizacije s področja kulture, medijske industrije. 22 4. Ovira: Obstaja pristen in močan pomislek, da bo transdisciplinarnost (in celo interdisciplinarnost) neizogibno pripeljala do izgube fokusa ter posledično do pomanjkanja doslednosti in avtoritete. To oviro torej predstavljajo neizogibne težave v komunikaciji med strokovnjaki na eni in tekmovalnim načinom financiranja na drugi strani. Priložnost: Strukturne spremembe brez primere v produkciji, širjenju in shranjevanju znanja so posledica veliko bolj demokratičnega dostopa do podatkovnih baz, o katerem bi bilo treba dobro razmisliti. Inter- in multidisciplinarnost sta utrli pot primerjalni metodologiji, ki predstavlja okvir za upravljanje z obsežnimi, med seboj zelo različnimi sklopi podatkov. Transdisciplinarnost ponuja bolj sistematiziran način upravljanja, sinteze in evalvacije znanja. Predlagano ukrepanje: Na polno priznanje, da transdisciplinarnost deluje v duhu principa “z dna navzgor” (tako v smislu popularnosti kot podatkov), naj se gleda kot na metodološko in družbeno intervencijo. Glas posoja intelektualno razvrednotenim, ki ravno tako stavijo na izide, kot taka pa odseva številna vprašanja, ki so preoblikovala družboslovne vede (še posebej zgodovino, zgodovino umetnosti in študije literature) v preteklih treh desetletjih. Zato zahteva transdisciplinarnost vso pozornost in pozitivno predanost, kot so je bile deležne druge ideje v trenutkih nadzora ali ovir. Nosilci interesa: Univerze, finančni odbori, strokovni krogi, akademske revije, založniki, človekoljubne organizacije, kulturne organizacije in ustvarjalci socialne politike. 5. Ovira: Naraščajoča prekomerna modna raba izrazja pogosto briše ločnice med multi-, inter- in transdisciplinarnostjo ter tako deluje v nasprotni smeri – ali celo na škodo – tistih, ki se dosledno ukvarjajo s konceptualizacijo in aplikacijo novega sklopa disciplinarnih praks, izvirajoč iz tekočega in aktualnega inovativnega raziskovalnega dela. Priložnost: V tem smislu govori Julie Thompson Klein (2010: 24–26) o “trendovskih krivuljah” transdisciplinarnosti s pristopi, ki se v nekaterih primerih reducirajo na precej ohlapne aplikacije. Veliko pozornosti je namenjeno sami temi in vrhunskim raziskavam ter iniciativam (med drugim Niculescujev CIRET, Nowotny idr., INTR). Predlagano ukrepanje: Investicije v ponujene meta-pristope k transdisciplinarnosti, ki naj se ravnajo po utemeljenih raziskavah na področjih znanosti, družboslovja in umetnosti. Odprt pristop in večja pozornost vprašanjem, ki jih odstira transdisciplinarnost (pa tudi konceptu samemu). Transdisciplinarnost: izzivi, pristopi in priložnosti na pragu zgodovine 23 Nosilci interesa: Univerze, finančni odbori, strokovni krogi, človekoljubne organizacije, kulturne organizacije in ustvarjalci socialne politike, muzeji, arhivi, finančne organizacije s področja kulture. 6. Ovira: Transdisciplinarnost lahko od posameznega raziskovalca zahteva tudi težke izzive, na primer podaljšanje raziskovalnega obdobja zato, da se nauči novega jezika ali spretnosti. V trenutnih razmerah se zaradi takšnih časovnih in drugačnih zamikov morda zdi, da so transdisciplinarne raziskave nujno tudi dražje. Zato se kocka prevesi v prid disciplinarnega statusa quo. Priložnost: Velike spremembe v demografiji prvega sveta (dolga življenjska doba, distribucija, mobilnost in sorodnost) prinašajo nove priložnosti/izzive za izmenjavo, shranjevanje in transfer znanja kot človeškega kapitala. Predvsem izobraževalne izkušnje naj zato podpirajo ‘vseživljenjsko učenje’, ki lahko zagotovi bistveno intelektualno rast in transformacijo. Predlog ukrepanja: Učiti se iz vseh možnosti in praks, ki se trenutno uporabljajo v reševanju težav in odzivov na nove oblike financiranja ter razširjevalne in raziskovalne prakse v družboslovju (digitalnem družboslovju), ter jih dojemati kot način raziskovanja, na primer konceptualizirati problem velike količine podatkov (big data) kot sorodnega reprezentaciji in arhiviranju na področju družboslovja, ne pa kot izključno pripadajočega domeni podatkovnih baz. Nosilci interesa: Univerze, finančni odbori, strokovni krogi, akademske revije, založniki, človekoljubne organizacije, kulturne organizacije in ustvarjalci socialne politike, muzeji, arhivi, finančne organizacije s področja kulture, medijske in kulturne industrije. Viri Brand, F., Schaller, F. in Voelker, H. (ur.) 2003. ‘Inter- und Transdisziplinarität erlebt. Impressionen von der Göttinger Arbeitstagung “Transdisziplinarität”’, These, 52, str. 27–32. Camus, Michael in Nicolescu, Basarab (ur.) 1997. “Declaration of Locarno”. V sklopu: Declaration and Recommendations of the International Congress “Which University for Tomorrow?” Towards a Transdisciplinary Evolution of the University. Locarno, Švica, 30. april – 2. maj. V: Nicolescu, Basarab (ur.). 2008. Transdisciplinarity: Theory and Practice. Cresskill, NJ: Hampton Press, str. 268–269. Darbellay, F., Cockell, M., Billotte, J. in Waldvogel, F. (ur.) 2008. A Vision of Transdisciplinarity. Laying Foundations for a World Knowledge Dialogue. Lozana, Švica: Swiss Federal Institute of Technology Press & CPC Press. Freitas, Lima de, Morin, Edgar in Nicolescu, Basarab (ur.). 1994. Charter of Transdisciplinarity. Povzeto na: First World Congress of Trandisciplinarity, 24 Convento da Arrábida, Portugal, 2.-6. november. V: Nicolescu, Basarab (ur.). 2008. Transdisciplinarity: Theory and Practice. Cresskill, NJ: Hampton Press, str. 261–265. Na spletu: http://basarab.nicolescu.perso.sfr.fr/ciret/english/charten.htm (zadnji dostop 15. septembra 2012). Gibbons, M., Limoges, C., Nowotny, H., Schwartzman, S., Scott, P., Trow, M. (ur.) 1994. The New Production of Knowledge. The Dynamics of Science and Research in Contemporary Societies. London/Thousand Oaks/New Delhi: Sage. Hirsch Hadorn, G., Hoffmann-Riem, H., Biber-Klemm, S., Grossenbacher, W., Joye, D., Pohl, C., Wiesmann, U., in Zemp, E. (ur.) 2008. Handbook of Transdisciplinary Research. Springer. Lattuca, Lisa. 2001. Creating Interdisciplinarity: Interdisciplinary Research and Teaching Among College and University Faculty. Nashville: Vanderbilt University Press. Newell, William H. 2000. How Do We Research and Evaluate Transdisciplinarity? V: Transdisciplinarity: Recreating Integrated Knowledge, uredila Margaret A. Somerville in David J. Rapport. Oxford: EOLSS Publishers, str. 230–231. Nicolescu, Basarab. 2008. Transdisciplinarity: Theory and Practice. Hampton Press. Nicolescu, Basarab. 2002. Manifesto of Transdisciplinarity. Albany: State University of New York Press. Nowotny, Helga. 2008. Insatiable Curiosity. Innovation in a Fragile Future. (prevod Mitch Cohen). Cambridge, Massachusetts; London, England: The MIT Press. Nowotny, Helga. 2006. The Potential of Transdisciplinarity. In Interdisciplines, na spletu: www.interdisciplines.org/medias/confs/archives/archive_3.pdf str. 48–53. Nowotny, Helga. 1997. ‘Transdisziplinäre Wissensproduktion – eine Antwort auf die Wissensexplosion?’, v: Stadler, F. (ed.) Wissenschaft als Kultur. Österreichs Beitrag zur Moderne. Wien/New York: Springer, str. 177–195. Nowotny, H., Scott, P. in Gibbons, M. 2003. Introduction, ‘Mode 2’ Revisited: The New Production of Knowledge, Minerva, 41, str. 179–194. Nowotny, H., Scott, P. in Gibbons, M. 2001. Re-Thinking Science. Knowledge and the Public in an Age of Uncertainty. Cambridge: Polity Press. Piaget, Jean. 1972. ‘The Epistemology of Interdisciplinary Relationships’, v: Apostel idr. (ur.) Interdisciplinarity. Problems of Teaching and Research in Universities. Paris: OECD, str. 127–139. Thompson Klein, Julie. 2010. A Taxonomy of Interdisciplinarity. V: Frodeman, Robert, Thompson Klein, Julie in Mitcham, Carl (ur.) 2010. The Oxford Handbook of Interdisciplinarity. Oxford: Oxford University Press, str. 15–30. Thompson Klein, Julie, idr. (ur.) 2001. Transdisciplinarity: Joint Problem Solving among Science, Technology and Society. Basel, Boston, Berlin: Birkhaeuser Verlag. Transdisciplinarnost: izzivi, pristopi in priložnosti na pragu zgodovine 25 Slovenske gorice, 2012: Mali pridelovalci ekološke in integrirane hrane, vključeni v Zadrugo Dobrina / Mali proizvođači ekološke i integrirane hrane / Small producers of ecologic and integrated food, joined in the Dobrina Cooperative. (foto / photo Vanja Bućan) Maribor 2012, Urbane brazde / Urban Furrows (foto / photo Vanja Bućan) Maribor, 2012: Dnevni izobraževalni in družabni programi za otroke v Centru alternativne in avtonomne produkcije / Dnevni obazovni i socialni programi za djecu u Centru alternativne i avtonomne produkcije / Daily educational and social programs for children at the Center for Alternative and Autonomous Production. (foto / photo Andrej Cvetnič) Marta Gregorčič Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie V pričujočem prispevku želimo spregovoriti o potencii, da bi lahko razgrnili cel spekter še neimenovanih revolucionarnih bojev, ki vznikajo po vseh kontinentih že štiri ali celo pet desetletij in kažejo tisto, kar gospodarsko in tehnološko visoko razvite in izobražene družbe nočejo in ne zmorejo videti: alternative neoliberalizmu. Pojem potencia, ki je zastavljen kot osrednji koncept tega besedila, opredeljuje različne principe in mehanizme rekonstrukcije ali poustvarjanja skupnosti, oziroma pojasnjuje, kako revolucionarni boji s krepitvijo moči za politično, gospodarsko, družbeno in kulturno samoupravljanje skupnosti ustvarjajo procese samodoločanja in avtonomnosti.1 Kot družboslovci in humanisti smo dolžni razstirati alternative kapitalizmu. Še več, dolžni smo začeti natanko s tistim, o čemer že petdeset let molčimo – z vreliščem, v katerem uporna ljudstva kljub brutalnemu zatiranju, represiji, genocidom že desetletja vztrajajo in bržkone ustvarjajo najbolj prodorne prakse bojev. Prav tako moramo spregovoriti drugače kot doslej, in sicer v prvi osebi množine, preprosto zato, ker se tudi sami kot znanstveni ali strokovni delavci zavoljo objektivnosti in nevtralnosti našega dela ne smemo in ne moremo – ali nočemo – več izvzemati. In spregovoriti moramo kot empobrecitos2 – prisilno obubožani – saj revščina ali pomanjkanje že dolgo ne aludira več le na materialne pogoje življenja, pač pa pod diktatuto 1 Kot bomo videli v nadaljevanju, pa ima potencia še največ opraviti s povezovanjem in množenjem intuitivnosti, domišljije, spontanosti in ustvarjalnosti. Potencia je izpeljana iz antagonizma med power-over ali oblastjo (moč-nad) in power-to (moč-za), ki je značilen za konstitucijo gibanja ustvarjalne moči bojev in ga je dosledno predstavil John Holloway (2004). 2 Empobrecitos je skovanka, ki jo je v intervjuju uporabljal radijski voditelj Héctor Madera S tem pojmom je poudaril razliko med ljudmi, ki se rodijo revni ali pa obubožajo zaradi lastnih odločitev, in med tistimi, ki jih v revščino prisilijo, največkrat tisti, ki imajo v rokah kapital. Empobrecitos so razlaščeni, zatirani, opeharjeni za svobodo, za življenje in ustvarjanje – in v to jih povsem naklepno tlači kapital. Do tega niso prišli po svoji volji in v to niso privolili. Empobrecitos dobijo novo dimenzijo šele, ko se povežejo, priznajo svojo bedo, a jo hkrati tudi artikulirajo, s tem da razkrijejo in razkrojijo strukture zatiranja. (S Héctorjem Maderom, radijskim voditeljem komunitarnega Radio Negro Primero, sva se z Matejem Zonto pogovarjala v dveh intervjujih na sedežu radia v Caracasu, 7. in 9. maja 2008). 28 kapitalizma in demokracije siromaši svobodo, samorealizacijo, solidarnost, avtonomnost, raznolikost, ustvarjalnost in spontanost – vse tiste silnice k človečnosti, ki družbo sploh opredeljujejo. Spregovoriti moramo o potencii preprosto zato, ker za zdaj le revolucionarni boji kažejo, kakšen svet hočejo, po kakšni poti ga hočejo doseči in tudi, kako ga doseči. V nasprotju z drugimi zgodovinskimi revolucijami presegajo pričakovanja svojih ustvarjalcev, saj ga ne sanjajo, motrijo, premišljujejo, pač pa živijo, bojujejo, ustvarjajo. Niso utopije, ki bi nas tolažile, ki bi, če že niso realne, vsaj potekale v čudovitem in popolnoma gladkem prostoru, pač pa so heterotopije, ki stresajo tla pod našimi nogami. Če utopije omogočajo “nastanek basni in diskurzov: potekajo v skladu z govorico in imajo bistvene razsežnosti fabule” (Foucault 2010: 8), pa heterotopije “ohromijo govorjenje, zaustavijo besede in v osnovi spodnesejo sleherno možnost slovnice; razvozlajo mite in povzročijo sterilnost stavčne lirike” (ibid.). Zato moramo tudi sprejeti dejstvo, da je težko opisovati, analizirati in teoretizirati revolucionarne boje, saj nimamo orodij, s katerimi bi prepoznali samodoločujoče težnje in vizije skupnosti. Da bi se potencie lahko obdržale v boju, morajo ustvarjati svoje lastno pribežališče, svojo lastno heterotopijo, neke vrste razsežnost ali pa popoln prostor, ravno toliko natančen, urejen in prepusten prostor, kolikor je brez reda in zaprt prostor sodobnih družb. Kajti potencie množično rastejo v razmerah perifernosti in prav zaradi te svoje pozicije, položaja, teritorialnih in političnih omejitev ter povezav ne morejo biti – nočejo biti – izvzete iz neoliberalizma. Nimajo nikakršne možnosti, da bi ušle ali da bi smrtonosne procese globalnega plenjenja opazovale le od zunaj. Pri njih je teorija namreč del prakse življenja in ne videnje ali opazovanje življenja, saj se je socializacijski korpus – habitus – stoletja vpisoval skozi negotovost upiranj, skozi improviziranje bojev za življenje in možnost delovanja, obstajanja, ustvarjanja. Da lahko vztrajajo kot subjekti lastne zgodovine, politizirajo žalost (politicising sadness) in zrcalijo, kako irealna je utopija, ko deluje (Colectivo situaciones 2007). In samo med takimi kraji nemogočih srečevanj (heterotopije) in med nezamisljivimi vsebinami življenja (potencie) se lahko ustvarja lepilo bojev – humanizem 21. stoletja. Kako bomo to vezivo poimenovali, je pravzaprav nepomembno in prepuščeno človekovi domišljiji, ki definira, interpretira in poimenuje. Za nas bodo to resonance, utripajoči pogledi, ki prehajajo, presegajo, prečijo čase in prostore, da bi povezali in gostili na videz nemogoče reči, ne da bi pri tem izdali svojo umeščenost in da bi med tem odpirali horizonte in percepcije dojemanja bojev.3 Resonance so torej naše analitično 3 José Argüelles (1987: 54), ki je resonance ločil od odzvanjanja oziroma zvena, ter jim pripisal Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 29 orodje, ki je sposobno zaznati prizvene revolucionarnih bojev, s tem pa nove vpoglede v različne realnosti, svetove, galaksije (Argüelles 1987: 54). V sistemu, ki je pod pretvezo reda in uravnoteženosti vsakič znova in bolj agresivno vržen s tečajev, si tudi perspektiv in resonanc, ki jih generirajo potencie, ne moremo predstavljati drugače kot nered, a v primerjavi z načrtno dezorganizacijo življenja so potencie, kot bomo videli na primerih solidarnostne ekonomije v samodoločujočih skupnostih, najbolj kompleksna organizacija življenja.4 raziskovanje prizvenov, poudarja, da moderna znanost teži k enodimenzionalnosti, k iskanju ene realnosti, torej k zvenu; resonance v majevski znanosti pa predstavljajo prizven oziroma večdimenzionalnost – odzvanjanje različnih realnosti oziroma svetov (pri Majih galaksij). Táko razumevanje resonanc je treba posebej poudariti predvsem zato, ker se v obstoječi literaturi o altermondialističnih gibanjih pojem resonanca uporablja izključno kot odzvanjanje, ne pa tudi kot analitično orodje. politično subjektiviteto. To je bilo prvo gibanje v Indiji (morda celo na svetu), ki je razprlo kategorije moči, s čimer je oblast (moč podjarmljenja) obravnavala kot antagonizem potencie (ustvarjalne moči).5 Čatisgarh mukti morča je desetletja generiralo upore proti kapitalu in boje za rekonstrukcijo družbenega, za imaginarij samodoločujočih se skupnosti. Kot novo politično telo je obudilo mukije, sisteme samodoločanja, ki so jih nekdaj uporabljale skupnosti adivasijev, zdaj pa so v službi delavstva, skupnosti in vseh članov gibanja. Gibanje ni uspelo le obvarovati naravno okolje ter ustaviti prisilno izseljevanje adivasijev; neutrudno onemogočati brutalne oblike izkoriščanja in podrejanja in preprečevati množične poboje in izginotja, pač pa ga danes poznamo kot edino delavsko gibanje na svetu, ki je visokotehnološkemu razvoju ponudilo tako inovativno alternativo – delavski tehnološki razvoj –, da so se tuji investitorji in indijska vlada odločili, da bodo zmanjšali kratkoročni pohlep po dobičku ter sprejeli dolgoročno, manj tvegano, okoljsko in socialno vzdržnejšo alternativo (Gregorčič 2008; 2011; Bharadwaj 2011; Sadgopal in Narm 1993). S premišljenim združevanjem in dopolnjevanjem starih in novih tehnologij in z vizijo dolgoročnega trajnostnega razvoja regije je gibanje dokazalo, da je lahko industrija v Čatisgarhu, ki manj posega v okolje, bistveno bolj učinkovita in donosna, kot so predvideli lastniki rudnikov, tuji investitorji in indijska vlada. Prav tako je gibanje z delavskim tehnološkim razvojem in redistribucijo bogastva, ki se je z višjimi plačami vračalo v lokalne skupnosti, postavilo vrsto alternativnih izobraževalnih, zdravstvenih, socialnih in kulturnih institucij, alternativno blagovno menjavo ter inovativne oblike delavskega menedžmenta, s čimer se je izrazito izboljšal razvoj regije, zlasti pa sta se povečali pismenost in kakovost življenja prebivalk in prebivalcev, ki so bili dotlej drugorazredni državljani. Zeleno-rdeča koalicija adivasijev in rudniških delavcev se je skozi ves proces osvobajala tudi kastnih določenosti, verskih razhajanj, spolne diskriminacije, patriarhalnih ter vrste drugih avtoritarnih mehanizmov zatiranja, ki so sicer značilni za indijsko družbo in jih prenekatero gibanje ali boj ni zmogel preseči. Podobno prodoren je tudi boj bolivijskih empobrecitos, zlasti staroselcev Ajmarov in Kečujev, ki so vse od petdesetih let 20. stoletja bežali iz kolonialnih in imperialnih rudnikov zlata in srebra pred zatiranjem in suženjstvom, kar slikovito opisujejo tudi Galeano v Odprte žile Latinske Amerike (Gale- 4 S pojmom samodoločanje pojasnjujemo vrsto prizadevanj, s katerimi člani zatiranih skupnosti uveljavljajo avtonomno in neodvisno politiko za upravljanje lastnega razvoja skupnosti, ne pa tudi teženj po odcepitvi, kot se ta pojem pogosto prevaja v domačem družboslovju. S self-determination (ang.) ali auto-determinación (špan.) sodobna gibanja poimenujejo tiste procese, s katerimi vzpostavljajo politično emancipacijo od spodaj in v skupnosti, avtonomno določajo razvoj lastnih skupnosti ter nove horizontalne prakse soodločanja kot alternativo avtoritarnim in hierarhičnim principom političnega upravljanja skupnosti. 5 O gibanju sem prvič natančneje pisala v posebni številki Časopisa za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo, z naslovom Indija, dežela protislovnih strasti, ČKZ, let. XXXVI, št. 234, 2008, str. 88–97, pozneje pa še v nekaterih drugih člankih. Pisanja so izhajala iz terenskih raziskav, ki sem jih v Indiji opravljala v okviru podoktorskega raziskovalnega projekta med avgustom in novembrom 2007. Resonance samodoločujočih skupnosti V Latinski Ameriki je v zadnjih dveh, treh desetletjih nastalo veliko literature o alternativnih ekonomskih modelih, socialni ekonomiji, kooperativah, alternativnih tovarnah, saj so bili to najbolj prodorni produkcijski sistemi, ki so vzniknili po vsesplošni ljudski vstaji revnih, leta 1989 v Venezueli, imenovani caracazo, po zapatistični vstaji 1994 v Chiapasu v Mehiki ali pa po splošni ljudski vstaji leta 2001 v Argentini, kjer so nastale najbolj odmevne reapropriirane in samoupravne tovarne brez šefov. Med njimi je najodmevnejše gibanje brezposelnih delavcev iz Solana – Movimientos de Trabajadores Desocupados de Solano (Zibechi 2003; Retamozo 2009; Colectivo situaciones in MTD de Solano 2001). Danes lahko najdemo vrsto kooperativ in drugih solidarnostnih politik v Boliviji, Ekvadorju, Gvatemali, Hondurasu, Mehiki itn. Že vse od šestdesetih in sedemdesetih let 20. stoletja pa so nove ekonomije revolucionarnih gibanj vznikale tudi v drugih državah Juga, ki jih teoretska in znanstvena analiza do danes žal sploh še ni zaobjela. Eno od najbolj progresivnih ekoloških in solidarnostnih ekonomij je že konec sedemdesetih let 20. stoletja razvilo gibanje Čatisgarh mukti morča, Čatisgarhska osvobodilna fronta, najmočnejši revolucionarni boj v neodvisni Indiji, ki je nastal kot izjemno ustvarjalna, revolucionarna in družbeno produktivna sinteza rudarskih, industrijskih delavcev in adivasijev (raznovrstnih staroselskih skupnosti), malih kmetov in nabiralcev, samoorganiziranih v 30 Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 31 ano 2010) ter ustvarili najvišje samoupravljano mesto na svetu – El Alto. Skupnosti se samoupravljajo (autogestión), tako v alternativnih proizvodnih procesih kot tudi pri organizaciji politike življenja. Ustvarili so enkratno, kohezivno mesto z avtonomnim delavskim samoupravljanjem, ki ne pozna nadrejenih in podrejenih, temveč se organizira in upravlja prek neformalnih ekonomij družinskih podjetij in svoje člane vključuje in nagrajuje glede na njihovo aktivno udeležbo v vseh strukturah samoupravljanja in političnega boja (Zibechi 2005; Gregorčič 2011). El Alto je postal izjemen zgled los microgobiernos barriales – mikrovlad revnih naselij (Mamani Ramírez 2005). Prebivalci, ki se ne udeležujejo rednih mesečnih skupščin, sestankov, cestnih blokad in političnih akcij, s katerimi gibanja nasprotujejo neoliberalnim procesom v državi, ne uživajo pridobitev, ki jih tisti, ki so aktivni v skupnosti, ustvarjajo za mesto. Nagrajevana je participacija in solidarnost z boji. Čeprav individualizacija ni sankcionirana, pa ne sme segati po sadovih, ki jih ustvarja skupnost. Urugvajski raziskovalec Raúl Zibechi ugotavlja, da je prav zaradi odsotnosti hierarhične in centralizirane strukture politična mobilizacija gibanja prebivalcev El Alto veliko bolj učinkovita in prodorna, kot so druga gibanja in upori proti neoliberalizmu v Latinski Ameriki (Zibechi 2006; 2007; 2009). To mnogoterost in raznolikost subjektivitet, ki so vstajale kot samoorganizirane skupnosti v Boliviji, je René Zavaleta poimenoval sociedad abrigarrada – pisana, mnogotera družba (Zavaleta 1983). Drugod po Latinski Ameriki so kasneje nastale drugačne oblike organiziranja in samoupravljanja skupnosti. Najbolj so znane zapatistične juntas de buen gobierno – sveti dobre vlade, kot tudi njihovi principi mandar obedeciendo – ubogljivo vladanje (Earle in Simonelli 2005; Gregorčič 2005). V Hondurasu, edini državi na celini, ki je sprejela širšo antiimperialistično platformo šele konec 20. stoletja, so koalicijo gibanj proti politikam Združenih držav in neoliberalnih sporazumov vzpostavile samoorganizirane staroselske skupnosti Lenca. Te od poletja 2009 zahtevajo nov proces ustavodajne skupščine, katerega cilj je nova, ljudska oblast (poder popular). V Gvatemali so se vzporedno z močnimi gverilskimi gibanji razvijale druge oblike uporov, denimo, boji za zemljo, iz katerih so zrastle samoupravne kmečke skupnosti staroselcev, mesticev in ladinov, združenih v Comité de Unidad Campesina (CUC, Komite kmečke enotnosti), ki so se bojevale proti vojaškim diktaturam Romea Lucasa García med letoma 1978 in 1982 ter Efraína Ríosa Montta v letih 1982 in 1983. V času državljanske vojne so vzpostavljali avtonomne skupnosti, ki so po koncu šestintridesetletne morije leta 1996 dosegle legalizacijo zasedene zemlje in odtlej še naprej razvijajo raznovrstne oblike samodoločujočih politik in samoupravljanja (Gregorčič 2011). 32 Kubi pa se je znotraj same revolucije zgodila nanečrtovana revolucija in to kljub (ali prav zaradi) trgovinskega, ekonomskega in finančnega embarga Združenih držav Amerike ter kljub (ali pa prav zaradi) razpada Sovjetskega bloka. Castro je obdobje po letu 1989 poimenoval “posebno obdobje”, saj je bila Kuba premočno odvisna od Sovjetske zveze, ne le od nafte, pesticidov idr. trgovine, tudi 64 odstotkov hrane so uvažali, zaradi česar je Kuba drvela v neznosno lakoto. A Kuba je bolj spontano kakor načrtovano že do leta 1999 izpeljala najobsežnejši program organskega in trajnostnega kmetijstva ter z novo ekonomijo – zeleno ekonomijo – dosegla zgodovinsko stopnjo samozadostnosti (Ray 2007). To ni bil vladni program, ampak produkt naključnega in vzajemnega ustvarjanja raznih družbenih skupin, zlasti visoko izobraženega kadra v večjih mestih, znanstvenikov, inženirjev, rokodelcev, aktivistov iz drugih držav, učiteljev, farmacevtov, študentov, in njihovega sodelovanja s kmeti in brezposelnimi v urbanih središčih. Prav urbani deli Kube so prvi in najmočneje občutili posledice politik odvisnosti, na katerih je dotlej temeljilo kubansko gospodarstvo. Ker je bil zaradi pomanjkanja fosilnih goriv omejen tudi transport hrane s podeželja, lakota pa iz dneva v dan hujša, so prebivalci v mestih morali očistiti okolico, mestne parke, vodo, igrišča itn. Vse neustrezno izkoriščene in zanemarjene zelene površine so spremenili v urbane organske vrtove – organopónicos. Nepozidanih površin mest so se polastili eksperimentalni kolektivi biovrtnarstva in permakulture, ki so se hitro razširili še na strehe hiš in začeli organsko pridelovati hrano v betonskih koritih. Ker ni bilo umetnih gnojil in pesticidov, so začeli razvijati alternativne organske metode polikulturne proizvodnje hrane; zdravila so začeli pridelovati iz kubanskih avtohtonih zdravilnih rastlin, saj je Kuba pred kolonialno monokulturno proizvodnjo veljala za državo z visoko biodiverziteto. Postala je prva država, ki z vložkom ene kalorije energije pridela dvajset kalorij hrane (za Združene države Amerik, na primer, velja prav obratno razmerje). Kubanci so agro-ekološke principe, nov način trajnostnega razvoja in življenja v okviru naravnih virov otoka, vključili tudi v izobraževalne načrte, alternativno medicino so vpeljali v zdravstvene domove in bolnišnice itn. Odkar Kuba z zdravstvenimi in izobraževalnimi programi intenzivno sodeluje z Venezuelo in ima znova dostop do nafte, je že opustila številne dosežke nenačrtovane revolucije in zelene ekonomije (Ray 2007; Holloway 2010; Gregorčič 2011). Številne potencie pa niso klonile kljub radikalnim političnim spremembam v državi. Tak primer je Cecosesola – Organismo de Integración Cooperativa, Organizem kooperativne integracije. Cecosesola je kooperativa, ki je nastala konec leta 1967 v politično in gospodarsko izjemno razburkanem obdobju, ki so ga spremljala gverilska gibanja, splošna gospodarska kriza, Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 33 34 pomanjkanje, družbeni nemiri in upori. Prešla je več različnih faz produkcije in storitvenih servisov, zdaj pa povezuje več kot osemdeset organizacij, društev, podjetij in skupin v državah Lara, Portuguesa, Trujillo, Barinas in Yaracuy. Z več kot tisoč svobodnimi pridruženimi delavci (trabajadores libre asociado) oskrbuje okrog 30 odstotkov prebivalstva v Lari, nekaj manj pa v drugih državah. Danes je Cecosesola največja kooperativa za pridelavo hrane v državi, ki na teden proda več kot 450 ton kmetijskih pridelkov, kar je pomembno, saj se globalna prehranska kriza vse bolj zaostruje. Čeprav se je revščina, merjena po gospodinjstvu, od leta 2003 v Venezueli skoraj prepolovila, kupna moč pa podvojila, in kljub temu da se je proizvodnja hrane z novo vlado povečala za 24 odstotkov, Venezuela še danes – podobno kot Slovenija, uvozi 70 odstotkov hrane. V zadnjem desetletju je Cecosesola vzpostavila tudi zdravstveno mrežo šestih skupnostnih centrov in bolnišnico, ki oskrbi več kot 160 000 bolnikov na leto za približno 60 odstotkov manj denarja, kot so cene zdravstvenih storitev v zasebnih klinikah. Podobno kot v bolnici v Čatisgarhu tudi tu zdravstveni delavci spodbujajo preventivno zdravljenje in si prizadevajo za drugačen odnos do bolnikov, kot je značilen za javno zdravstvo. Organizirajo vrsto izobraževalnih delavnic o zdravi, ekološki hrani, tečaje za porodnice, pa vrsto drugih storitev – hidroterapijo, masažo, akupunkturo, preglede na domu itn. Zdravstveni centri in bolnica so opremljeni z laboratoriji, imajo radiološki in kirurški oddelek. Člani Cecosesole ne plačujejo zdravstvenih storitev, pač pa od svoje plače redno prispevajo v zdravstveno blagajno kooperative. Kljub temu, da je vlada v zadnjih letih spodbudila na tisoče programov Barrio Adentro – v katerih kubanski zdravniki usposabljajo venezuelske študente in skupaj skrbijo za vse bolne, ki doslej zaradi plačljivih zdravstvenih storitev niso imeli zdravstvene oskrbe –, je vedno več ljudi, ki si želijo zdravstvene oskrbe v kooperativi Cecosesola. Ljudje imajo do vseh programov Cecosesole, ki jih tudi soustvarjajo, veliko zaupanje in spoštovanje, in ker vidijo učinke zdravljenja, si želijo v tej smeri tudi nadaljevati. Cecosesola je vzpostavila tudi izjemno kompleksne sisteme solidarnosti. Denarno pomaga tistim, ki so zaradi naravnih ali drugih nesreč ob pridelek, prihodke, stanovanje, službo, zdravje. Ima mrežo kreditnih zadrug, socialne podpore, novih izobraževalnih in zdravstvenih centrov in zastopa alternativno politiko samoupravljanja, ki se je razvila brez bolivarskega procesa, dolgo pred njim in tudi naprej vztraja mimo njega.6 Sicer ima tudi bolivarska vlada po letu 2003 obsežne programe pomoči, vendar pa Cecosesola nudi veliko bolj celostne storitve, podporo, pomoč, ki prežemajo celotne skupnosti.7 Na dinamiko uporov v Latinski Ameriki, Indiji in v drugih državah Juga moramo torej gledati kot na nenehno spletanje osvobodilnih, gverilskih, maoističnih, magonističnih in komunističnih gibanj na eni strani ter samoniklih, spontanih in nenačrtovanih potencij, ki rastejo kot samoupravne skupnosti na odročnih območjih držav, v revnih naseljih in med ljudmi, ki so se organizirali v skupnosti. A za nove, odgovorne, zelene in solidarnostne pristope v ekonomiji, ki jih uvajajo potencie, ni ključni pristop nova politična paradigma. Pri vseh doslej nakazanih primerih sta bila glavna odločevalca želja po avtonomnosti, odločenost, da kapitalizem ne bo več pogojeval njihovega življenja in spontanost, s katero so se ljudje in ljudstva, ki so se pognali v boj, izvili iz represije: tako pri caracazu v Venezueli nihče ni mogel predvideti, da bo vsesplošno plenjenje empobrecitos že nekaj let kasneje pripeljalo do samoorganiziranja revnih naselij, pa tudi do spremembe politične oblasti v državi. Prav tako zapatistični borci ob zasedbi večjih mest v Chiapasu niso pričakovali samoupravljanih skupnosti in buen gobierno, pač pa krvavo zatrtje upora s strani mehiške vojske. Spontanosti, intuitivnosti, zavezništvom, samodoločanju idr. principom, ki so ves čas krepili potencie, moramo dodati tudi vrsto drugih pristopov. Enega takih je gotovo oblikovala že nakazana kooperativa Cecosesola, ki danes velja za enega najbolj prodornih primerov alternativne, avtonomne in solidarnostne ekonomije na celini, pa hkrati vztraja na apolitičnosti svoje potencie. 6 Bolivarski proces opredeljuje usmeritve revolucionarnih trenj v Venezueli, ki so leta 1998 na oblast popeljale Huga Cháveza. Danes bolivarski proces pomeni tudi vrsto sprememb in prizadevanj vlade, da je s pomočjo kubanskih strokovnjakov vpeljala vrsto programov, vendar ne 8 Intervju z Rolandom Denisom sva z Matejem Zontom naredila 8. maja 2008 v Caracasu. Je eden vodilnih predstavnikov Movimiento 13 de Abril (Gibanje 13. april), ki je preprečilo državni udar v Venezueli leta 2002, v letih 2002 in 2003 pa je bil tudi sekretar na ministrstvu za planiranje Odgovorne, zelene, solidarnostne in druge ekonomije “Kako ustvariti oblike skupnosti, ki se ne bi le upirale, pač pa tudi proizvajale? To je za nas vitalnega pomena (…)” je politolog in soustvarjalec potencij v Venezueli, Roland Denis pojasnjeval v intervjuju, ko smo analizirali nove korake bolivarskega gibanja.8 “Zato se veliko ukvarjamo s tematikami za prenovo javnih servisov, pač pa za vzpostavitev paralelnih sistemov že obstoječim državnim institucijam. Kajti bolivarska ideja socializma ne temelji na predpostavki, da je treba utrditi že obstoječo institucionalno ureditev, pač pa vzporedno postavi novo izobraževalno, zdravstveno in socialno infrastrukturo servisov, zlasti tam, kjer vlade niso nikdar ukrepale – v barriih, revnih predmestjih, v oddaljenih vaseh in zaselkih. Za razliko od bolivarskega procesa, ki teče pod okriljem oblasti, pa potencie, ki jih obravnavamo v tem prispevku, nimajo nikakršnega drugega institucionalnega, pravnega, materialnega ali kakšnega koli drugega zatočišča, pribežališča, kot izključno heterotopijo in rezultate, ki so jih same proizvedle prek revolucionarnih bojev. 7 Refleksijo delovanja novih kubanskih programov navezujem na raziskave, ki sva jih z Matejem Zontom naredila v Venezueli med aprilom in junijem 2008. Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 35 proizvajajočega upora. Delavci, ki zasedajo tovarne, ljudje, ki zasedajo stanovanjske hiše, ustvarjajo procese delavskega antirazreda. Kjer smo imeli delavnice, so ljudje na vprašanje, ali so delavci, odgovarjali: ‘Ne, mi nismo delavci.’ Nismo obreros (delavci), pač pa trabajadores libre asociado (svobodni pridruženi delavci). Ljudje ne sprejemajo ne šefov ne birokratov. Imamo nekaj izkušenj s samoupravljanjem v tovarnah mleka in cementarnah. Mene ne zanima, če se temu, kar počnemo, reče socializem, mene zanima democracia tamunangue9, mene zanima ljudski upor.” Kaj počnejo empobrecitos v Venezueli, Argentini, Boliviji s tem, ko odstavljajo šefe in se na ravni ljudskih skupščin pogovarjajo o proizvajajočih uporih, o democracii tamunangue? Kaj so principi produkcije, ki poustvarja samoorganizirane, samoupravljane in samodoločujoče skupnosti? Odgovore na ta vprašanja smo nakazali že v prejšnjem poglavju, ko smo nakazali nekatere izstopajoče primere potencij in njihove raznolike sprožilce, usmeritve in ustvarjalce. Smo slepi očividci procesov, ki tečejo kot sociedades abrigarradas in microgobiernos barriales, kot alternative neoliberalnemu podjarmljenju. Kljub temu, da je tovrstne razprave v družboslovnih in humanističnih spisih težko zaslediti, pa je v zadnjih dveh desetletjih vendarle nastalo nekaj premislekov o proizvajajočih bojih, ki obravnavajo tudi nove ekonomske pristope bojev. O ekonomiji solidarnosti je že v začetku devetdesetih let 20. stoletja v delu Los Caminos de la Economía de Solidaridad razmišljal čilski filozof Luis Razeto Migliaro. Pri raziskovanju primitivnih ekonomij revnih (primitivno se ne nanaša na ljudi, ampak na ekonomijo), ki so se organizirali, je odkrival principe, ki bi lahko bili pomembni za prevladujočo globalno ekonomijo. Te skupine so imele zanemarljive materialne stroške produkcije, saj so uporabljale osnovna orodja ali pa (reciklirala) orodja ali tehnologije, ki so jih drugi že odpisali. Ustvarjalci so poznali le temeljno tehnologijo dela, znanje ali know how je bilo fragmentirano, zaostalo. Postali so nekakšni obrtniki z malo intuitivnosti, pogosto niso imeli izkušenj o vodenju in upravljanju gospodarskih dejavnosti. Uporabljali so vire in načine, za katere noben zasebni proizvajalec ne bi ocenil, da so toliko produktivni, da bi jih bilo vredno spremeniti v posel. A vendarle so te alternativne gospodarske skupnosti proizvajale in ustvarjale dohodek, s katerim so zadostile najnujnejšim potrebam svojih članov. To pa je bilo veliko več, kot je za njihove skupnosti kdaj storila država (Razeto Migliaro 1993). in razvoj v prvi Chávezovi vladi. 9 Tamunangue je fiesta in/ali ples temnopoltih v San Antoniu (Iz intervjuja z Rolandom Denisom, ki sva ga z Matejem Zontom naredila 8. maja 2008 v Caracasu). 36 Razeto Migliaro je poskušal razumeti to nerazumljivo ekonomiko, ki bogati skupnost. Tako je razkril vezivo moči, ki jo ustvarja gospodarstvo solidarnosti. Ugotovil je, da lahko tudi skupine, ki imajo majhne ali celo zanemarljive vire, ki ne morejo najemati kreditov in tvegati velikih poslov, zgolj s solidarnostjo dosežejo pomembne gospodarske učinke. Ugotavljal je, da si ljudje pri delu pomagajo in s tem večajo produktivnost, si izmenjujejo informacije, veščine, znanja in s tem razvijajo know how in učinkovitejše tehnologije itn. Vsi so bili vključeni v odločanje in upravljanje, vsi so delali vse in rotirali pri opravilih. Ob vsakem dosežku, ki je z vidika sodobne ekonomije nepomemben, z vidika skupnosti pa ključen, so proslavili uspeh. Tako so laže premagovali tudi težave, ki jih je bilo veliko in so jih ovirale pri delu. Brezposelni delavci, razlaščeni kmetje, gospodinje in drugi empobrecitos, ki niso imeli delovnih izkušenj – revni ljudje so enostavno “ustvarjali ekonomijo” (hacer economía), od katere so imeli neposredne in materialne koristi. Avtor je za solidarnostno ekonomsko silo, ki povečuje učinkovitost in produktivnost dela, razvil koncept faktor C. Solidarnost je Razeto Migliaro videl kot trajnostno in učinkovito silo, ki poganja produkcijo alternativne ekonomije. Zato je faktor C poimenoval po prvi črki besed, ki so bile največkrat izrečene v heterotopiji alternativne ekonomije: compañerismo (tovarištvo, prijateljstvo), comunidad (skupnost), cooperación, colaboración (sodelovanje), comunión (tovarištvo, skupnost, bratovščina), coordinación (usklajevanje) itn. Teh pet pojmov po njegovem definira solidarnostno ekonomijo. Če strnemo, faktor C po Razetu Migliaru pomeni, da oblikovanje ali vzpostavljanje skupin, društev ali skupnosti, ki delujejo s sodelovanjem (kot kooperative) in z usklajevanjem, prinaša članom skupine vrsto koristi. Kooperative so zmožne kombinirati socialne in kulturne vidike, zaradi katerih pogosto sploh nastanejo, z gospodarskimi in ekološkimi vidiki razvoja. In vse to počnejo veliko bolj celostno in premišljeno kot katera koli druga strategija razvoja – za podjetja ali državo –, katere temeljni cilj ni polnomočenje10 sku10Na podlagi Hollowayeve izpeljave konstitucije gibanja ustvarjalne moči si lahko pomagamo tudi z drugimi pojmi, ki smo jih v slovenščino nerodno ali celo napačno prevajali. Tako lahko angleški empowerment oziroma španski empoderamiento, ki se sicer v slovenščino prevajata kot opolnomočenje, pravilneje prevajamo kot polnomočenje. Kajti opolnomočenje je do nedavnega v Sloveniji služil zgolj kot pravni diskurzu in sicer kot sinonim za pooblaščanje. Naša raba pojma polnomočenje pa bo izvzeta iz vsakršnega oblastništva, torej vsakršne asociacije na oblast, ki je vsebovana v sestavljanki glagola po-oblast-iti. Prav tako bi radi pojem polnomočenje ločili od danes prevladujoče rabe pojma opolnomočenje, ki ga civilno- družbene iniciative in nevladni sektor razumejo pokroviteljsko in zato še vedno kot “pripustitev” ali “odobritev”, kot pomoč nemočnim, da bi se okrepili, in ne kot sredstvo za zaganjanje uporov, bojev, osvobajanj in procesov samokrepitve. S tem ko uporabljamo polnomočenje skupine ali skupnosti, želimo poudarjati, kdo prepoznava vzvode, preddispozicije in možnosti neke skupnosti, da bi samostojno in avtonomno razvijala bodisi svoj razvoj, način življenja ali pa tudi boj in upiranje; in še bolj kot kdo, kako jih prepoznava. Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 37 pnosti, povezovanje vasi, povečevanje kakovosti življenja za vse prebivalce skupnosti itn., pač pa so njen cilj veliko bolj partikularne in pogosto zgolj gospodarske težnje. Avtor, ki ugotavlja, kako močna sila je lahko solidarnost, se sprašuje, ali smo kot družbe sposobni povečati socialno in ekonomsko solidarnost, vendar ne v smislu “pomoči”, pač pa so-ustvarjanja, sodelovanja. Če bi faktor C vključili v druge ekonomske modele in analize skupaj z indikatorji, kot so delo, kapital, tehnologija ipd., bi dobili bistveno bolj učinkovito globalno gospodarstvo, trdi Razeto Migliaro. To trdi tako za trg, ki bi z večjo solidarnostjo postal popoln trg dela, kot tudi za gospodarski razvoj držav, ki bi z večjo solidarnostjo dosegale večji napredek. Na neki način Razeto Migliaro aludira na vprašanje, na katero so odgovorile že jugoslovanske zadruge – ime zadruga je namreč zgolj pojasnilo, komu so take organizacije namenjene – tovarištvu (za-druga ali za-tovariša) oziroma skupnosti. V čem se torej solidarnostna ekonomija razlikuje od prevladujočih ekonomskih praks tipičnih poslovnih subjektov, ki delujejo v kapitalizmu? V čem je moč faktorja C, o katerem govori tudi Cecosesola in v zadnjih letih tudi vrsta drugih kooperativ, zadrug, socialnih podjetij in alternativnih ekonomij? Prva značilnost, s katero se alternativna ekonomija loči od prevladujoče kapitalistične ekonomije, je, da najpogosteje nastane na robu in iz lokalnih potreb članov skupnosti, ki jih kapital še ni našel ali pa tam ni imel interesa pleniti. V Venezueli so gibanja ustvarila komunitarne radie, najbrž največjo tako federacijo alternativnih radiev na svetu, kjer skupnosti iz revnih urbanih in ruralnih naselij oglašujejo svoje boje, svoje želje, komunicirajo svoje potrebe, svojo zgodovino.11 Še bolj očiten primer so komunitarne zasedbe zemlje, kjer nastaja nova produkcija in nova, skupna ekonomija, saj končni proizvod ne gre na trg – proizvede se na margini in uživajo ga ljudje, ki živijo na obrobjih, ali pa ustvari alternativne menjave med skupnostmi. Gibanja v Argentini so bila tudi s proizvodnjo v zasedenih tovarnah dovolj uspešna, da je bila vlada zaradi povezovanja kooperativ, tovarn, alternativnih servisov itn. in s tem povezanega množičnega izstopanja iz nacionalnega trga, primorana dati državne subvencije samoupravnim organizacijam, da so se (vsaj nekatere) vrnile na nacionalni trg. Produkcija, ki je zrastla na margini, je vzajemnostno povezala pomemben delež skupnosti in postala nekakšno avtarkično, samozadostno gospodarstvo celih mestnih četrti, kjer so rastle avtonomne tovarne, pekarne, samoupravni vrtci in šole. Vse to je za kapital, ideologijo svobodne trga in globalno 11ANMCLA je federacija skupnostnih, svobodnih in alternativnih medijev v Venezueli, v Caracasu, kjer danes deluje več kot 600 radiev, televizij in internetnih portalov. Mediji so po državnem udaru leta 2002 najbrž najpomembnejši člen samoorganiziranja revnih naselij v Caracasu. 38 ekonomijo, organizirano na monopolih, vsaj grožnja, če ne tudi zlo. Za tako samopreskrbno skupnost, ki z bistveno večjo kakovostjo izdelkov in življenja dviguje blaginjo vseh prebivalcev, lahko opredelimo kubansko zeleno ekonomijo. Ironično je, da se je tak koncept alternativne ekonomije lahko razvil le v času velike gospodarske krize in pod gospodarskim embargom in da je, ko je imel največ možnosti za razcvet, začel usihati. Druga značilnost alternativnih ekonomij je, da izhajajo iz solidarnosti in vzajemnosti, da se organizacije upravljajo kot prijateljske skupine, kot družine, kot visoko kompleksno povezane in samoupravne vaške ali četrtne skupnosti. Kot tak primer lahko služijo mikrovlade v bolivijskem mestu El Alto. Alternativna produkcija proizvaja izdelke in storitve, ki so potrebni za življenje in ustvarjanje marginaliziranih družbenih skupin, neplačanih delavcev, brezposelnih, starostnikov, vedno diskriminiranih staroselskih skupnosti, migrantov itn. Primera gibanj Čatisgarh mukti morča in zapatistične autogestión pokažeta, kako je zrastla alternativna ekonomija zdravstvenih, izobraževalnih in drugih socialnih in kulturnih servisov, ki so po večini brezplačni za skupnosti v boju, ponekod pa še za vse tiste, ki zavračajo neučinkovito državno zdravstvo ali pa neprimerno, nezadostno, plačljivo javno izobraževanje. Ker so socialne ekonomije – v nasprotju z navadnimi ekonomijami na globalnem trgu – pogosto zastavljene trajnostno, dolgoročno, ekološko in so sprejemljive za skupnosti, že same po sebi razvijajo popolnoma drugačne koncepte razvoja skupnosti in regije, kot so sicer značilni za državo, regijo, občino. Prav tako člani kooperativ ali skupnosti niso prikrajšani za udeležbo v procesu proizvodnje. V tem smislu alternativne ekonomije analizirajo možnosti za razvoj in imajo pregled nad potrebami vseh članov skupnosti. Ker so kooperative in druge oblike organizacij z alternativno produkcijo in ekonomijo navadno soupravne, je tudi dohodek vseh, ki v teh procesih sodelujejo, skupen in se deli in investira egalitarno. Ponekod upravljavci kooperativ niso plačani, pa jim za njihovo delo skupnost, ki storitve uporablja, priskrbi stanovanje in sredstva za življenje, kot to velja za Bolnico mučenika v Čatisgarhu, spet drugod pa si delavci razdelijo ali enake plače ali pa imajo enak dostop do proizvedenega, kar se v Chiapasu kaže pri kooperativah za koruzo, fižol, čili in kavo, katerih glavna in odgovorna naloga je, da proizvedejo zadostno količino hrane za vso skupnost. Socialna ekonomija zato temelji na spoštovanju vseh, ki so bodisi del kooperative bodisi del skupnosti, v katero je kooperativa vpeta. So pa tudi številne kooperative v Latinski Ameriki, Evropi, Avstraliji in Združenih državah, kjer si delavci razdelijo dobiček. Natančno in poglobljeno zastavljajo horizontalne strukture upravljanja in soodločanja ter predvidijo delež za investicije in sisteme pomoči. Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 39 Socialno ali alternativno ekonomijo v Sloveniji pogosto enačijo z neformalno ekonomijo ali delom na črno. Drugače od zasebnih legalnih ali ilegalnih del, ki temeljijo na dobičku posameznika ali skupine, je za alternativno ekonomijo značilno, da uporablja drugačne načine generiranja, izmenjave in uporabe znanj, da se pogosto ukvarja s simbolno produkcijo, da razvija komunikacijske in informacijske sisteme in nove tehnologije, zlasti na področju ekologije, zdravstva, šolstva, medijev, da pogosto izhaja iz lokalne, skupnostne identitete in navad, predvsem pa, da se formira na podlagi bojev, bodisi političnih, ekoloških, socialnih ali pa ekonomskih. Ustvarjalci solidarnostnih ekonomij si morajo pri svojem delovanju zagotoviti svobodo in avtonomijo in razviti različne oblike horizontalnega povezovanja in komunikacije, sisteme odgovornosti. A kot socialno, alternativno in avtonomno ekonomijo jo zdaleč najbolj definira to, da se povsem ali pa vsaj delno izvzema iz kapitalistične gonje po nenehni akumulaciji kapitala in dobička. Socialne ekonomije torej vodijo načela potreb, sobivanja, sodelovanja, vzajemnosti in ustvarjalnosti. Socialna ekonomija je na neki način vedno vpeta v potencio ali v organizem grupos de base, afinitetnih skupin itn. Alternativna ekonomija se podobno kot gibanja ali grupos de base razvija od spodaj, da bi zagotovila socialno pravičnost za vse, ki jim je odtujena, za vse “prisilno obubožane”, za vse empobrecitos, kot jih je poimenoval Héctor Madera, ki so obubožali zaradi strukturnih prisil kapitala, oligarhije, sodobnih hegemonov. Danes je med nami vse več empobrecitos, krivce za razlaščene, zatirane in preganjane delavce, kmete in druge družbene skupine pa lahko iščemo med glavnimi akterji globalne ekonomije, med izjemno poenostavljenimi globalnimi sistemi zatiranja ter med neodgovornimi in nekaznovanimi upravljavci človeških teles, misli in življenj. Alternativna ekonomija torej raste od spodaj, kot sistem socialne pravičnosti in solidarnosti za vse, ki sanjajo, da bi lahko živeli bolje, drugače, in to kljub realnosti. Kooperative ne poosebljajo gospodarskih konceptov hegemonije in rivalstva na trgu, profita in napredka, pač pa jih definirajo oblike zavezništev in sodelovanj samoupravnih podjetij, ki so zmožna sodelovati in prispevati za razvoj skupnosti. Socialna ekonomija ali ekonomija solidarnosti, kot predstavniki kooperativ ali teoretiki imenujejo alternativne oblike delovanja, je nedvomno teoretsko in praktično vprašanje 21. stoletja. Poiskati moramo alternativne ekonomije, katerih podlaga bosta delovanje (aktivna oblika dela) in solidarnost. Socialna ekonomija ponuja rešitve za najzahtevnejše probleme našega časa: drsenje v vse večjo neenakost, revščino in marginalizacijo številnih skupin po vsem svetu, splošen trend povečevanja brezposelnosti, prekarizacijo dela in življenja, neobvladljivo rast socialne nepravičnosti, rasizem in spolno 40 diskriminacijo, razkrajanje skupnosti in družbenosti, uničevanje naravnega ravnotežja itn. V tem smislu je Cecosesola kot nepolitični organizem kooperativne integracije morda lahko izziv tudi za vse tiste, ki jih politika, ki je sicer temelj človekovega delovanja in sobivanja v skupnosti, bega, plaši ali jezi. Sklep: dezorganizacija dezorganiziranja Ena od najpogostejši tez, ki utemeljuje naše pasivno sprejemanje pričujočih finančnih, gospodarskih, prehranskih, energetskih, političnih, kulturnih, socialnih idr. kriz, je, da se bomo zatirani organizirali in uprli (šele) tedaj, ko nam bo dovolj “hudo” – ko bodo revščina, lahkota, pomanjkanje in zatiranje posegli v naše življenje tako neposredno, da se bomo morali soočiti s preživetvenimi diskurzi. Teza, krepko oprta na alienacijo, pasivizacijo in individualizacijo sodobnega neustvarjalnega in nesamorealiziranega človeka v neoliberalni družbi, seveda s tem sporoča naslednje: zahodne družbe, države blaginje, ki so nekoč razvile razmeroma pravične redistribucijske sisteme, ki zdaj na račun strukturnih in drugih po večini od zunaj vsiljenih reform vse bolj odpovedujejo, še vedno nudijo preveč, da bi se ljudje uprli in zahtevali radikalne spremembe. Najprej bodo morale zahodne in socialistične družbe izgubiti vse pridobitve antifašističnih bojev, socialne, pravne in demokratične države in pravic, šele potem se bodo podobno kot ljudstva v državah periferije kapitalizma, v državah Juga, spopadle z radikalno realnostjo, se organizirale, povezale in začele bojevati procese za spremembe. Pa bo temu res tako? Ko alternative neoliberalizmu lahko pokažejo najmanjši med majhnimi, najrevnejši med revnimi – empobrecitos, tedaj bi se morale visoko razvite, tehnološko in znanstveno opremljene in usposobljene družbe vsaj zamisliti nad svojo usodo, če že ne aktivno poseči v svoje življenje. Eden najbolj enigmatičnih romanopiscev 20. stoletja, za katerega se domneva, da je po revoluciji na Bavarskem leta 1919 migriral v Mehiko in tam napisal socialno in politično angažirane uspešnice, je v romanu Obiralci bombaža zapisal: “Prisilili so me, da sem postal upornik in revolucionar. Revolucionar iz ljubezni do pravičnosti, iz solidarnosti do potlačenih in razcapanih. Pogled na nepravičnost in neusmiljenost rodi prav toliko revolucionarjev, kot nezadovoljstvo ali lakota.” (Traven 1981: 64–65) Če pogled na zatirane rodi prav toliko revolucionarnih bojev kot zatiranje samo, potem imamo pripadniki sodobne kapitalistične družbe v centru sistema največjo težavo prav v samoorgranizaciji in prepoznavanju skupnosti – družbenega. Antisitemski teoretik Wallerstein trdi, da je za vladajoče načelo družbene organiziranosti doslej veljala temeljna premisa kapitalističnega svetovnega gospostva – neskončna akumulacija kapitala –, pot k legitimizaciji ideologije neogibnega napredka, pa je bila brezkompromisna, Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 41 brutalna dezorganizacija družbenosti, skupnosti. Samo tako je kapitalizem lahko zares uspel. S pretvezo, da družbo reorganizira za večjo blaginjo, je vzpostavljal vse bolj neprepustne (sistemske) mehanizme inherentne dezorganizacije družbenosti. Deruralizacija (Wallerstein 1995; 1999), tako kot vrsta drugih globalnih procesov, je zato bolj posledica uspešne dezorganizacije družb in družbenosti. Vendar za spremembe ali premik iz nemogočih, kaotičnih in vse bolj negotovih razmer ljudje ne potrebujejo nove vere, nove ideologije, potrebujejo pa nove prostore in percepcije, v katerih se lahko samorealizirajo, sodelujejo, ustvarjalno in kakovostno zadovoljujejo svoje potrebe, želje, ostrijo domišljijo in preizkušajo sodelovanja. Potrebujemo torej potencie in heterotopije, da bi ustvarili vezivo 21. stoletja in od ne-moči stopili po poti ustvarjalne moči, novih prizvenov (resonanc) in samodoločujočih se skupnosti. Teze, ki so jih razvili antisistemski ali pa drugi teoretiki na podlagi analiz kapitalskih tokov, washingtonskih in drugih politik v okviru Mednarodnega denarnega sklada, Svetovne trgovinske organizacije, Svetovne banke itn., nacionalnih politik in globalnih humanitarnih projektov, zlasti pa na podlagi analize potrebe kapitalizma kot sistema, da neskončno akumulira kapital, dokazujejo, kdo proizvaja globalno revščino, pomanjkanje in bolj množično in bolj odvisno prebivalstvo, ne pa tudi, kako k temu prispevajo same družbe ali njeni akterji. V središču takih obravnav so vseskozi analize globalne ekonomije, čeprav bi tam moralo biti življenje v skupnosti. Neoliberalizmu namreč ni uspelo le v homogeniziranju političnih agend s širjenjem globalnega trga, s homogenizacijo in hierarhizacijo prevladujočih jezikov, kultur, političnih sistemov, gospodarstva, družbenih razmerij in percepcij – uspelo mu je zlasti v tem, da je pri vseh procesih globalizacije po vnaprej določenih političnih, gospodarskih, socialnih in kulturnih agendah intenzivno dezorganiziral družbe, skupnosti in skupine (s pretvezo, da jih organizira). Prav ta obrat nas vedno postavlja pred dilemo, ali imajo sodobne družbe zares visoko kompleksne sisteme ureditev, ali pa živimo in reproduciramo linearen in prav nič zapleten in zahteven sistem družbenega sobivanja, pravzaprav absurdno poenostavljen sistem – kar trdijo socialni ekologi. Zato neoliberalizem v svojem temelju ni nič drugega kot popolna dezorganizacija, fragmentacija življenja – ljudi v skupnosti, posameznika v delovnem procesu, družine, regije, celine itn. Predvsem pa seveda fragmentacija tega, kar nas vzpostavlja kot globalno družbo – torej področja, o katerem bi morali znati veliko povedati predvsem sociologija in antropologija. Kapitalizem vsebuje protislovja, ki jih ni mogoče razrešiti v okvirih kapitalizma, trdijo tudi antisistemski teoretiki. Zato je rešitev samo konflikt, prvi pogoj zanj pa je pogum, da namesto glajenja in umirjanja nevzdržnega 42 postanemo subjekt osvobajanja. A tega konflikta ni treba razumeti v Badioujevem smislu dogodka, ki bi se za nazaj prepoznal v posledicah. S konfliktom tu mislimo na našo lastno participacijo v strukturah in mehanizmih razčlovečenja, na to, v kar smo tako ali drugače prisiljeni v vsakdanjem življenju, v vsakdanjih dogodkih in situacijah. Samo z emancipacijskimi praksami, v katerih najprej osvobajamo sebe, da bi lahko sodelovali z drugimi ter polnomočili skupnost, lahko stopimo na pot, ki pelje onkraj neoliberalizma. To pa je tudi izhodiščna teza antisistemskih teoretikov, ki razlagajo kapitalizem – da kapitalizem lastna protislovja razrešuje z mehanizmi, ki segajo onkraj kapitalizma. Odgovor na vprašanje, kako ravnati v času kriz, je tako rekoč na dlani. Povedal ga je že Engels v tekstu o turškem vprašanju: “Nič ni stabilnega – razen nestabilnosti; nič ni negibnega – razen gibanja.” Kar lahko naredimo danes, je, da ustvarjamo nestabilnost, da bi se približali stabilnosti; da ustvarjamo gibanja – potencie – da bi se približali ravnovesju. Pri tem pa nismo sami, nevedni, nezmožni, saj se pred nami razpira cel spekter že delujočih potencij, heterotopij, nove metode bojev, drugačni principi in vpogledi, kot tudi spoznanja o potrebi proizvajajočih bojev, ki poleg materialnih predpogojev življenja prinašajo predvsem take simbolne, kulturne in družbene produkcije življenja, ki nam bodo dovoljevali samouresničevanje, ustvarjanje, domišljijo in spontanost. Za to pa potrebujemo boje, potencie gibanj od spodaj, aktivnosti in intenzivnosti bojev grupos de base, samoorganiziranega puebla, ljudstva, ki se bojuje onkraj prežitkov starih in novih oligarhij. Bibliografija Argüelles, José, The Mayan Factor: Path Beyond Technology, Bear and Company, Santa Fe, 1987. Bharadwaj, Sudha, “Gravest displacement, Bravest resistance. The struggle of adivasis of Bastar, Chhattisgsgarh against Imperialist Corporate Landgrab”, http://www.antiimperialista.org/node/6325 (dostop 1. XII. 2011). Bookchin, Murray, Remaking Society: Pathways to a Green Future, South End Press, Boston, 1990. Bookchin, Murray, The Ecology of Freedom: The Emergence and Dissolution of Hierarchy, Black Rose Books, Montréal, 1991. Burley, Ray, Cuba: the Accidental Revolution, Bullfrog Films, 2007. Cecosesola, Buscando una convivencia armónica, Escuela Cooperativa, Lara, 2003. Cecosesola, Construyendo aquí y ahora el Mundo que queremos, Escuela Cooperativa, Lara, 2007. Cecosesola, ¿Hacia un cerebro colectivo?, Escuela Cooperativa, Lara, 2009. Chodorkoff, Daniel, “The Utopian Impulse: Reflections on a Tradition”, Harbinger: a Journal of Social Ecology, let. I, št. 1, 1983. Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 43 Chodorkoff, Daniel, “Education for Social Change”, 1998, http://www.social-ecology. org/1998/09/education-for-social-change/ (dostop 1. XII. 2011). Colectivo situaciones in MTD de Solano, Contrapoder: una introduccion, De Mano en Mano, Buenos Aires, 2001. Colectivo situaciones, Apuntes para el Nuevo Protagonismo Social, De Mano en Mano, Buenos Aires, 2002. Colectivo situaciones, “Sobre el Militante Investigador”, 2003, http://transform.eipcp. net/transversal/0406/colectivosituaciones/es (dostop 1. II. 2006). Colectivo situaciones, »Politicising sadness«: What Would it Mean to Win?, zbornik, posebna številka Turbulence, PM Press, Oakland, 2007. Denis, Roland, Reflexiones políticas, Editorial Primera Línea, Caracas, 1997. Denis, Roland, Rebelion en proceso: Dilemas del movimiento popular luego de la rebelion del 13 de Abril, Ediciones Nuestra America Rebelde, Caracas, 2005. Earle, Duncan, in Jeanne Simonelli, Uprising of Hope: Sharing the Zapatista Journey to Alternative Development, Altamira Press, California, 2005. Foucault, Michel, “O drugih prostorih”, v: Življenje in prakse svobode: izbrani spisi, Založba ZRC, Philosophica, ZRC SAZU, Ljubljana, 2007, prev. Jelka Kernev Štrajn et al. Foucault, Michel, Besede in reči. Arheologija humanističnih znanosti, Studia humanitatis, Ljubljana, 2010, prev. Samo Tomšič in Ana Žerjav. Freire, Paul, Pedagogy of the Oppressed, The Continuum International Publishing Group Inc., London, 2000. Freire, Paul, Education for Critical Consciousness, Continuum, London in New York, 2005. Galeano, Eduardo, Odprte žile Latinske Amerike, Založba Sanje, Ljubljana, 2010, prev. Gašper Kralj in Tina Malič. Gregorčič, Marta, “Caracol – pu’y – školjka”, Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo, let. XXXIV, št. 222, 2005. Gregorčič, Marta (ur.), Indija, dežela protislovnih strasti, ČKZ, let. XXXVI, št. 234, 2008. Gregorčič, Marta, Potencia. Samoživost revolucionarnih bojev. Založba */cf, Ljubljana, 2011. Hardt, Michael, in Antonio Negri, Comonwelth, Harvard Univesity Press, Cambridge Mass., 2009. Harvey, David, The Enigma of Capital and the Crises of Capitalism, Profile Books, London, 2010. Holdren, Nate, in Sebastian Touza, “Introduction to Colectivo Situaciones”, Ephemera, let. V, št. 4, 2005. Holloway, John, Spreminjajmo svet brez boja za oblast. Pomen revolucije danes, posebna izdaja Časopisa za kritiko znanosti, @Politikon, letnik II, št. 3, Ljubljana, 2004. Holloway, John, Crack Capitalism, Pluto Press, London in New York, 2010. Illich, Ivan, Deschooling society, Marion Boyars Publishers Ltd., New York, 2002. Ramírez, Pablo Mamani, Los microgobiernos barriales en el laventamiento de El Alto, El Alto, Bolivija, 2005. Ramirez, Pablo Mamani, “Territorio y Estructuras de Acción Colectiva: Microgobiernos Barriales”, Ephemera, let. VI, št. 3, 2006. 44 Razeto Migliaro, Luis, Los Caminos de la Economía de Solidaridad, Ediciones Vivarium, Santiago de Chile, 1993. Razeto Migliaro, Luis, “Latin American Critical Thought. Fundamental concepts”, Editions of Catholic University Whistle Henríquez, št. 3, 2005. Nikjer našla! Roy, Arundhati, Walking with the Comrades, Penguin Books India, 2011. Sadgopal, Anil, in Shyam Bahadur Narm, Sangharsh aur Nirman: Sankar Guha Niyogi aur Unka naje Bharat ka Sapna, Rajkamal Publications, New Delhi, 1993. Traven, B., Obiralci bombaža, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1981. Vaneigem, Raoul, The Revolution of Everyday Life [Traite de savoir-vivre à l’usage des jeunes générations], prev. Donald Nicholson-Smith, Rebel Press in Left Bank Book, London, 1994. Wallerstein, Immanuel M., After liberalism, New Press, New York, 1995. Wallerstein, Immanuel M., Utopistike ali Izbira zgodovinskih možnosti 21. stoletja. Dediščina sociologije: obljuba družbenih ved, Ljubljana, Založba /*cf., 1999, prev. Polona Mesec. Zavaleta, René, Las masas en noviembre, Juventud, La Paz, 1983. Zibechi, Raúl, Genealogia de la Revuelta. Argentina: La Sociedad en Movimento, Letra Liber, Buenos Aires, 2003. Zibechi, Raúl, “El Alto: A World of Difference”, 2005, http://americas.irc-online.org/ am/1622 (dostop 10. XII. 2011). Zibechi, Raúl, Despersar El Poder: los movimientos como poderes antistatales, Tinta Limon, Buenos Aires, 2006. Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 45 Naslovnica fanzina Spleen br. 1, / cover by Sanja Tropp, Varaždin, 1995. Ivana Špicer, Skupina / bend Bez Panike, Varaždin 1996. (foto arhiv / photo archive Bez Panike, foto / photo: Neda Novak) Robert Posavec Neodvisnost kot sistem vrednot in ne kot vsebinski koncept Med premišljevanjem o temi svojega prispevka sem se najprej vprašal, kaj je neodvisna scena in katera scena bi to bila. Je to tisti del scene, ki se danes imenuje neodvisna kulturna scena, javne razprave potekajo o njihovih virih financiranja, spori med posameznimi akterji te scene pa so postali nepremostljivi? Seveda ne, iz dveh razlogov: prvič, neodvisna scena devetdesetih ni bila nikoli del javnega diskurza, in drugič, ta scena ni imela svojih donatorjev in financerjev. Naslednje vprašanje, ki človeku pride na misel, ko za potrebe predstavitve skuša vsaj okvirno postaviti meje te scene, je, ali je na tej sceni obstajal podjetniški impulz, ki označuje današnjo neodvisno kulturno sceno. Tudi tukaj je odgovor negativen. Podjetniški impulz je v devetdesetih obstajal samo pri politično primernih trgovcih, ki so za mesečno žepnino kupovali nekoč uspešna podjetja in se potem zbirali na športnih srečanjih ter na blagoslovih cerkva po lokalnih samotah. To nikakor ni scena, ki bi skrbela za duhovno prenovo prebivalk in prebivalcev te, takrat še porušene, dežele. Med iskanjem po dokumentaciji in artefaktih takratne scene, ki so zaradi nenehnih selitev obtičali v škatlah v moji kleti, mi je postalo jasno, da ne obstaja manifest, da ni nobenega razglasa, ni strateških dokumentov niti javnih izjav. Številni dokazi pričajo o aktivnostih posameznikov, ki so s svojim trudom, s svojo energijo, pogosto tudi z lastnimi sredstvi, ustvarjali nekaj, kar je bilo zares avtonomno. Neodvisno v celotnem pomenu te besede od donacij, države, enot lokalne samouprave, EU in vrste drugih dejavnikov, ki danes omogočajo razvito civilno družbo in podpirajo vrsto koristnih združb in projektov, ne nazadnje tudi to knjigo. Vendar so ti mehanizmi s časom zbirokratizirali veliko dragocenih aktivističnih iniciativ in spremenili premišljevanje o neodvisni sceni v arhivsko delo. Neodvisna scena, o kateri želim pisati, ne obstaja več. S premikom pomena neodvisnega lahko danes razpravljamo o neodvisni sceni na okroglih mizah ministrstva, na javnih soočenjih državnih medijev in na javnih tribunah. Žal je ta premik definicije premestil pomen neodvisnega na polje vsebine, tako da je danes neodvisno to, kar ni na programu HNK 48 (Hrvatsko narodno kazalište) ali neke druge uveljavljene institucije. Zanikovanje razlike med delovanjem akterjev, katerih razumevanje kulture se omejuje na kategoriziranje in klasificiranje artefaktov, shranjenih v formalin muzejskih postavitev, gledaliških repertoarjev ali literarnega kanona, in tistih, ki kulturo razumejo kot nenehno družbeno gibanje, ki presprašuje postulate vsakdanjega na vseh področjih človeškega delovanja, bi bilo skrajno ignorantsko. Prav tako kot bi bila skrajno neumestna trditev, da je vsako tako prespraševanje neodvisno. Neodvisna scena, o kateri želim pisati, je scena, ki ne pozna formalina, prav tako pa ne pozna projektnih predlogov in poročil donatorjem. To je scena, ki je v devetdesetih nastala iz dela posameznikov z različnimi motivacijami, ki je rasla od spodaj, brez sodelovanja državnih institucij in prav tako brez kakršnekoli skupne vizije takrat aktivnih posameznikov in iniciativ. To je scena, ki jo temeljno označujejo samoorganizacija, avtonomnost, solidarnost in končno upor proti vladajočemu sistemu. Pionirji tovariša Tita (Druga Tita Pijoniri) Pri poskusu inventarizacije in pri sprejemanju določenih sklepov o neodvisni sceni je nujen kratek opis vsebin te scene. Po številčnosti so vsekakor izstopali bendi, glasbene skupine. Začetek razvoja te scene je povezan z različnimi poslušalnicami in z nastankom vrste skupin, večinoma alternativnega glasbenega in tekstualnega izraza. Kar je bilo takrat razumljeno kot alternativa, je bilo subverzivno na dveh ravneh. Prva raven subverzivnosti se je kazala pri glasbenih žanrih – pank, hard core, ska, emo core, pop pank – ki so s svojimi rifi in akordi kljubovali pop trashu, ki je prevladoval na hrvaški estradi in v hrvaških medijih. Za razliko od danes, ko lahko na radijskih valovih slišiš skupine, ki igrajo pank in govorijo o skorumpirani družbi, v zgodnjih devetdesetih prisotnosti alternativnih bendov v javnem prostoru ni bilo. Pravi glasbeni okus so ustvarjali tisti brez njega, vendar z obilico čustev in pravilnega mišljenja. Vsak, ki je želel poslušati drugačno glasbo ali pa ni užival v domoljubni in v elektro-pop-trash glasbi, je postal zavedno ali nezavedno subverziven do oblik zabave, ki so jih razglašale državne institucije (predvsem HTV). Zadoščalo je predvajanje nekaj pank pesmi, da se je pojavil nekdo, ki je to utišal ali prepovedal. Tako so številni bendi, ki so igrali na različnih prizoriščih na varaždinskem področju in po Međimurju, pridobivali svojo publiko ne samo s svojimi pesmimi, temveč tudi kot posledico izražanja nezadovoljstva (publike) glede ponudbe v javnih prostorih. Na koncerte lokalnih pank bendov niso prihajali samo pankerji. Prihajali so pripadniki različnih subkulturnih skupin, katerim je bil skupen odmik od glasbenega mainstreama. Neodvisnost kot sistem vrednot in ne kot vsebinski koncept 49 Drugi nivo subverzije je bil tekstovni. Medtem ko so se estradni glasbeniki ukvarjali z vrabci in komarji ali »petek – dan za metek«, so njihovi feni kupovali mlečno proizvodnjo in kmetijske kombinate, odpirali banke in blagoslavljali cerkve. Glasba je bila enako neumna in pogubna kot patetika, ki je ljudi napeljevala k trkanju na prsi nacionalnega ponosa – in imenovanje vasi za mesta, lopovov in prevarantov za podjetnike in partijskih uradnikov za politike. To je bil čas, ko je bilo primerno poudarjati, da si nacionalist. V takšnem liričnem kontekstu so vendarle obstajali bendi, ki so v svojih besedilih govorili, da tukaj nekaj ni v redu. Čeprav je bila večina teh besedil polna gesel in se je osredotočala na iste akterje – državo, sistem, policijo, množice in neizpolnjeno ljubezen, so bili to vendarle redki kriki upora takrat nemega meščanstva. Čeprav na severu Hrvaške ni bilo skupin, kot je bila Nula iz Šibenika, ki je s svojimi anarhističnimi besedili več let izzivala reakcije različnih nadzornikov morale, so tukajšnje skupine prispevale k občutenju drugačnega in drugega pri obiskovalcih koncertov. Ta glasbena scena in njena subverzivnost je prispevala k vzgoji nekaj generacij. Videti je, kakor da ima prav Igor Mandić, ko pravi, da je ulica korektiv vzgoje. Če pogledam z razdalje petnajstih let, postane subverzivnost, o kateri govorim, še bolj očitna – danes je javni prostor odprt za vse oblike potrošništva in enako možno je, da na javni televiziji nastopajo tudi tisti, ki so proti sistemu, kot tisti, ki milozvočno opevajo lepe barve metuljev. Z odpiranjem javnega diskurza o subverzivnih oblikah govora je izginila vsa subverzivnost. Danes se subverzivnost kaže na drugih področjih, in zdi se, da bi se v primeru, ko bi hoteli biti subverzivni na tekstovni ravni, morali zateči k nekakšnemu novemu dadaističemu jeziku oziroma k namernemu izogibanju sintaksi standardnega jezika. Kar je vendar preveč za alternativne bende. V svetu, kjer lahko vsak pove karkoli, dokler ima veljavno osebno izkaznico in EMŠO, več sploh ni pomembno, kaj govorite, vsaj dokler plačujete davke. V času, ko je govor nadzorovan ali vsaj skuša biti, je lahko glasbeni izraz in besedilo generator uporniške scene. Ni pomembno, čemu se upira. V trenutku, ko govor prevzame različne disonantne tone in besede, gre alternativna glasbena scena v dveh smereh: ali rodi kakšno mainstreamovsko skupino ali se ukine, ko postane odveč – kot na primer varaždinska in međimurska scena. V nekaterih zabeleženih besedilih in mnenjih protagonistov te scene prevladuje ugotovitev, da je prišlo do menjave generacij, da so ljudje šli študirat v Zagreb, da je zmanjkalo kreativnega naboja na obrobju in podobno. Zdi se mi, da vsi ti sklepi in analize ne upoštevajo subverzivnosti in upora kot generatorjev scene (akterjev in publike) in da zanemarjajo širjenje javnih prostorov ter odpiranje javnega diskurza o različnih oblikah govora; kar je navsezadnje privedlo do tega, da nekdanje subverzivno postane samo eden 50 od artiklov, s čemer je vloga nekdanje neodvisne scene končana. Demokratizacija je opravila svoje – nekoč žgečkljivo ime DT Pijoniri je danes primerno za marketing. Prizorišča lažnega fokusa Druga značilnost neodvisne scene devetdesetih, skozi katero se znova kažejo vrednote samoorganizacije, avtonomnosti in solidarnosti, so prostori, kjer so omenjene skupine nastopale. Drugače kot v bližnji Sloveniji, kjer so obstajali klubi, v katerih so alternativni bendi redno nastopali, na severu Hrvaške ni bilo stalnega prostora oziroma kluba. V Čakovcu in Varaždinu, v dveh mestih, kjer se je zgodila večina koncertnega dogajanja, ni bilo niti enega kluba, ki bi ga mladi vodili za mlade. Danes je situacija nekoliko drugačna in klubi obstajajo, vendar je njihova vsebina prazna kot čokolada brez kakava. V devetdesetih so bili koncerti organizirani po mestnih in vaških gostilnah, na igriščih, v gasilskih in društvenih domovih, na travnikih in v zasebnih hišah. Najbolj pogosto so bila prizorišča izbrana glede na lokacijo organizatorja ali zaradi pripravljenosti lastnika gostilne, da gosti pankerje in tvega razbit WC za zaslužek, ki ni presegal tedenskega prometa osrednje vaške gostilne. Vendar je v tem spremenljivem kolažu prostorov obstajalo nekaj lokacij, ki so tekom dveh, treh ali petih let kontinuirano zagotavljale najem prostorov, na katere se je navadila tudi publika. Takrat nismo preveč premišljevali o navadah publike, bolj o tem, da se koncert izvede – čeprav se mi danes zdi, da so bili koncerti, organizirani v klubu EX v Kuršancu pri Varaždinu ali tisti v čakovškem Klubu in Pubu, med bolje obiskanimi. To so bili prostori, kamor je publika prihajala, še posebno v klub EX. Financiranje prostorov, kjer so se odvijali koncerti, je bilo prepuščeno izključno organizatorjem. Sodelovanja z mestnimi oblastmi sploh ni bilo, ti niso prispevali niti sredstev niti prostorov. Čeprav je potrebno poudariti, da s strani akterjev neodvisne scene ni bilo nobenih pobud za sodelovanje, vsaj kolikor jaz vem. Ni bilo negativnih odgovorov lokalnih oblasti, ker vprašanja sploh niso bila postavljena, o prijavah na sredstva ministrstev ali raznih fondov ni bilo niti govora. Morda je prav ta popolna finančna neodvisnost tisto, kar je dalo kompaktnost tedanji sceni, kakršne današnji zbirokratizirani načini zagotavljanja in zagovarjanja sredstev ne morejo spodbuditi. Solidarnost je cvetela. Čeprav zveni patetično, je bila solidarnost na visoki ravni. Publika je prihajala na koncerte in plačevala vstopnino z zavestjo, da je to edini način za zagotavljanje naslednjega koncerta. Dogajalo se je tudi, ko je bilo potrebno, da se je zbiral denar tudi po prodaji vstopnic, ker je bilo z vstopnicami zbrano premalo, da bi organizator pokril stroške. Takrat je priskočila na pomoč publika in tako pridemo do ključne točke, ko govorimo Neodvisnost kot sistem vrednot in ne kot vsebinski koncept 51 o neodvisni sceni na severu Hrvaške. Publiko so sestavljali ljudje, ki so bili medsebojno povezani na deset tisoč načinov: poslovno, glasbeno, zasebno, ljubezensko, tovariško ... in ki so v bistvu delili vsaj neke skupne vrednote. Za to trditev ne obstajajo vprašalniki ali ankete, temveč spomini, ki nedvoumno prikličejo možno identifikacijo pripadnikov takratne neodvisne scene z neko od vrednot, ki nikjer niso bile zapisane; ki pa so kot kakšen proglas odločale o tem, kdo je del scene in kdo ni. Identifikacija je bila perpetuum mobile vseh dogajanj (o tem sem govoril v delu o subverzivnosti in uporu oziroma o jezikovni dopustnosti in prepovedi). Glede na to, da je bila prav identifikacija temelj, je možno zgodbo o neodvisni sceni v Međimurju in v Varaždinu povezati s sklepom, da so bili prostori, o katerih sem pisal, popolnoma nepomembni za delovanje scene. Več kot deset let ni bilo stalnega prostora dogajanj, temveč so bile to v glavnem enodnevne subverzije običajnega klubskega programa ali enodnevni dogodki v sicer praznih gostilnah. V teh desetih letih ni bilo formalne ali civilne iniciative, ki bi se ukvarjala z vprašanjem prostorov in z njihovo rešitvijo, ves ta čas pa je živela močna glasbena, fanzinska in radijska scena na zavidljivi ravni. Na podlagi tega sklepam, da vprašanje prostora takrat ni bilo tako pomembno, pomembno v eksistenčnem smislu, čeprav vsi ne delijo tega mnenja. Pogoste primerjave z nam bližnjo slovensko situacijo, kjer so klubi nenehno delovali in bili tudi eden od nosilcev neodvisne scene, se tukaj izkažejo kot zgrešena tlaka. Menim, da je zgrešeno postavljati vprašanja o tem, zakaj ni bilo stalnih prostorov in zakaj se niso obdržali kot v Sloveniji (kar se pogosto sprašuje). Tukaj so bile pomembnejše druge zadeve, da ne rečem fenomeni. Če kljub temu želimo postavljati vprašanja o stalnih prostorih neodvisne scene, jih lahko postavimo danes. Zdaj prostori obstajajo, njihov zagon in akterje financira lokalna uprava, različne formalizirane strukture dobijo svoj prostor in košček proračuna, vendar pa je vsebina njihovih programov še najbolj podobna izobraževalnemu programu RTL televizije. Zdi se mi, da se polemike glede vloge prostora v devetdesetih lažno fokusirajo na sodobni problem in da se pri tem zaobidejo pomembni fenomeni, kot so identifikacija z vrednotami solidarnosti in zaupanja, nagnjenost k subverzivnosti proti vladajočemu sistemu, odkrito javno nasprotovanje, samoorganizacija, avtonomnost, politična in ekonomska neodvisnost, vrednote, ki so danes v stalnih prostorih na severu Hrvaške tako pogoste kot veganske restavracije v Dalmatinski Zagori. Posebno pomembno je izpostaviti fenomen, ki je zaznamoval celotno neodvisno sceno, ta pankersko-hipijevski-hardcore-naredi-sam, to pa so dobrodelni koncerti. Dobrodelni koncerti niso bili tako pogosti kot na primer v Zagrebu, vendar so bili dokaj pogost pojav na tem področju in v glavnem so 52 bili tudi dobro obiskani. Težko se je zdaj spomniti, kateri dobrodelni koncerti so se zgodili v devetdesetih, spomnim pa se enega s konca devetdesetih, ko smo v klubu EX blizu Varaždina pripravljali anti-mcdonald’s koncert, ki je bil hkrati dobrodelen v korist zagrebškega anarhističnega gibanja, natančneje za tisk prevoda esejev Emme Goldman. Na ta koncert so brezplačno prišle nastopat pank skupine iz Zagreba, Požege, iz Kutine in iz okolice Varaždina. Uporabljali smo lastne telefone za organizacijo in da bi zbrali morda nekaj sto kun (pri čemer so naši starši plačevali telefonske račune), izposojali smo si opremo in ozvočenje, med publiko na anti-mcdonald’s koncertu pa so bili tudi nekateri akterji nedavno odprte varaždinske McDonald’s restavracije. Takšen je bil družbeno-politični kontekst. Nepregleden kolaž iskanja, upiranja, organiziranja, zabave, akcij in protesta. In ta danes nepredstavljiv kolaž, relikt časa, v katerem je bilo vse možno, je v lastni stiski prispeval k temu, kar je veljalo za pomembno in dragoceno. Doplačali so ceno vstopnice, ko ni bilo dovolj za kritje stroškov, plačali so višjo ceno, ko so se tiskale knjige, igrali so brezplačno, izposojala se je oprema in trošil bencin in denar staršev za lastne ideje. Potrebno je poudariti, da ni šlo za dobrodelne koncerte, kakršnih smo vajeni z državne televizije, na katerih razne zvezde z zagrebških pločnikov dvigujejo telefon in z milim glasom pozdravljajo gledalce, ki prispevajo na račun nekega fonda. Gre za čisto nasproten pristop, ki se začne od spodaj, od iniciative posameznika ali neformalne skupine, ki vlaga energijo in čas za ustvarjanje oziroma podporo zgodbi, katere vrednote so prav tiste, na katerih je temeljila cela neodvisna scena devetdesetih. Kot eno od pomembnih, čeprav slabše zastopanih vsebin, je potrebno izpostaviti radijske oddaje, ki so na programih lokalnih radijskih postaj živele nekaj mesecev, morda tudi leto, dve. To so bile večinoma polurne oddaje, v katerih so voditelji, ki so bili člani ene ali več skupin ali pa so delali fanzin, predvajali glasbene želje poslušalcev. Bolj poredko so v teh radijskih oddajah gostovali sami glasbeniki, še bolj redko avtorji fanzinov, umetniki pa skoraj nikoli. Morda prav vsebina teh radijskih oddaj ponazarja dogajanje – ne glede na to, kako se danes trudimo rekonstruirati in najti neodvisno umetniško sceno v devetdesetih v Varaždinu in Međimurju, te umetniške scene ni bilo. Ne pravim, da ni bilo posameznikov, naklonjenih intervencijam, vendar ni bilo scene v obsegu, ki bi bil podoben glasbeni ali fanzinski. Gledališke skupine in poskusi gledališča se pojavijo šele kasneje, o teh pa ne morem pisati, ker sem bil v času, odkar tukaj deluje gledališče in občasna ulična provokacija, na zagrebških ulicah in študiral aktivizem. Neodvisnost kot sistem vrednot in ne kot vsebinski koncept 53 Samizdat Fanzini so bili morda največja vrednota ali temelj te neodvisne scene. Varaždin in še posebno Međimurje sta bila eno od središč hrvaške fanzinske scene, ki je bila v drugi polovici devetdesetih na svojem vrhuncu. Vsebinsko so se fanzini razlikovali med sabo glede na to, ali so pokrivali sceno ali je šlo za emo-fanzine, ki so prinašali kolumne in avtorske zgodbe, najpogosteje o temah, ki so se pojavljale v besedilih bendov, ki so bili prav tako del scene. Ne glede na vsebino pisanja, o anarhizmu, seksualnosti, lovu, prijateljih, sistemu, politiki ali grehih, o veganskih receptih ali štopu po Evropi, so fanzini omrežili vse udeležence scene. Avtorji fanzinov so pisali in delali intervjuje z domačimi in tujimi bendi, nekateri gostujoči kolumnisti so objavljali svoje videnje tem, pomembnih za sceno, medtem ko je publika – kar je najpomembnejše – kupovala fanzine in jih brala. Težko je natančno določiti, koliko fanzinov je bilo prodanih, večina avtorjev fanzinov pa jih je tudi menjavala z drugimi avtorji. To ni samo zagotavljalo trajnega prenosa informacij in izmenjave mnenj, temveč so bili vzpostavljeni kontakti, ki so kasneje omogočali realizacijo številnih koncertnih, izdajateljskih, protestnih in političnih akcij. Prav komunikacija s fanzini je ustvarila trdno mrežo fluidnih povezav, ki se pozneje niso več pojavljale. Seveda moč zgodbe leži v dramski lepoti. V tistem koncu na samem vrhuncu, brez katerega pozneje ni nostalgije in sklicevanja na boljše prejšnje čase. Številni pojavi se pojasnjujejo z menjavo generacij, z odhodom na študij, z vojno, s politično klimo in drugimi razlogi, ki so neizpodbitni, ne pa tudi vedno bistveni. Pri fanzinih lahko rečemo, da je bila njihova močna mreža povezav načeta z uporabo interneta. S časom je poštar zvonil vse redkeje, kupi pisem in pošiljk so postajali manjši, vse bolj pa je se je oglašal modem. Prednost hitre množične komunikacije je dobesedno sesekala vso romantiko pošiljanja in čakanja na pisma, in nekako v istem času je začela slabeti tudi fanzinska scena. Tako kot predhodno opisane vsebine neodvisne scene, je bil tudi fanzinski del postavljen na ideji samozaložništva in samoorganizacije in je živel popolnoma avtonomno od ostale založniške industrije. Vse tiste vrednote, solidarnost, samoorganiziranost, samoupravljanje, pravična delitev, ki so nam jih priskutili novokapitalistični desničarji devetdesetih, so bile nosilec fanzinske in celotne neodvisne scene devetdesetih. To je bilo bistvo, ki je med seboj združevalo toliko zelo različnih ljudi, katerim HRT, Minea, Gojko Sušak in NK Croatia niso bili vodniki zdravega življenja. In to je razlog, zaradi katerega je vreden hvale vsak poskus dokumentiranja, opisovanja in priklica te zgodnje neodvisne scene v spomin. To je tudi razlog, zakaj ima ta knjiga smisel in prav tako razlog, da v tem tekstu namenoma nisem popisal imen, temveč sem skušal opisati gibala udeležencev te scene. Čeprav je 54 zagotovo potrebno popisati in poudariti imena vseh tistih, ki so sodelovali na sceni (kar prav dobro počne Kulturpunkt v Zagrebu v sodelovanju s klubom Boksa), menim, da je prav tako nujno jasno opisati vrednote in gibala scene, ki so bile v direktnem nasprotju z uradno razglašenimi vrednotami takratne nacionalistične družbe. In čeprav neodvisna scena, o kateri pišem, ne obstaja več od konca devetdesetih, izginila je nekje po Seattleu, vendar so se njene vrednote ohranile in so še vedno motiv in gibalo družbenih dogajanj na drugih ravneh. Sledilo je nekaj let močne politične aktivnosti, najprej na zagrebških ulicah, udeleženci pa so prihajali večinoma iz Zagreba in ostalih središč pankerske neodvisne scene na Hrvaškem. Približno istočasno, morda nekaj mesecev prej ali pozneje, so številni udeleženci scene začeli delati v civilno družbenih aktivnostih in spreminjati svoje skupnosti z delom v zadrugah. Nekateri so pozneje končali v podjetniških vodah, kjer prav tako razširjajo iste temeljne vrednote, zaradi katerih so se iz čistega nasprotovanja pred petnajstim leti barvali lasje, danes pa se pišejo projekti, zaposlujejo deprivilegirani in se dekonstruirajo umetniški, politični ali koncepti rodnosti. Neodvisnost kot sistem vrednot in ne kot vsebinski koncept 55 Naslovnica / cover fanzin KRN, Maribor 1985 MARŠ logo, 1990 Snežana Štabi MARŠ v nove medije? V poznih osemdesetih in zgodnjih devetdesetih, ko je z rednim oddajanjem začel radijski program Mariborskega radia študent na frekvenci 95,9 MHz UKV stereo z Meljskega hriba, smo se sodelavci radia soočali z radijsko tehnologijo z začetka stoletja in radiodifuzijo iz petdesetih let. Kar je bilo novo, je bila možnost samostojnega upravljanja, urejanja in ustvarjanja programa elektronskega medija in dostop do javnosti preko radijske frekvence (seveda je šlo za omejeno področje pokrivanja Maribora z okolico, je pa signal segel tudi preko meje z Avstrijo in do Ptuja, slabše do Slovenske Bistrice, in celo v Mariboru so bile sive lise za betonskimi stavbami). Ampak, prva vožnja z avtoradiem, ki je bil nastavljen na frekvenco radia Marš in je predvajal glasbo in avizo Marša iz studia na Gosposvetski, je bila nepozabno doživetje in evforija, ki nas je prevzemala, ni imela meja. Veliko so nam pri tem vele dogodku pomagali tehniki in drugi iz nam bratskega Radia Študent v Ljubljani, vse ostalo pa je bila samoorganizacija, voluntarizem, ambicioznost in dolga leta prizadevanj za drugačno glasbo, medij in vsebine na štajerskem koncu. V poklon radiu in tehnologiji smo takoj na začetku rednega oddajanja pripravili serijo oddaj z naslovom “Ata Marš”, ki je bila posvečena zgodovini radia na Slovenskem – in še posebno smo bili ponosni na Maribor v zgodnjih dvajsetih, ko se je v salonu Hotela Zamorc zbrala takratna mestna smetana – k poslušanju radia. Ti začetki so popisani in dokumentirani na uradnih straneh javne RTV kot zgodba o boju med Ljubljano in Zagrebom za prvo radijsko oddajno postajo; Maribor pa je kot obmejno mesto potegnil bolj kratko in bil kljub velikemu znanju in zagonu izločen iz igre. Drugače kot v osemdesetih, ko je spet inventivno postavljal in razširjal kabelsko distribucijo za televizijske programe – ali ko je mariborski RCUM (Računalniški center Univerze v Mariboru) povezoval knjižnice in fakultete v računalniško mrežo. Eno so tehnologije, drugo pa vsebine, smo kaj kmalu ugotavljali v programu, ki ga je bilo treba ustvarjati 24 ur dnevno, 7 dni na teden – bolj ali manj uspešno. In seveda smo se pri tem povezovali, z vsemi, ki bi lahko zapolnili del programa, tudi s satelitsko distribuiranimi radijskimi programi čez noč. Program na Maršu je sicer nastajal v živo – s tremi ljudmi na programu oziroma v studiu: tehnik, moderator in glasbeni opremljevalec so bili obvezna pro- 58 gramska trojka. Zato je bila priprava programske sheme “jako siten posel”, zagotoviti je bilo potrebno programsko pestrost in izvedbo načrtovanega programa, redne dnevne in tedenske oddaje ter vsakodnevno informiranje o temah, o katerih je bilo treba govoriti. Nekaj bi morala tukaj povedati o arhivu in arhiviranju oddaj – kot javni medij smo imeli zakonsko obveznost arhiviranja programa: 7 ali 8 dni smo ga morali imeti za morebitne tožbe in prijave. Zato smo ves program snemali na kasete (ki so bile običajno 60 ali 90 minutne) po dnevih; po osmih ali desetih dneh pa smo jih presnemavali. Nekaj malega je šlo na studijske trakove za kolutne magnetofone – ki smo jih v glavnem uporabljali za aviza, radijske jingle in (redke) reklame. Tak 45 minutni 4 stezni trak je takrat stal 100 mark (pomembni zneski so bili v nemških markah), za običajno tritedensko potovanje po Evropi pa je zadoščalo 700 do 1.000 mark. Sicer pa je studio razen mešalne mize premogel še dva gramofona (za predvajanje LP-jev) in dva kolutarja, kasetofon za arhiv, telefonsko linijo in mikrofon v studiu s spikerjem … skromna oprema v primerjavi s tisto za distribucijo signala: link s strehe študentskega doma do Meljskega hriba, tam (pri kmečkem turizmu) pa hišica z oddajnikom in stolp z antenami. Povezovali smo se predvsem z drugimi mediji in s sceno v mestu: študentsko in neštudentsko, MKC-jem, po zasedbi vojašnice s Pekarno, Univerzo, nam bližnjimi mediji, Katedro, ljubljanskim RŠ-em, radiem 101 iz Zagreba, beograjskim B-92, sicer pa je vse, ki so karkoli počeli v Mariboru, slej ko prej zaneslo do obrobja mesta in študentskega naselja, kjer je domoval studio v kleti dijaškega stolpiča (še danes je tam). Seveda nas je vleklo čez meje in iz klateških popotovanj (z Marševimi novinarskimi izkaznicami in akreditivi) po celi Evropi so redkeje prihajali programski prispevki kot kontakti s scenami drugod – od etabliranih do alternativnih. Zaradi Soroševe fundacije, ki se je zelo spogledovala z neodvisnimi mediji pri nas in drugod in se je po Beogradu in New Yorku institucionalizirala tudi v Ljubljani in drugih republikah bivše Juge, smo bili vpleteni v številne dogodke, kamor so nas “vabili” ter plačevali potne stroške in prenočišča (v zameno za poročanje v programu). Med drugim smo bili tudi povabljeni v avdienco k samemu Georgu Sorosu med njegovim obiskom v Sloveniji v protokolarno vilo Podrožnik. Nadebudni novinarki študentskega radia nikakor nisva šli nepripravljeni na avdienco, opremljeni samo z radijskim snemalnikom za intervju z velikim finančnim mogotcem in špekulantom – opremljeni sva bili z mapo in natiskanimi stranmi, ki so ponazarjale izmenjavo podatkov po telefonskih linijah s pomočjo BBSov (bulletin board system) za izmenjavo elektronske pošte: v našem primeru izmenjavo datotek Tolpe Bumov ljubljanskega Radia študent in Marševih Ultrazvočnih erozij. Seveda nihče ni vedel, kaj naj bi si gospod Soros počel MARŠ v nove medije? 59 z našo mapo (leta 1992), je pa med obleganjem Sarajeva nekaj let pozneje (1995 ali 96) financiral satelitsko internetno povezavo in prenos. Na programu radia Marš so gostovali tudi “pirati” iz Gradca, v avstrijski Železni Kapli smo spoznali predstavnike neke komune, ki so si prizadevali za slovenski radio v Avstriji, v Pragi smo spoznali neodvisni one-man-bandradio … povezali smo se v mrežo AIM za izmenjavo informacij na področju razkosane Juge. Zdi se mi, da smo vse to počeli na 286 in 386-kah s turbo pogonom za igranje Tetrisa. O tehnologijah nismo premišljevali, prav so prišli tudi odsluženi in odpisani električni pisalni stroji z Univerze, ki so nam jih darovali – šlo je za cilj, ne sredstvo. Njujorški headquarter Soroševih izpostav za zmanjševanje njegovih davčnih obveznosti za finančne špekulacije je nakazal na nek švicarski bančni račun 20.000 švicarskih frankov, kolikor je stala rabljena studijska oprema, ki so jo prodajali v Zuerichu, in naši tehniki so po ogledu rekli, da prav to potrebujemo na Maršu. Prva studijska oprema je bila financirana iz samoprispevka mestnih in univerzitetnih ZSMS-jev – iz članarin in prostovoljnih prispevkov članov mladinske organizacije (sic!). Rekli bi lahko, da nam je šlo prav vse od rok in nazaj gledano bi lahko pritrdili. Na avdicije se je prijavljalo več kot sto kandidatov, ki jih je po preskusu in po skoku na glavo v program najprej bilo potrebno podučiti, da kletvica v eter ni edino komunikacijsko sredstvo … Težko bi opredelila, kako smo razumeli svojo alternativo. Najbolj izrazito pač pri glasbi – in glasbeno uredništvo radia Marš ima zasluge za celo generacijo, ki je odraščala z njihovim glasbenim izborom in razgledanostjo. In seveda “špikerji”, ti so bili gonilo programa, pozitivne in negativne identifikacije s poslušalci – in roko na srce, takrat nas poslušalci sploh niso zanimali, mi smo bili tisti, ki smo kreirali program, vsi so bili k temu izzvani, agencij za rejtinge in merjenje poslušanosti pa še ni bilo na obzorju. Občasno je spiker nagovoril “oba poslušalca” ali kot nagrado podelil “enoletno brezplačno poslušanje radijskega programa” … ekipa HBDJKV je v svojem rednem nedeljskem terminu po okrogli mizi z naslovom “Ali bo Slovenija samohranilka?” izvedla nagradno žrebanje glasovnic z rezultati referenduma, v bazen hale Tivoli je na glavo skakal naš olimpionik in žrebal pravilne odgovore. Izleti na Ars Electronico v Linz in na graško Štajersko jesen, ogledi razstav na Dunaju in Pragi so bile skoraj obveznost za enourni Kulturni Sabat vsako soboto ob petih. Oddaja je bila preskusni kamen (spotike) za vse spikerje in tisti, ki so se prebili čez skladovnico CD-jev, knjig, brošur, katalogov, letakov (v vseh mogočih jezikih) in knjig z zataknjenimi listki z opozorilom: beri od tu dalje … do tu, potem sledi komad 5 … in zagotovo je bil problem vsakega uredniškega sestanka tedenski urnik in sobotna ekipa, ki bo zmogla (in znala izvesti) sobotni program. 60 Naj še nekaj povem o glasbenih željah – upoštevali smo jih seveda samo načelno, zato da smo imeli telefonske kontakte v programu; ampak ko so Nirvano začeli predvajati na MM2 (em-em-cvaj, program, ki so ga pripravljali v hiši Radia Maribor v nemškem jeziku in je bil komercialno izjemno uspešen na avstrijskem štajerskem, potem je iz njega nastal “turistični radio” in nato RSI), je bila Nirvana izgnana iz Marševih glasbenih oprem: “Mi smo to lansirali, zdaj pa več ne bomo vrteli!” Alternativa? Da. Drža. Ki je usposobila večino ljudi za komercialne radijske postaje, ki so začele nastajati v devetdesetih, ob začetku lova na frekvence in ob komercializaciji oziroma propadu lokalnih radijskih postaj. Marš sedaj oddaja večinoma z računalnika in glasba na radiu je seznam glasbenih datotek, ki se predvajajo po takšnih ali drugačnih pravilih – razen na Maršu, kjer je možen izbor iz 10.000 komadov mesečno, se večina programov zadovolji z 2.000 komadi, ki jih reciklirajo v skladu z navodili programskih gurujev, ki vedo, kaj poslušalci potrebujejo v določenem delu dneva. Info Full bomba Godrnjanja Govorni termin Ponedeljkov salon Vrelišče Dobesedno Mali oglasi Alpinizem RŠ MARŠ Marš plastika Skini me Godbe 12 x na noč Pritrkavanja Blue mango cafe Scumšalter Slavček Dr. Elvis lestvica MARŠ MARŠ koncert To je seznam govornih in glasbenih oddaj na Maršu, za katere smo v nekem obdobju imeli avizo oziroma zvočni začetek/konec oddaje iz devetdesetih, posnet na 4 stezni studijski magnetofonski trak. MARŠ v tistem času ni bil edina “scena”, vzporedno smo se družili in obenem ustvarjali časopis Katedro, v stolpiču študentskega doma na Tyrševi (kjer so s pisarnami sledili SPEM in folkolora KUDa Študent); na Slomškovem trgu je za splošno zgražanje mesta deloval noč in dan MKC, nekdanji klub mladih že iz šestdesetih, ter Galerija 88 in potem Media Nox v kletnih prostorih, čez cesto smo se drenjali pri Tijeku na par kvadratnih metrih površine, veliko večerov so nas pogoltnile stopnice, ki so vodile v klet UGM in je s polno paro deloval klub Satchmo z jazzovskimi koncerti pod Fusotovo nogo, po zasedbi Pekarne so se prostori alternativne produkcije naselili MARŠ v nove medije? 61 tudi na drugi strani Drave v Gustavu, Hladilnici, Hiški Galeriji, v Lubadarju … v pritličju Narodnega doma se je naselila KIBLA, MKC pa je bil pregnan iz mesta in iz zgradbe univerze, ki se je naselila na Slomškovem trgu, na drugo stran Drave, kamor bi se naj organizirano naselila vsa alternativa in se po vojaško “postrojila” po dejavnostih, barvah in preferencah na tleh bivše vojašnice, kjer so skvoterji in producenti sami poskrbeli za minimalne možnosti in uporabnost (tudi stranišč, ki jih ni bilo – občina pa se je ukvarjala s “postrojavanjem”, preštevanjem in potencialnim upravljanjem kompleksa. Na obrobju mesta so nastajale diskoteke, ljudje so množično postajali pripadniki plemena rejverjev in poslušalcev oddaje Rejvolušn na Maršu, svet se je začel digitalizirati po segmentih, danes samoumevnih, takrat pa kot logična posledica vsega razvoja v duhu “več, višje, bolje” – stvari so se merile samo v presežnikih. Dobili smo Windowse na računalnikih, DTP – s katerim smo delali prelom časopisa Katedra na “gem” Venturi (prodajno geslo programa pa je bilo WYSIWYG, vi-zi-vik ali What You See Is What You Get, kar je ponazarjalo revolucionarno novost: belo podlago na računalniškem ekranu s črnimi črkami namesto črnega ozadja z belimi znaki) - je postal profesionalna storitev in kdor je dal kaj nase, si je omislil spletno stran. Decembra 94 smo na disketah izdali VEST 0.0 – prvi elektronski časopis, s teksti v html formatu. Leta 96 je Mobitel lansiral SMS storitev in imel 100.000 uporabnikov GMT omrežja, v Mariboru sta začela oddajati radio City in RKM, KIBLA pa je imela Kiblix Linux IT festival – poligon za head hunterje mladcev, ki so spali s tipkovnico v naročju in s kabli v žepih. Prehodi med scenami so bili možni, če si le imel dovolj energije in volje. Neodvisna scena pa je postajala vedno bolj očitno odvisna od virov financiranja, od svoje vpetosti v sistem, od iznajdljivosti posameznikov, da zagotovijo vsaj delno kontinuiteto projektov; druga rešitev je bila iskanje rešitve lastne eksistence znotraj spreminjajočega se družbenega in ekonomskega ustroja: zaposlitev v propadlih industrijskih gigantih ni bilo več; šola življenja na sceni pa je odpirala vrata agencij, komercialnih in podjetniških podvigov s kratko ali celo daljšo sapo in s scene smo sestopili v družbo kapitalskega konzuma in pogoltnosti. 62 Peter Tomaž Dobrila Računalniška, novomedijska, intermedijska umetnost in Multimedijski center KIBLA KIBLA 20 let, evropski projekti 10 let O začetkih vedno vse dobro. Spomladi leta 1992 sem se po izletu v čezmejni Gradec, kjer smo se na simpoziju dobili kibernetični zanesenjaki iz Avstrije in Slovenije – če štejem Igorja Krambergerja in sebe, ki sva sedla v Zastavo 101 in se zapeljala preko meje –, prvikrat soočil z informacijsko-komunikacijskimi zmožnostmi novih medijev, ki so jih opredelili kot računalniško umetnost. Simpozij, predstavitve, razprave, pomenki v premorih, nekaj primitivnih eksponatov s prikazi računalniške grafike in predvajanjem računalniško generiranega ali modificiranega zvoka, bolj igrače kot karkoli drugega, entuziastične debate in razmisleki mimogrede in obvezen pogled v prihodnost so nas pripeljali do vrhunca ob zaključku celodnevne seanse, avdio-vizualnega dogodka, ki je s pomočjo takrat sodobnih IKT povezal violinista v New Yorku, videastko v Tokiu in plesalko v Gradcu v enovit scenski nastop. Toda publika je začela čez čas postopoma zapuščati prizorišče, ker – nevajena takšnih ali podobnih dogodkov – ni zdržala vedno novih poskusov vzpostavljanja linije med tremi lokacijami, takrat seveda še preko telefona in modema, po bakrenih žicah. Ko je že kazalo, da je uspelo in sta se najprej oglasili dve lokaciji in so nas le še trenutki ločili od tretje, se je nenadoma vse sesulo in začeti je bilo treba znova. Minila je kaka ura in več, ostali smo najbolj vztrajni, in to dobesedno. Najprej smo morali potrpežljivo čakati na vzpostavljanje linije, nakar smo ob končnem uspehu zadovoljni, da smo le med izbranci pomembnega spektakla, na začetku slišali in videli dokajšnjo kakofonijo zvoka in slike, čemur je seveda sledila plesna improvizacija, a sčasoma so se le zlili s plesalko v eno, da smo pozabili na vse okoliščine in začeli spremljati umetnost. Vendar vse bi bilo preveč lepo, če ne bi v tem zlivanju enega v drugo spet pričele linije delati po svoje in je včasih kak signal zamrznil, slika se je ustavila, dokler se ni ponovno celoten sistem sesul in ga je bilo potrebno vzpostavljati znova. In je delovalo in se je sesuvalo. No, in po nekaj poskusih, Računalniška, novomedijska, intermedijska umetnost in Multimedijski center KIBLA 63 uspešnih in neuspešnih, so se tudi organizatorji odločili, da smo se seznanili z neomejenimi širinami novih tehnologij, in da se ni več treba truditi, da bi zamišljeno pripeljali čisto do konca, zato so zaključili ob prvi priložnosti, ki se jim je ponudila. Plesalka se je priklonila in po telefonu so obvestili tudi ostala dva udeleženca, da bomo končali in se zahvalili. Ob tem niso pozabili pribiti, da je dogodek uspel in da smo še v prihodnje vabljeni k udeležbi in sodelovanju, če nas zanima tovrstna umetnost. Čeprav daleč od popolnosti, sem s tem doživel svoje prvo bližnje srečanje s tistim, kar sem kmalu počel, a najprej zasnoval kot multimedijski center za umetnost. Nemara bi svoje srečanje z računalniško umetnostjo postavil še dlje nazaj, spet v Gradec, kamor sva se s takrat še študentom Dejanom Flaškerjem in mano, pravkar diplomirancem, redno vozila na Festival Štajerska jesen, ki je bila leta 1989 posvečena Kaosu. Teorija kaosa, Mandelbrotova množica, fraktali kot hit sveta in našega pogleda nanj, z najinega stališča informatikov pa nove rešitve računalniške grafike in modularnega programiranja, ki zahteva mnogo manj procesorskega časa in pomnilniškega prostora. Tudi razstava natisov teh fraktalnih geometrij narave je navdajala z umetniškimi občutki, dasiravno je iz nje vela neka tehnološka hladnost in se je zdela kot natečaj oblikovanja nekih novih geometričnih likov in teles. Barvito in razvejano je bilo fascinantno, toda hkrati je opozarjalo na drugo plat, ne toliko umetniško, ampak bolj kičasto plat novo medijske umetnosti in njene pojavnosti. Danes ugotavljam, da je šlo za uporabno umetnost, ki nas je še dolga leta zatem gledala iz časopisov, z naslovnic revij, s platnic knjig, plakatov, televizijskih ekranov. Kot nazaj v preteklosti, ko smo v Prvi gimnaziji, pri pouku fizike za nadarjene, hodili na Univerzo v Mariboru, kjer so imeli na Tehniški fakulteti prvi računalnik. Takšnega na kartice, ki je za 4 kB spomina zasedal celotno sobo in se razvejal tudi na hodnik. Takrat sem naredil svoj prvi računalniški algoritem in se soočil z višjim programiranjem, ko so mi inženirji kazali na papir natisnjene podobe znanih ljudi, filmskih igralk in igralcev idr. in poudarjali neslutene zmožnosti računalništva. Četudi se s temi podobami nisem sam nikdar ukvarjal in nikoli sprogramiral ali natisnil niti ene, mi je očitno ostalo v podzavesti, saj se še danes ukvarjam z umetnostjo v okviru novih medijev, IKT ali računalnika. Pa tudi z drugo. Šele mnogo let kasneje sem prvič slišal in videl Edvarda Zajca, enega svetovnih pionirjev računalniške umetnosti, ki se je z njo začel ukvarjati koncem 60. let 20. stoletja. Čez poletje leta 1992 se je v okviru Dokumente 9 v Kasslu, Nemčija, dogajala Van Gogh TV: Piazza Virtuale, poseben projekt, ki so ga avtorji tega umetniškega dogodka, enega največjih in najpomembnejših na svetu, poimenovali Televizija prihodnosti in se je v 100 dneh, kolikor manifestacija 64 traja, 24 ur dnevno, na kanalu 3 SAT odvijal program interaktivne umetniške televizije, v katero so se povezovali umetniki, umetnice in umetniške skupine z vsega sveta – iz Slovenije naj omenim Egon March Inštitut z Markom Košnikom na čelu – in s pomočjo različnih prispevkov sodelovali pri demonstraciji platforme bodočnosti. Ker sem program tudi sam spremljal, se spomnim nenavadnega in po televizijskih kanonih težko gledljivega in poslušljivega medija, na katerem se je izpisovalo besedilo, ki je bilo še najbolj razločno, saj je bilo linearno, in izrisovala slika, pravzaprav se je sestavljal skupek slik, nastalih iz raznih prispevkov, ki je bila bolj podoba, medtem ko so se v ozadju slišali šumi, včasih pa se je skozi nadzorovano kakofonijo zvokov prebil tudi kak govor oz. pogovor ali je zacingljal tisti nekoč znani zvok modema in takratnih komunikacijskih naprav, ko so vzpostavljale zvezo. Ob tem se je tudi nemalokrat zgodilo, da se je sistem sesul ali zamrznil, zato so bili primorani prekiniti program s klasičnim obvestilom, kot smo ga bili vajeni ob spremljanju drugih oddaj, in ga čez čas, ko so se sklopili, nadaljevali. Verjetno so bili to zame ključni dogodki, da sem se še istega leta, 1992, odločil spisati koncept za umetniški center, temelječ na sodobnih IKT. Takrat sem delal na Mariborskem radiu Študent – MARŠ kot urednik za kulturo in informativni program in avtor tedenske oddaje Kulturni sabat, ki se je v eni uri odvrtela vsako soboto med 17.00 in 18.00, in to rednih 5 let. Ob tem sem delal še pogovore z umetniki in umetnicami, glasbeniki in glasbenicami, tujimi in domačimi, snemal, pisal novice, napovedi in poročila o kulturnih prireditvah, pripravljal glasbeno opremo. Skratka pisal. Ker je bil MARŠ eden od dveh neodvisnih medijev v Sloveniji, poleg Radia Študent – RŠ v Ljubljani, smo seveda v novi državi imeli težave s financiranjem. Stare sheme so se sesule, novih pa ni bilo. Zato smo bili primorani v iznajdljivost in iskanje, kako preživeti, če smo želeli še naprej delati, kar smo hoteli. Kaj kmalu sem izvedel, da v Slovenijo prihaja tuj kapital, ki ga nek ameriški multimilijonar namenja za podporo svobodnim medijem. Zatem sem izvedel še ime: George Soros, zagovornik odprte družbe, želi v celotni vzhodni Evropi vzpostaviti demokracije, v katerih bo enakovredno sodelovala civilna družba. Ukrepali smo hitro, se povezali s kolegi v Ljubljani in izvedeli, da je res, in da so prvi obiski njegove ekipe iz New Yorka že napovedani, zato lahko pričakujemo obisk tudi v Mariboru. Zanimali naj bi jih zlasti Katedra, študentski časopis, ki se je po burnih 80-tih letih 20. stoletja, ko sem ga pomagal od leta 1983 revitalizirati po prejšnjem viharju in bil urednik in pisec, utrudil in imel podobne težave s financiranjem, in MARŠ. Po sestanku s slom Amerike je radio dobil denar za nov studio in oddajnik ter nekaj programskih sredstev, da smo lahko sploh delali in oddajali. Računalniška, novomedijska, intermedijska umetnost in Multimedijski center KIBLA 65 In leta 1993 sva se s Snežano Štabi, glavno in odgovorno urednico MARŠ, znašla v skladu z odpiranjem in povezovanjem na neki mednarodni radijski delavnici, pri koroškem radiu Agora, blizu Železne Kaple, po kateri smo se odpeljali na Dunaj, na svetovni vrh za človekove pravice Organizacije združenih narodov. Prvikrat sem povohal ves svet na kupu in ta vonj mi je ostal do danes: premaknil me je na globalno raven. Že dodobra vzhičena sva se odločila nadaljevati potovanje v Linz, na Festival Ars Electronica, kjer je bil napovedan koncert Kraftwerk. Prvo soočenje s festivalom, ki je nosil naslov Genetska umetnost – Umetno življenje (Genetische Kunst – Künstliches Leben / Genetic Art – Artificial Life), me je navdalo z nečim do takrat nevidenim in neslišanim, od razstav na raznih lokacijah, performansov in glasbe in nepozabnega koncerta, predstavitev in debat na konferenci ter družabnosti v nekem novem, spremenjenem okolju, kot vstop v novo dimenzijo, v kateri živim še danes. Ker se je zaradi poslovanja in finančnih tokov morala pri nas odpreti poslovalnica Zavoda za odprto družbo, smo kmalu dobili tudi ljubljanski naslov, kam smo lahko pošiljali naše prošnje. Nekega dne leta 1993 sem natisnil zasnovo svojega multimedijskega centra, ki bi omogočal umetnicam in umetnikom ustvarjanje z novimi tehnologijami, dokumentiranje in arhiviranje ter tudi promocijo na mednarodni ravni in sodelovanje z drugimi po vsem svetu: kako bi slovensko umetnost postavili na svetovno prizorišče, povezali organizacije in institucije in vzpostavili kontinuirano, vsakodnevno izmenjavo in vključevanje v svetovne dogodke. Za to je potrebna tehnologija, ki je bila draga in nedostopna, in vstop v informacijsko-komunikacijsko omrežje, takrat še v zgodnji internetni dobi. Na OSI, kot smo popularno rekli Open Society Institute Slovenia, sem se dogovoril za sestanek z Bratkom Bibičem. Rekel je, odlična ideja, vendar jo bomo najprej izpeljali v Ljubljani, ker Maribor nima dovolj kritične mase. Odvrnil sem mu, da s tem nimam težav, le da naj tudi Maribor pride na vrsto. Tako je leta 1994 kot pobuda nastala Ljudmila in 4. julija 1996 se je slavnostno odprl Multimedijski center KiberSRCeLab oz. KIBLA kot projekt, ki ga je pod streho vzel Narodni dom Maribor z direktorjem Vladimirjem Rukavino, financiral pa Zavod za odprto družbo Slovenije z direktorico Aljo Brglez. KIBLA je fascinirala že na samem odprtju s prostranostjo prostora, arhitekturo, ki sta jo prispevala Borut Wenzel in Dejan Štampar, umetniško akcijo, ki jo je za otvoritev prispevala skupina ProvokArt, in konceptom, ki je združeval umetniški del s prostorom za razstave, koncerte, performanse, gledališke predstave, delavnice, predstavitve, predavanje itd., kibernetični del, v katerem sta se odvijala programa SRCe – Študentski informacijskosvetovalni center in Kiber, občasno pa tudi umetniške akcije in postavitve, 66 ter družabni del z glasbeno poslušalnico in ponudbo za pod in na zob. Pri podpori programom so pomagali sodelavca in sodelavka OSI Aldo Milohnič, Mitja Doma in Sonja Dular. V načrtu smo imeli še knjigarno za družboslovje in humanistiko in z vso potrebno sodobno tehnologijo opremljeno galerijo, ki bi omogočala predstavljanje novomedijske umetnosti in postavljanje sodobnih razstav, česar nista premogla ne Maribor ne Slovenija. KIBLA je bila prvi tovrstni center in tudi največji multimedijski center v Evropi. Danes je še vedno največji multimedijski center v Sloveniji ter v vzhodni in srednji Evropi, medtem ko sta nas drugod prehitela center Ars Electronica – Muzej prihodnosti (Ars Electronica Center – Museum der Zukunft) v Linzu, Avstrija, ki so ga odprli septembra 1996, in Center za umetnost in medijske tehnologije (Zentrum fur Kunst und Medientechnologie – ZKM) Karlsruhe, Nemčija, odprt aprila 1997; sta večja, ampak po zasnovi enaka. V Sloveniji je KIBLA postala prva Soroseva odprta hiša / Soros Open House – SOHO kot prostor odprte družbe in leta 1997 so po našem vzoru odprli center PINA v Kopru, ki je postala druga odprta hiša. Nekje konec leta 1994 je Jože Slaček, sodelavec Mladinskega kulturnega centra Maribor – MKC, povabil Aleksandro Kostič, kuratorico Umetnostne galerije Maribor – UGM, in mene k snovanju 1. mednarodnega festivala računalniške umetnosti, ki se je realiziral leta 1995 in bil prvi tovrstni festival pri nas. Odvijal se je na raznih prizoriščih, v institucijah in zunaj, v odprtem, javnem prostoru. Nastal je po neki naravni kontinuiteti dogodkov, ki so obravnavali umetnost in nove medije in so na njih sodelovali vidni teoretiki in teoretičarke ter umetniki in umetnice z raznih koncev sveta. Errki Huhtamo, Machiko Kusahara, Nina Czegledy, Stelarc, ki sem ga imel prvič priliko v živo spremljati na Festivalu Štajerska jesen, oktobra 1995 v Gradcu, s performansom “Deljeno telo / Skenirajoči robot” (“Split Body / Scanning Robot”) idr., od naših pa Virtualna baza Intima, projekt ATOL idr., v Galeriji Media Nox, ki jo je vodila Nadja Čobal. Poleg tega je bila njena želja, da bi izdajali tudi časopis za umetnost, kulturo in nove medije in nastal je TOX – vozni red po devetdesetih, lična revija žepnega, A6 formata, ki je imela namen reflektirati takrat zelo živahno mariborsko sceno; prispeval sem tudi ime, Samo Lapajne pa logo. Ta 0-ta številka je nastajala v Zrcalu, ki sta ga ustanovila Snežana Štabi in Rajko Majcen, eden IKT pionirjev in BBS začetnikov, ki je prednosti novih sistemov razlagal uradnim medijem, a ga niso dovolj razumeli, bil je pač nekaj let pred časom, še ena slovenska strateška in razvojna napaka; oblikoval jo je Miha Grobler, besedila in slikovni material pa so prispevali mnogi. Nekaj konča, nekaj nastane, tako smo v tistem času, tudi s TOX branili metanje MKC iz stavbe na Slomškovem trgu, kamor se je vseljevala, vsiljevala Računalniška, novomedijska, intermedijska umetnost in Multimedijski center KIBLA 67 Univerza v Mariboru, ki ni želela sprejeti sobivanja, če bi se prostor samo vsebinsko definiral kot študentski kulturni center. V podporo sem jim ponudil, da bi tam locirali nastajajoči center KIBLA, a je takratno vodstvo MKC pobudo zavrnilo. Sledila je ideja o namestitvi centra KIBLA v UGM, ki je to ni zanimalo, in v Pekarni Magdalenske mreže, ki se ni odločila za nove vsebine, sprejel pa nas je Narodni dom, kjer je bilo v spodnjih prostorih skladišče. Še danes menim, da je bila izselitev MKC z Orožnove oz. iz današnjega Rektorata napaka v strategiji razvoja mesta, ki se pozna še danes, saj je z njo bila iz centra Maribora izgnana mladinska oz. študentska kultura. Kot ena ključnih bi lahko v teh letih študentska populacija soustvarjala mestno življenje, a so jo raje odrinili na obrobje mesta, v kampus na Gosposvetski, ob parku pa pustili le spalno študentsko naselje. Nato teoretiki mariborske družbe in univerzitetniki razglabljajo, kje je težava in kako je to mariborska specifika, naš problem, da se študentarije ne čuti v mestnem življenju, obenem pa jih izganjajo. Nemara je danes spet priložnost, da to popravimo in v zgradbi nekdanjega dispanzerja na Tyrševi, ki je v lasti univerze, vzpostavimo študentski kulturni center. Leta 1994 se je zgodila zasedba Pekarne, leta 1995 so izgnali MKC s Slomškovega trga, leta 1996 smo ustanovili MMC KIBLA in že septembra je bila osrednje prizorišče 2. mednarodnega festivala računalniških umetnosti, dvojna, 1./2. številka revije TOX – vozni red po devetdesetih, ki jo je oblikoval Samo Lapajne, pa je bila katalog festivala z nekaj dodatki. Leta 1997 je izšel Beli TOX, konceptualna izdaja v beli barvi, ki smo jo razposlali na razne naslove in zapisali, naj vsak napolni svoj osebni izvod, ki nam ga naj potem vrne, nakar pošljemo novega. Iz prispelih avtorskih revij smo nameravali izdati naslednjo številko, vendar smo dobili nazaj samo 3 izvode. Tako smo se leta 1998 odločili, da TOX – vozni red po tri tisočih redefiniramo kot zbirko za sodobno kulturo, umetnost in znanost, družbo in tehnologijo in kot založbo. Do leta 2012 je izšlo preko 50 naslovov, od knjig, umetniških katalogov, brošur, revij, glasbenih in večpredstavnostnih zgoščenk, zbornikov itd. Leta 1998 nas je 11 sodelavk in sodelavcev ustanovilo Kulturno izobraževalno društvo KIBLA, saj smo potrebovali pravni okvir za delovanje, ki se je do takrat že razbohotilo, odprli smo Knjigarno za družboslovje in humanistiko Za:misel in gostili smo ekipo umetnic in umetnikov iz Beograda, pod naslovom Živi akt. Januarja 1999 se je z otvoritvijo razstave slik Marka Jakšeta začela KiBela – prostor za umetnost in poleti smo se soočili z največjim mednarodnim projektom MMC KIBLA do takrat, festivalom samoorganiziranih kulturnih oblik hEXPO, ki se je na pobudo Inštituta Egon March dogajal v Mariboru, Ljubljani in Kopru in predvidoma naj bi trajal 1 mesec. Izredno gosto vsakodnevno delovanje je bil ognjeni test za nas, kakor tudi za ostale 68 sodelujoče organizacije in institucije, ki smo se morali soočiti z veliko novega, priliko pa sem imel spoznati tudi avtorje Van Gogh TV, ki smo jih gostili. Leta 1999 sem dal na takratno Ministrstvo za informacijsko družbo (MID) in Ministrstvo za kulturo (MK) pobudo za ustanovitev mreže multimedijskih centrov Slovenije. Kot pilotni projekt sem predlagal povezavo slovenske transverzale, kjer je tudi najmočnejša Arnesova IKT hrbtenica, diagonale Maribor – Ljubljana – Koper, s centri KIBLA – LJUDMILA – PINA. A projekt je ostal za nekaj let v predalu, prej smo dobili še Info točke, ki so po vsej Sloveniji nastale s financiranjem MID (oprema) in MK (program) ter sodelovanjem lokalnih skupnosti, v našem primeru Mestne občine Maribor, ki je dala na razpolago prostor in kritje obratovalnih stroškov. KIBLA je bila izbrana na javnem razpisu za upravljanje in nastala je Komunikacijsko-informacijska točka – KIT. Leta 2000 smo bili prvič povabljeni k sodelovanju v mednarodnih projektih in šele leta 2002 smo lahko prvič kot institucija iz Slovenije prejeli sredstva Programa Kultura Evropske unije (EU) in v tem sodelovanju smo ostali do danes. Leta 2004 smo dočakali, da je projekt Mreža multimedijskih centrov Slovenije – M3C, po petih letih bil s strani EU spoznan kot izjemen na nivoju Evrope, zato je kot edini v Sloveniji na področju sodobne kulture in umetnosti prejel sofinanciranje Evropskega sklada za regionalni razvoj, od 2004 do 2006. Takrat se nas je prijavilo 9 centrov iz raznih regij Slovenije, v letu 2012 je v mreži M3C preko 20 centrov in še zmerom velja za edino tovrstno nacionalno omrežje v Evropi in na svetu. Od leta 2006 smo mrežo želeli razširili na evropsko raven in leta 2008 nam je uspelo z večletnim projektom EU programa Kultura X-OP – eXchange of art Operators and Producers / Izmenjava operaterjev in producentov umetnosti, katerega koordinator je bila KIBLA. Vanj smo združili 10 organizacij in institucij iz 9 držav ter umetnice in umetnike, umetniške skupine in festivale ter razne pobude in projekte iz vse Evrope. Prvič se je zgodilo, da je slovenska organizacija postala koordinator EU kulturnega projekta in leto 2008 smo z dvema projektoma – drugi je bil Hallerstein, sodelovanje EU s in v 3. državah, ki je bil edini uspešno zaključeni projekt sodelovanja s Kitajsko – končali kot najuspešnejša organizacija v EU programa Kultura. In taistega leta smo ustanovili Znanstveno raziskovalno združenje za umetnost, kulturno-izobraževalne programe in tehnologijo EPEKA, v katerem smo se povezali ustvarjalke in ustvarjalci kulturnih, umetniških, izobraževalnih, znanstvenih in tehnoloških vsebin projekta Evropska prestolnica kulture 2012. S ciljem interdisciplinarnosti raznih panog umetnosti in raziskovanja načinov realizacije kulturnih programov in projektov ter vzpostavljanje platforme, na kateri se združujejo umetniška ustvarjalnost, znanstvena Računalniška, novomedijska, intermedijska umetnost in Multimedijski center KIBLA 69 raziskovalnost in tehnološka paradigma v sodobnem okolju, ki izhaja iz preteklih dognanj in odpira prihodnja spoznanja. Paradigma je povezovanje in sodelovanje na lokalnem, medmestnem, regionalnem, nacionalnem in mednarodnem nivoju, v EU in globalno. Svet je globalen in umetnost in znanost enako, sodobna IKT pa je mreža vzpostavljanja te multipolarne celovitosti. Pred tem smo leta 2005 prvič uradno predstavljali Slovenijo v Evropski prestolnici kulture – Cork 2005, na Irskem, in isto leto na poziv Ministrstva za kulturo izdelali projektno nalogo, kako si v Sloveniji predstavljamo izvedbo tega največjega kulturnega projekta v Evropi in verjetno tudi na svetu. Leta 2006 nas je MO Maribor na javnem razpisu izbrala za izdelavo kandidature za Evropsko prestolnico kulture 2012 za Maribor in partnerska mesta – Murska Sobota, Novo mesto, Ptuj, Slovenj Gradec, Velenje – iz t. i. vzhodne kohezijske regije. Izhajali smo iz našega delovanja in si zastavili mrežni projekt v vseh ozirih: organizacijskem, institucionalnem, programskem, finančnem, saj nam je bila taka zasnova edina izvedljiva. Mednarodna ekspertna komisija je izbrala predlog KID KIBLA pod sloganom Čista energija za najboljšega. Multimedijski center KIBLA je danes najstarejši novomedijski center v Evropi (vsaj), ki se ukvarja z umetnostjo in znanostjo, kulturo in izobraževanjem, raziskovanjem in tehnologijo, zajemajoč različna področja delovanja s humanistiko in družbenimi znanostmi in skozi informacijsko-komunikacijske tehnologije (IKT). Še vedno raste – ne samo prostorsko ampak kakovostno – v programih, ki jih razvija. S številnimi pobudami, ki jih gosti, in projekti, ki jih razvija z institucijami in organizacijami vseh vrst, javnimi in zasebnimi, je KIBLA postala verjetno najpomembnejša institucija za sodobno umetnost v regiji in ena od najpomembnejših v Evropi tlakujoč lastno pot v globalno sceno umetnosti in znanosti skozi vso svojo zgodovino. Zatorej je treba spoštljivo čakati na 20. obletnico nečesa, kar se ni vdalo pred ničemer in nikomer, in je negovalo vse, kar je posebnega. Še več, vse to je bilo storjeno na odprtem viru in za javno rabo, in tako ni bila zgolj organizacija in institucija, ampak preprosto ustvarjalna platforma za 21. stoletje, ki ni zanemarila svoje vloge socialnega korektiva. 70 Dejan Štampar: Mini kino, KiBela 2001 IT Linux Festival KIBLIX 2001 Louis-Philippe Demers, The Tiller Girls, KIBLIX 2012, Soft Control IT Linux Festival KIBLIX 2001 KIBLIX 2012, Soft Control, razstava / izložba / exhibition Sadržaj Stjepan Mikec Uvod.....................................................................................................................76 Dejan Pestotnik, Žiga Dobnikar New Media Cross Border.............................................................................78 Martha Blassnigg, Michael Punt Transdisciplinarnost: Izazovi, pristupi i mogućnosti na povijesnom vrhuncu........................................................84 Marta Gregorčič Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie..........98 Robert Posavec Nezavisnost kao skup vrijednosti, a ne sadržajni koncept.............. 118 Snežana Štabi MARŠ u nove medije?................................................................................. 126 Peter Tomaž Dobrila Računalna, novomedijska, intermedijska umjetnost i Multimedijski centar KIBLA / KIBLA 20 godina, europski projekti 10 godina................................... 131 NEW MEDIA CROSS BORDER Transdisciplinarnost i novomedijske kulture u razvoju prekograničnog područja........................................................ 210 NMCB intervencija / intervention, Maribor 2011 Računalniška, novomedijska, intermedijska umetnost in Multimedijski center KIBLA 75 Četiri smo organizacije s različitim iskustvom, poviješću, organizacijskim razvojem, načinom rada, svojom pozicijom u zajednici. Ono što nam je svima zajedničko je da smo sa scene civilnog društva, aktivni u razvoju naših zajednica, da nam nove tehnologije i mediji nisu strani i da smo uvijek spremni na izazov, eksperiment, razmjenu znanja i iskustava, da smo spremni stvarati nešto novo i da nam je društvena obaveza to novo dati zajednici na doradu, kritiku, grananje, multipliciranje, pod jednim jedinim uvjetom – “dijeli pod istim uvjetima!”. U to kreativno proljeće 2010. godine, okruženi računalima i odbljescima multimedijske izložbe, sramežljivo smo pokušali Kiblinim predstavnicima predstaviti ideju razvoja društva kroz nove medije i kulturu dijeljenja znanja i informacija. Ideju koja se kuhala u našim glavama u ACT-u od trenutka kad smo shvatili da naša uloga nije parcijalno odrađivanje malih aktivnosti i pokušaj rješavanja problema na terenu, nego na stvaranju hub-ova u zajednicama, platformi koje će pružati podršku pojedincima i malim organizacijama koji imaju ideju i entuzijazam, ali nemaju resurse. Platformi koje će takvim ljudima, inovatorima današnjeg doba, pružati utočište pred uniformiranim sustavom u kojem se ne mogu snaći. Radi se o stvaranju pozitivnog okruženja za bottom-up sustav koji kreće od malih ljudi, od civilnog društva, nastavlja se na podršku većih etabliranih organizacija koje mogu istraživanjem, umrežavanjem, projektnim upravljanjem i financijski stvoriti uvjete za proces stvaranja i korištenja rezultata. Možemo reći da je to kombinacija bottom-up i top-down modela. Važno je krenuti od resursa, prednosti i potencijala lokalne zajednice, osnaživati dionike u zajednici i pružati im podršku. U klasičnom projektnom modelu gdje krećemo od problema, rješavamo problem, financirani smo od donatora kratki vremenski period, stvorimo rezultate koje damo na korištenje ciljanim skupinama, projekt završava, financiranje prestaje, resursi su oskudni i preslabi. Što dalje? Koliko smo autonomni? Koliko smo (ne)zavisni? Ubrzo su napravljeni obrisi projekta New Media Cross Border. Osjećali smo da je različitost naših organizacija prednost za obje strane. Zašto ne bismo u projektni konzorcij pozvali još dvije potpuno različite organizacije? Pridružili su nam se ONEJ iz Pomurja i VUK iz Varaždinske županije. Savršeno partnerstvo: novomedijski interdisciplinarni laboratorij, društvenopoduzetničko-kulturni centar podrške, eko-art rezidencijalni centar i udruga 76 alternativne kulture. U avanturu smo krenuli početkom 2011. godine nakon odobravanja projekta na 2. natječaju Operativnog programa IPA SlovenijaHrvatska 2007-2013. Naš šareni konzorcij našao se u društvu projekata koje su provodile iskusne razvojne agencije, institucije, općine i gradovi. Oni ne razumiju nas, mi ne razumijemo njih. Metode su različite, ciljevi isti. Kao i u svim aktivnostima na projektu, u izradi ove knjige je otvoren prostor pojedincima koji imaju što za reći. Okvir u pozivu za predlaganje tekstova je bio jako širok: pišite o fenomenima u nezavisnoj kulturi, o organiziranju pojedinaca za rad u zajednici, o novim medijima, transdisciplinarnosti, angažiranoj umjetnosti, održivom razvoju. Pred vama je zbornik tekstova u kojima ćete prepoznati sebe, svoju okolinu, probleme, strahove i prilike. Tekstovi su napisani radi vas, promislite ih, iskoristite ih, krenite u akciju za dobrobit svoje zajednice. I “dijelite pod istim uvjetima!”. Stjepan Mikec Kruno Jošt: Kritika projektnega prijavnega sistema / Kritika projektnog prijavnog sistema / Critique on project proposal applying system, ACT 2012 Uvod Uvod 77 Dejan Pestotnik, Žiga Dobnikar New Media Cross Border Osnovni cilj projekta New Media Cross Border (NMCB) je jačanje sposobnosti organizacija i pojedinaca u široj regiji koji djeluju na području novomedijske kulture, a koji će biti budući akteri na području kulturnog i društvenog razvoja, suradnje na području umjetničke produkcije, razmjene ideja i projekata te mobilnosti umjetnika i stručnjaka. Stvara se dinamičko međunarodno područje s intenzivnom suradnjom razvojnih aktera i zainteresiranih subjekata na područjima novomedijske kulture, transdisciplinarne umjetnosti, održivog razvoja i novih modela zajedničkog stvaranja. Svijet umjetnosti je izuzetno moćan i može utjecati na lokalni, regionalni i globalni razvoj. Radi se o sektoru rasta koji snažno utječe na nastajanje kreativnih bazena, novih radnih mjesta, globalnih društvenih pokreta, inicijativa i samoorganiziranih grupa. Područje kulturno-umjetničke produkcije utječe i na lokalne i globalne ekonomske politike te na razvoj kulturno-umjetničkih organizacija kao izvora inovacija. Kulturna produkcija kroz projekte kao što je NMCB osnažuje društvene integracije i osigurava kulturno-teritorijalnu koheziju. Ako se osvrnemo u povijest zadnjih dvadeset godina, novi mediji su jako utjecali i na razvoj kulturne scene. U našem primjeru, scene geografski definirane u srednjoeuropskom prostoru istočne Slovenije (Podravska i Pomurska regija) i Hrvatske (Varaždinska i Međimurska županija). O tome govori i istraživanje koje je bilo provedeno u okviru projekta NMCB u 2011. godini, na uzorku od 36 organizacija, kolektiva i pojedinaca kojima je osnovni fokus upotreba novih medija i informacijskih tehnologija u kulturno-umjetničkoj produkciji. Rezultati istraživanja pokazuju trend razvoja organizacija i pojedinaca, dakle scene, koja je u okviru svog djelovanja jako povezana sa srodnim organizacijama i pojedincima u širem međunarodnom prostoru. Informacije prikupljene u istraživanju predstavljaju i strukturu organiziranosti organizacija i pojedinaca, strukturu financiranja, udio stalno zaposlenih, honorarnih suradnika i volontera te tehničku i prostornu infrastrukturu svake pojedine organizacije ili pojedinca. Pregled temeljito pokazuje kako je tzv. “novomedijska scena” organizirana i osposobljena te ako to postavimo u širi društveno-ekonomski kontekst, možemo brzo ocijeniti potencijal kulturno-umjetničke scene te predvidjeti pozitivne utjecaje novomedijske 78 kulture na lokalnoj razini. Činjenica je da su neposredni učinci kulturnoumjetničke produkcije, prije svega financijski, teško mjerljivi, a pri tome se ne smiju zanemariti drugi, vjerojatno vitalniji utjecaji na kulturni razvoj lokalne zajednice. Danas možemo govoriti o novim medijima kao o novoj paranacionalnoj kulturi. Ujedinjavanju globalne povezanosti i lokalnih specifičnosti. Fenomen otporan na politički ustroj pojedine države, granice, kulturne razlike, cenzure u izražavanju... Govorimo o mreži individualizirane, interaktivne komunikacije. U protekla dva desetljeća je došlo do izuzetno brze fascinacije “globalnim fenomenom” komuniciranja i distribucije informacija kolegama po cijelom svijetu. Razmjena iskustava i ideja je dobila sasvim novu dimenziju. Internet, kao novi medij, ne samo da je s razvojem poduzeća (tzv. dot-com-ova) otvorio novo razdoblje burzovnih špekulacija i s tim novi tip financijskih i društvenih kriza, čije su posljedice od početka trećeg milenija pogubne za brojne zajednice i države (također i za brojne visokorazvijene države Zapada), nego je omogućio i alternativne načine djelovanja i organiziranja globalne kulturne scene, temeljene na novomedijskom stvaralaštvu i suvremenoj umjetničkoj produkciji. U relativno visokorazvijenom srednjoeuropskom prostoru, s jakim kulturno-umjetničkim povijesnim nasljeđem, nastajale su i još uvijek nastaju nove kulturne institucije i organizacije koje su izgradile platformu suvremenih informacijskih tehnologija dostupnu praktički svakome. Način komuniciranja se iz analognog transformirao u digitalni. Radi se o snažnoj povezanosti organizacija i pojedinaca s globalnom scenom. To povezivanje je posljedično diktiralo nove oblike samoorganiziranja i povezivanja, također u obliku događanja kao što su međunarodni festivali, konferencije, simpoziji, stručni susreti, te ostale oblike druženja, prezentacija i produkcije u kulturi i umjetnosti. Partnerski konzorcij četiriju organizacija, iz Slovenije (KID KIBLA iz Maribora i ONEJ iz Prosenjakovaca) i Hrvatske (ACT iz Čakovca i VUK iz Varaždina), u okviru projekta NMCB oblikovao je zajedničku organizacijsku, infrastrukturnu i logističku platformu za provođenje kulturno-umjetničkih produkcija, zajedničku organizaciju festivala i događanja, edukacijske module te intenzivnu razmjenu umjetničkog sadržaja. Međunarodni festival KIBLIX povezan s Međunarodnim festivalom računalnih umjetnosti (MFRU), koji je najstariji te vrste u Europi (!), Maribor elektronska destinacija (MED), zatim Slobodni festival, EEII i ACTFEST u Čakovcu te ostali umjetnički projekti od 2001. do 2013. ugostili su više od 200 umjetnica i umjetnika, stručnjaka, znanstvenika i organizacija iz cijeloga svijeta. Sva navedena događanja imaju tradiciju dugu pet do deset godina i u globalnom smislu su postali poligoni za tzv. lovce na glave (head hunters) New Media Cross Border 79 od strane IT, medijske i marketinške industrije. Kaljenje potencijala se odvija upravo na sceni neovisnih nadnacionalnih kulturnih organizacija i institucija. Predstavnici spomenutih industrija tako dobivaju praktički “sve na jednom mjestu”: nove ideje, nove prozvode, nove/alternativne pristupe stvaranju i, prije svega, nove stručnjake. S obzirom da se radi o tzv. nezavisnoj kulturnoumjetničkoj sceni (barem po vlastitoj definiciji), vrijednosti takve produkcije nije nitko izračunao. U tim kulturnim centrima intelektualne i stvaralačke moći događa se neprekinut proces stvaranja i produciranja. Prepoznata je samo ekonomska vrijednost znanja kao intelektualnog kapitala koji može služiti svijetu korporacija. Upravo s prepoznavanjem ekonomske vrijednosti pojedinaca i njihovih ideja, priča o nezavisnoj, neprofitnoj sceni prelazi u etabliranu kulturno-umjetničku produkciju – mainstream. Tehničke mogućnosti novih medija postojeće stanje mijenjaju u jednom smjeru, dok ekonomske i društvene sile te pomake usporavaju i vuku u suprotnom smjeru. Svjedočimo evolucijskim procesima brisanja granice između interpersonalnog i masovnog te između javnog i privatnog. Dolazi do pojave odnosno problematike zaštite autorstva i originalnosti. Novomedijska scena predstavlja i neprocjenjiv poligon za izobrazbu. U projektu NMCB je bilo provedeno više od deset studijskih putovanja i stručnih radionica iz područja kulturnog menadžmenta, marketinga u kulturi i kulturne produkcije, projektnog menadžmenta, umrežavanja, transdisciplinarnosti. Govorimo o izuzetno bogatom kulturnom nasljeđu i produkciji zadnjih godina koja igra sve važniju ulogu u kreiranju društvenog sustava. Uostalom, koncept najvećeg kulturnog projekta u Europi – Maribor, Europska prijestolnica kulture 2012, s partnerskim gradovima Murska Sobota, Novo Mesto, Slovenj Gradec, Ptuj i Velenje, nastao je upravo na toj sceni, u KIBLI. Temelj koncepta je bilo povezivanje regija (partnerskih gradova) i kultura, povezivanje kao generator razvoja. Provedba aktivnosti projekta NMCB, usporedno s programom Europske prijestolnice kulture 2012, je dobila širu međunarodnu dimenziju u koprodukcijama s brojnim partnerskim organizacijama, školama i sveučilištima u Sloveniji i inozemstvu. U umjetnosti i kulturi nema granica. U tom kontekstu više ne možemo govoriti o nekom geografskom prostoru jer zajedničko djelovanje seže na sve kontinente svijeta. Tu je prije svega važna razmjena znanja i sadržaja te mobilnost umjetnika i stručnjaka. Uspostavljanje sustava otvorenog koda, Do It Yourself (DIY) filozofije te razvoj kibernetičkih kultura i samoorganiziranih grupa nove su paradigme temelja novomedijske scene. Kao posljedica toga, formiraju se globalne grupe i kolektivi koji postaju sve umorniji od globalnog virtualnog djelovanja i sve više cijene druženje i djelovanje pojedinaca i grupa u lokalnim sredinama. Stvaraju se novi oblici 80 kulturnih i umjetničkih događaja kod kojih vrijedi da su informacijske tehnologije samo oruđe informiranja, komuniciranja, promoviranja i organiziranja. Pri tome je dimenzija demokratičnosti snažno ojačala, a stručnjaci još uvijek nisu našli opći konsenzus o tome što donose novi mediji. Većina ih se slaže da novi mediji omogućavaju potencijal za demokratičnu post-modernu društvenu sferu, u kojoj sudionici mogu aktivno sudjelovati i gdje su dobro informirani. Nove oblike organiziranja možemo nazvati novim vrstama kulturnih i društvenih pokreta. Neki, prije svega vladine i financijske elite, se protive utjecaju novih medija jer se novi pokreti nekontrolirano šire, a sudionici se udružuju na transnacionalnoj razini i postižu izuzetno velik globalni utjecaj koji je bio nezamisliv prije pojave novih medija. Danas je jasno kakvi su utjecaji transnacionalnih samoorganiziranih pokreta i udruženja na lokalne sredine; oblikuju se moćne intelektualne ćelije na lokalnom i nacionalnom nivou koje su sposobne rušiti lokalne vlasti i nacionalne vlade te utjecati na šire javno mnijenje o stanju duha u nekoj zajednici i time na razvoj kulturnih, političkih, ekonomskih i društvenih događanja. Moramo biti svjesni činjenice da se pri pojmovnom određenju novih medija previše usredotočujemo na nove medije kao oruđa i tehnologije, pritom zanemarujući novonastale kulturne prakse. Razumijevanje našeg odnosa prema medijima ima ključno značenje u pokušaju oblikovanja sposobnosti koje su nam potrebne da bismo mogli sudjelovati na polju participativne kulture. Upravo projekti kao što je NMCB istražuju i osnažuju moć pojedinaca ili grupa, formalnih i neformalnih, da aktivno sudjeluju u novonastalim procesima organiziranja, udruživanja i posljedično na stvaranje i prezentiranja stvorenog. To je neograničeno polje novih ideja, inovacija, koje inspiriraju i bogate naše znanje i time život u realnom vremenu i prostoru. Traženje novih paradigmi, što kao posljedica nezadovoljstva postojećim zapadnjačkim sustavom intenzivno jača, imat će rezultat u narednim dekadama 21. stoljeća. Umjetnost kao polje izražavanja, traženja nečeg novog, nepoznatog, intenzivno koketira sa znanošću i tehnološkim razvojem. Isto kao što se pojavom novih medija izbrisala granica između osobnog i javnog ili individualnog i masovnog, brišu se granice između umjetnosti i znanosti. Kao što je rekao Mark Twain: “Povijest se ne ponavlja, rimuje se”. New Media Cross Border 81 Grejpfrut kolektiv / collective, KIBLA 2001 Grejpfrut: razstava / izložba / exhibition; Sanja Grcić & Iztok Hrga: modna revija / fashion show, KiBela 2001 KIBLA 2001 Martha Blassnigg, Michael Punt1 Transdisciplinarnost: Izazovi, pristupi i mogućnosti na povijesnom vrhuncu U rujnu 2011. održana je radionica na temu transdisciplinarnosti u Autonomnom centru (ACT) u Čakovcu. Pod vodstvom Michaela Punta i Kruna Jošta radionica se bavila mnoštvom aspekata transdisciplinarnosti u odnosu na umjetnost i kulturu. Njezina svrha je bila stvaranje praktičnog okvira za njegovanje prekogranične suradnje i umjetničku praksu koja prepoznaje nove mogućnosti koje je otvorio djelomičan neuspjeh temeljne paradigme u europskoj umjetnosti i književnosti. To je posebice bila reakcija na nove akceleratore (doduše i nove kočnice) koje je omogućila rastuća vizija europske kulture. Na toj radionici se radilo o razumijevanju transdisciplinarnosti kao strogog i zahtjevnog okvira za djelovanje koji bi mogao susresti imperative individualne kreativnosti te norme i standarde ‘srednjeatlantske’ zajednice umjetnika i kuratora, čija je pozornost bila usmjerena prema rubovima europskog kontinenta koji su prije bili u sjeni Europske unije. Za oblikovanje radionice izabrana je varijanta transdisciplinarnosti koju su za vođenje Transtehnološkog istraživanja na Sveučilištu u Plymouthu (VB) u posljednjih pet godina razvijali autori ovog članka. Članovi te grupe, koju čine povjesničari, filozofi, antropolozi, umjetnici i dizajneri, polaze od povijesne i teoretske perspektive s ciljem razumijevanja znanosti i tehnologije kao manifestacije cijelog niza ljudskih želja i kulturnih imperativa. Njihov cilj je stvoriti doktorsko i post-doktorsko okruženje namijenjeno istraživačima koji moraju provesti akademsko istraživanje oblikovano vlastitom ili tuđom kre* Autori: dr. Martha Blassnigg (profesorica iz Antropologije medija, Transtehnološka istraživanja, Sveučilište u Plymouthu), prof. dr. Michael Punt (profesor umjetnosti i tehnologije, Transtehnološka istraživanja, Sveučilište u Plymouthu) Savjetnici: prof. Jan Baetens (profesor kulturalnih studija, Sveučilište u Leuvenu), prof. Sue Denham (profesor kognitivne i računalne neuroznanosti, Sveučilište u Plymouthu), prof. Roger Malina (istaknuti znanstvenik na području umjetnosti i tehnologije i profesor fizike, Sveučilište u Dallasu, Texas), g. Mark-Paul Meyer (viši kurator na EYE Filmskom Institutu u Nizozemskoj), dr. Martin Zierold (izvršni odbor, Međunarodni centar za kulturne studije, Justus Liebig Sveučilište u Giessenu) 84 ativnom praksom. Kao takvi isprepleli su se s težnjama i znanjima zajednice koju je okupio Kruno Jošt u ACT-u 2011. kao dio New Media Cross Border projekta. U središtu Transtehnološkog istraživanja nameće se pretpostavka da disciplinarne strukture koje podržavaju modernizam – osobito u području umjetnosti – nisu više imale neosporan utjecaj na to kako bi umjetnici i kuratori trebali oblikovati svoje mišljenje i praksu. Mobilnost, suradnja, kulturna migracija i intelektualna sjecišta zahtijevaju nove strategije, a mi smo mišljenja da kritička evaluacija diskursa, kojima je transdisciplinarnost okružena, može ponuditi alternativu taktici raspada popularnu u avangardi. Ovaj odgovor iz istraživanja smjestili smo u filozofske aspekte znanosti i tehnologije te povijest popularne umjetnosti budući da su to teme koje su donedavno izbjegavale ograničenja disciplinarnosti te se tako borile za priznanje s obzirom na kreativnu djelatnost. Štoviše, najvidljiviji utjecaj na progresivnu poroznost disciplina bio je najevidentniji ne u liberalnoj umjetnosti i humanističkim znanostima, već u egzaktnim znanostima. Vrline i dobrobiti interdisciplinarnih i multidisciplinarnih timova postale su jasne u realizaciji velikih, složenih projekata te novih tema i problematika koje su izbjegle disciplinarna ograničenja. Smatramo da, baš kao što je na kraju 19. stoljeća nastali naglasak na razlici između znanosti, tehnologija i zabavnih sadržaja proizveo okvir krutih struktura znanja koje su u određeno vrijeme postale silosi, na početku 21. stoljeća možemo vidjeti da se težnje ovih starih saveznika u preferencijama i intervencijama manifestiraju u interpretaciji suvremenih tehnologija. Transdisciplinarnost, barem kako smo je mi nastojali shvatiti u Transtehnološkom istraživanju, pruža oslobođenje i čvrstoću koji mogu potaknuti razmišljanja o kreativnosti protiv radikalnih geopolitičkih promjena, favorita intelektualaca iz područja umjetnosti, humanističkih znanosti i znanosti za ravne strukture. Za vrijeme održavanja radionice u Čakovcu u rujnu 2011., sudionici su se s transdisciplinarnošću upoznali kroz prezentacije kontekstualnih programa koje su uključivale prikaz metoda koje je usvojio Abya Warburga u njegovom Mnemosyne Atlasu. Važnost tog asocijativnog procesa u kojem su kroz usporedbu mogle izranjati nove teme i problematike, omogućila je umjetnicima i kuratorima nehijerarhijsku platformu za intelektualnu suradnju. Upoznati sa zamišljenim pokusom projektiranja nove vrste sveučilišta za široko područje umjetnosti, upotrijebili su svoje i postojeće slike i knjige iz knjižnice u kojoj se radionica održavala kako bi se izgradio trodimenzionalan kolaž u stvarnom vremenu. Bez ograničenja zbog razlika između disciplina, dostavnih sustava i materijalnih mogućnosti, posljedična ponuda iako ne sveobuhvatna, postavila je okvir za kritičko razmišljanje o namjeni takvog sveučilišta, sada Transdisciplinarnost: Izazovi, pristupi i mogućnosti na povijesnom vrhuncu 85 kad je većina tradicionalne imovine sveučilišta, kao što su knjižnica i centri izvrsnosti, raspoređena po mreži koju nisu odredile geopolitičke granice. Jedan od naših zaključaka je zaista da bi se novo sveučilište za široko područje umjetnosti trebalo izgraditi na pretpostavci da se mreže smatraju pojedinačnim sredstvom za podršku transdisciplinarnih praksi. Godinu dana kasnije bio sam pozvan zajedno s Dr. Marthom Blassnigg da Mreži za znanost, inženjering i dizajn održim prezentacije o nekim promišljanjima o transdisciplinarnosti te sam tako bio u mogućnosti osvrnuti se na rad u Čakovcu zajedno s ostalim istraživanjima koje smo proveli s kolegama za veći dio desetljeća. S ciljem prepoznavanja fokusa kojeg je omogućila radionica te velikodušnosti koja se nalazi u srcu transdisciplinarnosti, sretni smo što možemo podijeliti ovaj članak u kontekstu New Media Cross Border projekta. Transdisciplinarnost: Izazovi, pristupi i mogućnosti na povijesnom vrhuncu Znanost, inženjering, umjetnost i dizajn su donedavno imali svoju zasebnu povijest. Sada ih se sve više počinje razmatrati kao sastavnim dijelom širokog vala proizvodnje znanja za dobrobit čovječanstva i njegovu okolinu. To najuvjerljivije dokazuje pomak u problematici iz izravne i srednjoročne do dugoročne održivosti zemlje kao hranjivog okoliša, tj. pristupi klimatskim promjenama, zalihama vode, holističkoj znanosti te društveno-političkom i ekonomskom kao globalnom problemu. Priznavanje važnosti međuodnosa i međuovisnosti dosadašnjih zasebnih povijesti poziva na nove načine interakcije koji su više od oportunističkih, pogodnih ili problemskih. To pak poziva na naglašeno strateške pristupe ka transdisciplinarnosti kao organizacijskom načelu istraživačke suradnje. Problematike istraživanja Bučna rasprava oko nove teme transdisciplinarnosti u posljednjih je nekoliko desetljeća dovela do povećane svjesnosti i praktične primjene tradicionalnijih interdisciplinarnih okvira. Pod vodstvom Helge Nowotny (2008., 2006., 1997.; Nowotny et al. 2003.) i Michaela Gibbonsa et al. (1994.) s naglaskom na društvenu znanost te Besaraba Niculescua (Camus and Niculescu 1997., Freitas et al. 1994., Niculescu 2008., 2002.) sa znanstvenim i humanističkim naglaskom, povećanje literature o teoretskim pristupima i metodološkim razmatranjima2 pokazuje da je transdisciplinarnost više od 2 Dug i kontinuiran angažman vidljiv je u radu i transdisciplinarnim mrežama teorijskog fizičara i filozofa Basaraba Nicolescua (CIRET) koji odstupaju od znanstvenog konteksta spajajući se s problematikom humanističkih znanosti s posebnim naglaskom na filozofsko-religijsku perspektivu. 86 puke pomodne prekretnice koja ima jaku podršku konkretnih pothvata i zahtjeva unutar aktualnih istraživačkih okvira. Potreba za transdisciplinarnim strategijama posljednjih godina raste iz sve priznatije složenosti problema današnjice, uključujući eksponencijalno rastuće opterećenje podacima i informacijama u razdijeljenim poljima i formatima, potreba za inkluzivnijim bavljenjem svim sektorima i slojevima društva, kao i bliže suočavanje i potreba za integracijom mnoštva zamijećenih koncepcija i modela stvarnosti. Ta potreba za širim osvrtima i zajedničkim angažmanima, kako se raspravlja, zahtijeva postavljanje čvrstih temelja u disciplinarnim praksama i inovativnim pristupima suradnji te proizvodnji i razmjeni znanja unutar interdisciplinarnih okvira. Stoga se može tvrditi da transdisciplinarnost po potrebi oblikuju komplementarni ogranci tih metoda, vidika, modela i koncepata koji omogućuju pojedinačne discipline unutar svojih kanonskih okvira i specijaliziranosti te razmjene unutar disciplina putem interdisciplinarnog angažmana. Isto tako, nijedna disciplina nikada nije potpuno izolirana te ih se uvijek mora razmatrati u odnosu na ostale znanstvene prakse. Sa širenjem svijesti o transdisciplinarnosti, ipak dolazi do pogrešne upotrebe pojma u kontekstu međudisciplinarne suradnje. To ukazuje na promptno razjašnjavanje nejasnoća u značenju i vrijednosti transdisciplinarnosti kod nekih od tih intervencija. Neki od najčešćih slučajeva koji su doveli do pogrešnog shvaćanja aktualne upotrebe pojma transdisciplinarnosti su: – Uobičajena zbrka oko transdisciplinarnosti u kombinaciji s među- i multidisciplinarnošću koja nastaje iz uopćene i neprepravljene upotrebe pojma, posebice artikuliranog u odnosu na ‘globalne probleme” i ‘globalno razmišljanje’.3 Oslanjajući se na nastajuća događanja (OECD Konferencija u Nici 1970.; UNESCO-va Konferencija u Veneciji 1986. na kojoj je usvojena Venecijanska deklaracija), Nicolescu je vodio teoretski diskurzivni pothvat na području transdisciplinarnosti te je 1987. osnovao Međunarodni centar za transdisciplinarna istraživanja i studije (CIRET). Sociologinja Helga Nowotny, predsjednica Europskog istražnog vijeća, zajedno s grupom suradnika, među ostalima i s Michaelom Gibbonsom, vodila je još jednu temeljnu nit u raspravi kojom se naglašavala proizvodnja ‘društveno robusnog znanja’ te se posebno osvrnula na spajanje znanosti i društva usmjereno prema primijenjenom problemskom modalitetu. Drugi snažni nositelj debate bila je znanstvenica humanističkih znanosti s prebivalištem u SAD-u, Julie Thompson Klein (2010., 2001.), koja je vodila raspravu o interdisciplinarnosti, koja predstavlja ključnu osnovu aspekata koji su oblikovali diskurse o transdisciplinarnosti. Manje platforme u nastanku uključuju td-mrežu u Švicarskoj (s oslanjanjem na rad Helge Nowotny) te THESIS Konvenciju 2003. u Göttingenu (Brand et al. 2003.) za razmjenu iskustava i pristupa ka transdisciplinarnosti kroz znanosti i humanističke znanosti. 3 Jedan od ključnih problema oslovljenih u debatama o disciplinarnosti je prije svega bio razgraničavanje multi-, inter- i transdisciplinarnosti. Multidisciplinarnost je shvaćena kao akumulativan, usporedan, multiperspektivan poredak disparatnih disciplina koje su okupljene oko zajedničke teme ili problematike. Iako proizvodnja znanja dovodi do kumulativnog osvrta, ne postoji nikakva Transdisciplinarnost: Izazovi, pristupi i mogućnosti na povijesnom vrhuncu 87 – Isključiva primjena pojma transdisciplinarnosti u komunikaciji s neakademskim dionicima za ublažavanje nepovezanosti između proizvodnje znanja i društvenih problema, pri čemu pojam ‘disciplina’ gubi svoj smisao i opravdanost.4 – Transdisciplinarnost kao puki izraz za ‘popunjavanje praznina’ između disciplinarnog djelovanja i granica s ciljem uspostavljanja veze između tradicionalnih definicija disciplina.5 – Krivo shvaćanje transdisciplinarnosti kao zajedničke osnove istraživanja, kao ‘zajedničke podloge’ za razmjenu znanja.6 Za razliku od ovih prilično labavih i neoblikovanih odgovora na transdisciplinarnost, nedavno se razvila nešto glasnija i važnija debata; tu činjenicu smatramo presudnom da se ne bi potratile mogućnosti novih pristupa usvajanja i razvoja znanja. Sažeto se može reći da, u najmanju ruku, transdisciplinarno istraživanje prelazi puku suradnju među disciplinama identificiranih kao multidisciplinarnost (Newell 2000:230) te prelazi interdisciplinarno istraživanje čime dovodi do transformacije samog identiteta disciplina otkrivanjem novih tema i problematika. Transdisciplinarnost širi djelokrug, metode i perspektive postojećih disciplina dok istovremeno uvažava i upotrebljava već postojeće disciplinarne okvire. U najboljem slučaju, novonastajuće prakse, metode i paradigme vode ka ponovnom vrednovanju disciplinarnih alata i problematika putem interaktivnog razmatranja i razmjene znanja, koje pak može dovesti do dugotrajnog transformativnog utjecaja na razvoj transformacijska interakcija ili međusobno obogaćivanje disciplina koje zadržavaju izvorni identitet svojih elemenata te je postojeća struktura znanja neupitna. (Za primjer vidi: Niculescu 2008: 2; Klein 2010: 17) Interdisciplinarnost upućuje na transfer metoda, vještina, koncepata ili paradigma iz jedne discipline u drugu, što može voditi ka dugotrajnim transformacijama disciplinarnih okvira. (Vidi: Niculescu 2008: 2; Thompson Klein 2010: 19). Thompson Klein (2010: 18) ukazuje na pomak iz multidisciplinarnosti ka interdisciplinarnosti kada “integracija i interakcija postanu proaktivne”, upućujući na Latuccinu (2001: 81-3) zamisao “povezanih tema i pitanja koja nisu karakteristična za individualne discipline”. 4 Kao što je, na primjer, ustanovljeno u predgovoru Priručnika za transdisciplinarna istraživanja (urednika Hirscha Hadorna et al., 2008) ili na profilu TD Mreže za transdisciplinarna istraživanja u Švicarskoj (TD Network for Transdisciplinary Research – http://www.transdisciplinarity.ch/e/index.php), gdje je transdisciplinarnost prikazana kao katalizator za otvaranje znanstvenih spoznaja sociološkim pristupima, širim javnim i društvenim problematikama. 5 Vidi kratki sažetak Vizije transdisciplinarnosti. Postavljanje temelja za dijalog svjetskog znanja (urednika Frédérica Darbellaya et al. 2008.). 6 Oslanjajući se na doprinose Jeana Piageta (1972.) i Andrea Lichnerowicza na OECD konferenciji, početno kovanje pojma transdisciplinarnosti započelo je kao “aksiomatski sustav” koji prelazi granice disciplinarnosti kroz “sveobuhvatnu sintezu” kao vrstu univerzalnog međujezika s osvrtom na internu dinamiku znanosti. (Thompson Klein 2010: 24) Otada je debata krenula dalje te trenutno razmatra transdisciplinarnost više kao heterogenu nego homogenu praksu koja prihvaća i poštuje pluralitet i raznovrsnost. To uključuje i kritički osvrt na tzv. “holističke” pristupe koji zanemaruju heterogenost. 88 disciplinarne prakse. Na taj način je transdisciplinarnost komplementarna uz inter-, multi- i disciplinarne prakse.7 Bez namjere da nadomjesti ijednu od postojećih disciplina, transdisciplinarnost se uvelike oslanja na njihove temelje i specijalizirana područja. Često se naglašava da se istraživači, koji se bave transdisciplinarnošću, kreću između disciplinarnih, interdisciplinarnih i multidisciplinarnih pothvata i modaliteta. Jedinstvena prilika za precizno definiranje transdisciplinarnosti (ili čak transdisciplina) je ograničena te postoji neposredna potreba za zrelim shvaćanjem i sintezom postojećih pristupa koji se često bitno razlikuju po svom težištu, a nekad i po svojim ključnim namjerama i metodološkim osnovama. Iako se uvelike pouzda u tematske pristupe, interdisciplinarno istraživanje (definirano kao integrativna praksa i razmjena znanja između dvije ili više disciplina) je postalo ustaljena praksa u akademskom svijetu, kao i u strateškim politikama nacionalnog i međunarodnog režima financiranja istraživačkih odbora. Međutim, potrebne su sofisticiranije strategije kako bi se olakšale i oformile buduće trajektorije za istraživanja svjetskog ranga u smislu znanstvene kvalitete, kao i uključivosti integralne, etički održive i kreativno-inovativne problematike koja prelazi kulturne, ekonomske, geografske i društvene granice. Međunarodna mreža za transdisciplinarno istraživanje (INTR) pod vodstvom Transtehnološkog istraživanja Sveučilišta u Plymouthu, od 2010. godine okuplja eminentne istraživače s ciljem razmatranja preciznijeg i upotrebljivijeg poimanja transdisciplinarnosti kao odgovora na nužnost uspostavljanja visokokvalitetnih suradnji slijedom neposrednih i rastućih potreba. Transdisciplinarnost je pomoću stručnjaka, koji kontinuirano promišljaju o svom procesu proizvodnje znanja u području umjetnosti, humanističkih znanosti i znanosti, prešla s istražne aktivnosti u dnevnu praksu istraživanja. Namjera INTR-a jest razvijanje čvrstih okvira promišljanja i provođenja transdisciplinarnosti u praksi (prije nego kao meta-teorije) koji odstupaju od integrativnog modela pothvata koji podrazumijeva razliku, paradoks i spekulativno istraživanje. Polazeći od toga, smatramo da je ključni cilj transdisciplinarnosti omogućavanje spontanog uvida, znanja i interakcije koji se nisu mogli predvidjeti ni oblikovati u očekivanju određenog ishoda ili rješenja problema. Ovdje predloženi model transdisciplinarnosti zauzima skroman pristup, u smislu kojeg se novo ili drugačije postavljeno pitanje, neočekivani vid perspektive ili sasvim nova tema u potpunosti neovisna od tekućeg istraživanja vrednuju sami po sebi i nisu marginalizirani uobičajenim problemskim pristu7 Također vidi članak 3 u Povelji o transdisciplinarnosti (Freitas et al. 1994.) Transdisciplinarnost: Izazovi, pristupi i mogućnosti na povijesnom vrhuncu 89 pima koji istraživanje ograničavaju kratkoročnim ili neposrednim ekonomskim ili materijalno održivim ishodima. To iziskuje razvoj teoretskih, konceptualnih i empirijskih pristupa transdisciplinarnosti kao post-hoc analitičkog procesa za kvalitativnu sintezu suradničkog istraživanja unutar interdisciplinarnih okvira, kao i metodološkog okvira za osmišljavanje inovativnih pristupa za istraživačku i ispitivačku suradnju trudeći se pronaći nove teme i problematike. Na taj način, transdisciplinarnost je u potrazi za spajanjem različitih područja diskursa i istraživačkih tema, ne prelazeći ili prestupajući samo disciplinarne granice problemskih istraživanja već pustivši istraživanje da samo upravlja metodama, alatima i teoretskim oblikovanjem kako bi se potaknula identifikacija novih problematika, uvida i tematika koje nastaju međuoplodnjom strogih i maštovitih znanstvenih istraživanja. Naglasak kod ovog pristupa transdisciplinarnosti je na ‘transformaciji’ u smislu transformativnog potencijala transdisciplinarnosti: u rekurzivnom reflektivnom utjecaju na disciplinarnu praksu, dinamičnoj interakciji između istraživača i predmeta istraživanja, zamišljenih više kao integrativni proces nego kao nepovezani entiteti. Također, u smislu posljedično ravnijeg modela koji razbija hijerarhijske strukture moći dominantnih institucionaliziranih okvira, kao i nepredviđenosti koje dinamički oblikuju izvorno istraživačko pitanje od kojeg je ispitivanje odstupilo. U tom smislu, transdisciplinarnost se ne shvaća isključivo kao težnja izlaska iz disciplinarnih okvira, već se jednako tako može isprovocirati neželjenim suočavanjem s uvidima i problematikama upadajući u disciplinarne prakse koje stimulira, a nekad i prisiljava na redefiniciju njihovih utemeljenih djelokruga, problema i metoda. Nalazimo se na povijesnom vrhuncu odakle imamo priliku ozbiljno shvatiti transdisciplinarnost te je promatrati kao poziv za prihvaćanjem novih mogućnosti rješavanja postojećih i stalno prisutnih prepreka. Prepreke: Pored nepravilne upotrebe pojma koji pridonosi općem skepticizmu, postoje stvarne prepreke u području transdisciplinarnosti koje se trebaju spomenuti. One su: 1. Prepreka: Neprilagođena mobilnost izvan i između institucionalnih okvira. Pojačan osjećaj koji potiče propusnost industrije i sveučilišta potakao je interdisciplinarnost, ali je paradoksalno doveo do povećano konzervativne kulture snabdijevanja koja više nalikuje postojećem (prije negoli budućem) tržištu rada. Prilika: Među vrijednostima disciplinarnosti sada je općepriznato da su važne i plodonosne istraživačke teme i problematike skrivene u sjeni discipli90 narnih silosa. To je vidljivo u brojnim hibridnim poljima istraživanja koja su postala nužna za oblikovanje koherentnih skupina poput biokemije, tehnološke znanosti, astrofizike, računalne neuroznanosti, medijske antropologije, vizualne kulture, digitalnih humanističkih znanosti, tehnologije i kultura, filozofije znanosti, antropologija uma itd. Istraživajući neotkrivena područja i izbjegavajući uspostavu novih hibridnih disciplina koje imitiraju dinamiku silosa, transdisciplinarnost nudi mogućnost održavanja svojstava disciplina. Prijedlog djelovanja: Sveučilišta bi se manje trebala smatrati utvrdama postojećih korpusa znanja, a više osposobljivačima s naglaskom na mrežama i suradnjama te krivuljama kriterija u odnosu na metodološke prakse. Dionici: Sveučilišta, odbori za financiranje istraživanja, strukovna udruženja, akademski časopisi, izdavači, filantropske organizacije, muzeji, arhivi, kulturne industrije, organizacije za financiranje kulture. 2. Prepreka: Nacionalno financiranje sveučilišnih istraživanja potvrđuje valjanost transdisciplinarnosti/interdisciplinarnosti i mutlidisciplinarnosti, ali još uvijek ovisi o evaluacijskim procesima koji se oslanjaju na utemeljene odredbe stručnjaka disciplina ne nužno u funkciji pristupa izvan njihovog područja specijalizacije. Prilika: Pojačan fokus na transparentnost i razmjenu znanja kao posljedice naturalizacije multidisciplinarnog istraživanja (tj. google znalac, crowdsourcing i participativno arhiviranje) susreće se s jednako radikalnim pristupima ka izdavačkim platformama. U umjetnosti i humanističkim znanostima navedeno prati trend usredotočavanja na učinak, što je utjecalo na popunjavanje praznina između sveučilišta i javnosti. Prijedlog djelovanja: Ako režimi financiranja žele transdisciplinarnosti ponuditi više od praznih obećanja, morat će poduzeti radikalne promjene u svojim analitičkim postupcima kako bi se transdisciplinarnost uravnotežila. Za to bi trebali razmotriti vrijednost mreže izvan neposrednih rezultata te dignuti prag rizika istraživačkog financiranja. Dionici: Odbori za financiranje istraživanja, strukovna društva, vlade, filantropske organizacije, kulturne industrije, organizacije za financiranje kulture. 3. Prepreka: Kriterije za postojeću karijeru i put do redovnog profesora u trajnom zvanju na sveučilištu u području istraživanja određuju standardi i očekivanja koja su utemeljila strukovna društva. Individualni put profesionalne karijere u području transdisciplinarnosti je prikladan put u području društvenih znanosti i umjetnosti te u najboljem slučaju odmak od glavne struje u znanosti. Težnje tržišta s kratkoročnim i srednjoročnim rizikom uskla- Transdisciplinarnost: Izazovi, pristupi i mogućnosti na povijesnom vrhuncu 91 92 đenije su sa samostalnim disciplinama s postojanim dugotrajnim rezultatima prihoda od istraživanja. Što se tiče strukture financiranja kulturnih industrija, fondova za kulturu i ministarstava, birokracije, strogih muzejskih ili arhivnih organizacija s ograničenim postupkom kontrole, ona često koče usvajanje i širenje novog znanja dok istovremeno marginaliziraju vrednovanje ‘starog’ znanja. Prilika: Sveučilišta i arhive više ne predstavljaju otvorena vrata stečenom znanju već za posljedicu preispituju svoje sljedbenike i funkciju. To omogućuje nove prilike/izazove za razmatranje uloge sveučilišta (kao i arhiva/ muzeja) u odnosu na propusne državne granice, masovni transport, elektroničke mreže, lingvističku prevlast engleskog jezika te stvarajući nove prilike/ izazove za razmjenu i razumijevanje. Prijedlog djelovanja: Trebalo bi se ulagati u razvoj istraživačkih mreža čime transdisciplinarnost postaje put ka novim idejama i problematikama, oslobađajućim istraživačkim pitanjima koja su trenutno zatvorena unutar visokokvalitetnog istraživanja u tradicionalnim silosima. Trebalo bi poticati mješovito javno/privatno špekulativno financiranje istraživanja i razvoja. Dionici: Sveučilišta, strukovna društva, akademski časopisi, izdavači, filantropske organizacije, ulagači u privatni sektor, muzeji, arhivi, kulturne industrije, organizacije za financiranje kulture, medijske industrije. Dionici: Sveučilišta, odbori za financiranje, strukovna društva, akademski časopisi, izdavači, filantropske organizacije, kulturne organizacije i kreatori društvenih politika 4. Prepreka: Postoji iskrena i izrazita zabrinutost da transdisciplinarnost (čak i interdisciplinarnost) vodi ka gubitku fokusa i posljedičnom nedostatku strogosti i autoriteta. Ta prepreka je sastavljena od neizbježnih poteškoća u komunikaciji između stručnjaka i konkurentnog financiranja. Prepreka: Postoji strukturalna promjena bez presedana u proizvodnji, širenju i pohranjivanju znanja za koju su zaslužni demokratski pristupi bazama podataka oko kojih bi se trebalo pregovarati. Interdisciplinarnost, multidisciplinarnost je omogućila nastajanje komparativnih metodologija koje su pak stvorile okvir za upravljanje velikim, različitim zapisima podataka. Transdisciplinarnost nudi sistematiziraniji način upravljanja, sinteze i evaluacije znanja. Prijedlog djelovanja: Potpuno priznanje transdisciplinarnog optimističnog duha (i popularnog i podatkovnog) trebalo bi razmatrati kao metodološku i društvenu intervenciju. To skreće pažnju na intelektualno obespravljene koji imaju udjela u ishodima te su kao takvi odraz mnogih činjeničnih stanja koja su preoblikovala humanističke znanosti (posebice povijest, povijest umjetnosti i studije književnosti) u posljednja tri desetljeća. To posljedično zahtijeva oprez i pozitivnu obvezu koji su se primjenjivali drugdje kad su nadzor i zatvaranje bili potvrđeni. 6. Prepreke: Ono što transdisciplinarnost zahtijeva od istraživača može biti jednako zahtjevno kao, na primjer, produljivanje roka istraživanja radi usvajanja novog jezika ili kompetentnosti. Nužni zastoji i odlaganja koja nosi sa sobom, trenutno može činiti transdisciplinarno istraživanje skupljim. Posljedično, ovo pokreće priču u korist disciplinarnog status quo stanja. Prilika: Značajna promjena u demografiji zemalja Prvog svijeta (dugovječnost, distribucija, mobilnost i srodstvo) stvara nove prilike/izazove za razmjenu, pohranjivanje i transfer znanja kao ljudskog kapitala. Obrazovno iskustvo bi posebno trebalo uključivati ‘cjeloživotno učenje’, koje može ponuditi značajan intelektualni rast i transformaciju. Prijedlog djelovanja: Učenje iz nepredvidivih situacija i svrsishodnosti koja se trenutno primjenjuju u rješavanju problema ovog tipa i reakcijama na nove oblike financiranja, te u širenju i istraživačkoj praksi u humanističkim znanostima (digitalne humanističke znanosti). Također, promatranje istih kao način istraživanja npr. za konceptualizaciju poteškoća s velikim podacima kao koekstenzivnima s radom na reprezentaciji i arhiviranju u humanističkim znanostima prije negoli isključivu domenu zapisa podataka. 5. Prepreka: Pretjerana popularna upotreba često zamagljuje razlikovanje multi-, inter- i transdisciplinarnosti te radi nauštrb, ako ne i na štetu, onih koji se strogo bave konceptualizmom i primjenom novih praksi kroz discipline koje nastaju iz tekućih inovativnih postupaka istraživanja. Prilika: U tom pogledu Julie Thompson Klein (2010: 24-26) govori o ‘trendu’ transdisciplinarnosti s pristupima koji se u nekim slučajevima razrjeđuju tim nevaljalim primjenama. Trenutno se velika pozornost usmjerava na tematsko i visokokvalitetno istraživanje i inicijative (prije svega Niculescov CIRET, Nowotny et al., INTR). Prijedlog djelovanja: Potrebna je investicija u primamljive meta-pristupe transdisciplinarnosti oblikovanima utemeljenim istraživanjima u području znanosti, humanističkih znanosti i umjetnosti. Potrebno je otvoreno istražiti probleme koje izlaže transdisciplinarnost (ako ne i unutar samog koncepta). Dionici: Sveučilišta, odbori za financiranje, strukovna udruženja, filantropske organizacije, kulturne organizacije i kreatori društvenih politika, muzeji, arhivi, organizacije za financiranje kulture. Transdisciplinarnost: Izazovi, pristupi i mogućnosti na povijesnom vrhuncu 93 Dionici: Sveučilišta, odbori za financiranje, strukovna udruženja, akademski časopisi, izdavači, filantropske organizacije, kulturne organizacije i kreatori socijalnih politika, muzeji, arhivi, organizacije za financiranje kulture, medijske i kulturne industrije. Bibliografija: Brand, F., Schaller, F. and Voelker, H. (eds.) 2003. ‘Inter- und Transdisziplinarität erlebt. Impressionen von der Göttinger Arbeitstagung “Transdisziplinarität”’, These, 52, pp. 27–32. Camus, Michael and Nicolescu, Basarab (eds.) 1997. “Declaration of Locarno”. As part of: Declaration and Recommendations of the International Congress “Which University for Tomorrow?” Towards a Transdisciplinary Evolution of the University. Locarno, Switzerland, April 30-May 2. In: Nicolescu, Basarab (ed.). 2008. Transdisciplinarity: Theory and Practice. Cresskill, NJ: Hampton Press, pp. 268–269. Darbellay, F., Cockell, M., Billotte, J. and Waldvogel, F. (eds.) 2008. A Vision of Transdisciplinarity. Laying Foundations for a World Knowledge Dialogue. Lausanne, Switzerland: Swiss Federal Institute of Technology Press & CPC Press. Freitas, Lima de, Morin, Edgar and Nicolescu, Basarab (eds.). 1994. Charter of Transdisciplinarity. Adopted at the First World Congress of Trandisciplinarity, Convento da Arrábida, Portugal, November 2–6. In: Nicolescu, Basarab (ed.). 2008. Transdisciplinarity: Theory and Practice. Cresskill, NJ: Hampton Press, pp. 261–265. Online at http://basarab.nicolescu.perso.sfr.fr/ciret/english/charten.htm (accessed 15 September 2012). Gibbons, M., Limoges, C., Nowotny, H., Schwartzman, S., Scott, P., Trow, M. (eds.) 1994. The New Production of Knowledge. The Dynamics of Science and Research in Contemporary Societies. London/Thousand Oaks/New Delhi: Sage. Hirsch Hadorn, G., Hoffmann-Riem, H., Biber-Klemm, S., Grossenbacher, W., Joye, D., Pohl, C., Wiesmann, U., and Zemp, E. (eds.) 2008. Handbook of Transdisciplinary Research. Springer. Lattuca, Lisa. 2001. Creating Interdisciplinarity: Interdisciplinary Research and Teaching Among College and University Faculty. Nashville: Vanderbilt University Press. Newell, William H. 2000. How Do We Research and Evaluate Transdisciplinarity? In: Transdisciplinarity: Recreating Integrated Knowledge, edited by Margaret A. Somerville and David J. Rapport. Oxford: EOLSS Publishers, pp. 230-231. Nicolescu, Basarab. 2008. Transdisciplinarity: Theory and Practice. Hampton Press. Nicolescu, Basarab. 2002. Manifesto of Transdisciplinarity. Albany: State University of New York Press. Nowotny, Helga. 2008. Insatiable Curiosity. Innovation in a Fragile Future. (transl. Mitch Cohen). Cambridge, Massachusetts; London, England: The MIT Press. Nowotny, Helga. 2006. The Potential of Transdisciplinarity. In Interdisciplines, online at: www.interdisciplines.org/medias/confs/archives/archive_3.pdf pp. 48–53. 94 Nowotny, Helga. 1997. ‘Transdisziplinäre Wissensproduktion – eine Antwort auf die Wissensexplosion?’, in Stadler, F. (ed.) Wissenschaft als Kultur. Österreichs Beitrag zur Moderne. Wien/New York: Springer, pp. 177–195. Nowotny, H., Scott, P. and Gibbons, M. 2003. Introduction, ‘Mode 2’ Revisited: The New Production of Knowledge, Minerva, 41, pp. 179–194. Nowotny, H., Scott, P. and Gibbons, M. 2001. Re-Thinking Science. Knowledge and the Public in an Age of Uncertainty. Cambridge: Polity Press. Piaget, Jean. 1972. ‘The Epistemology of Interdisciplinary Relationships’, in Apostel et al. (eds.) Interdisciplinarity. Problems of Teaching and Research in Universities. Paris: OECD, pp. 127–139. Thompson Klein, Julie. 2010. A Taxonomy of Interdisciplinarity. In: Frodeman, Robert, Thompson Klein, Julie and Mitcham, Carl (eds.) 2010. The Oxford Handbook of Interdisciplinarity. Oxford: Oxford University Press, pp. 15–30. Thompson Klein, Julie, et al. (eds.) 2001. Transdisciplinarity: Joint Problem Solving among Science, Technology and Society. Basel, Boston, Berlin: Birkhaeuser Verlag. Transdisciplinarnost: Izazovi, pristupi i mogućnosti na povijesnom vrhuncu 95 Zapatistična samoupravna skupnost / Samoupravna zajednica Zapatista / Zapatista self-governed communities. Mehika / Meksiko / Mexico, Chiapas, 2005. (foto / photo: Matej Zonta) Mehika / Meksiko / Mexico, Chiapas, 2005. (foto / photo: Marta Gregorčič) Marta Gregorčič Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie U ovom radu želimo govoriti o potenciji, s namjerom da rasprostremo cijeli spektar još neimenovanih revolucionarnih borbi, koje niču na svim kontinentima već četiri ili čak pet desetljeća i pokazuju ono što gospodarski i tehnološki visoko razvijena i obrazovana društva ne žele i ne mogu vidjeti: alternative neoliberalizmu. Pojam potencia, koji je postavljen kao središnji koncept ovog teksta, definira različite principe i mehanizme rekonstrukcije ili ponovnog stvaranja zajednice, odnosno objašnjava kako revolucionarne borbe, jačanjem moći političkog, gospodarskog, društvenog i kulturnog samoupravljanja zajednice, ostvaruju procese samoodređenja i autonomije.1 Kao sociolozi i humanisti dužni smo pružati alternative kapitalizmu. I više od toga, dužni smo započeti baš onime o čemu već pedeset godina šutimo – vrelištem u kojem uporna ljudstva, unatoč brutalnom ugnjetavanju, represiji, genocidima, već desetljećima ustraju i ostvaruju vjerojatno najprodornije prakse borbi. Također, moramo progovoriti drugačije nego dosad, i to u prvom licu množine, jednostavno zato što se i sami kao znanstveni ili stručni radnici u ime objektivnosti i neutralnosti našeg rada više ne smijemo i ne možemo – ili ne želimo – izuzimati. I moramo progovoriti kao empobrecitos2 – prisilno osiromašeni – jer siromaštvo ili nestašica već dugo ne aludira samo na materijalne uvjete života, nego pod diktaturom kapitalizma i demokracije 1 Kako ćemo vidjeti u nastavku, potencia ima najviše posla u povezivanju i množenju intuitivnosti, mašte, spontanosti i kreativnosti. Potencia je izvedena iz antagonizma između power-over ili vlasti (moć-nad) i power-to (moć-za), koji je značajan za konstituciju pokreta kreativne snage borbi i kojeg je dosljedno predstavio John Holloway (2004). 2 Empobrecitos je kovanica koju je u intervjuu koristio radijski voditelj Héctor Madera. Tim pojmom je istaknuo razliku među ljudima koji se rađaju siromašni ili pak osiromaše radi vlastitih odluka, i onima koje u siromaštvo prisile, najčešće oni, koji imaju kapital u rukama. Empobrecitos su razvlašteni, potlačeni, prevareni za slobodu, za život i stvaranje – i u to ih potpuno s predumišljajem pritišće kapital. Do toga nisu došli svojom voljom i na to nisu pristali. Empobrecitos dobivaju novu dimenziju tek kada se povežu, priznaju svoju bijedu, ali je istovremeno i artikuliraju, s time da razotkriju i razlože strukture ugnjetavanja. (S Héctorom Maderom, radijskim voditeljem radija zajednice Radio Negro Primero, Matej Zonta i ja smo razgovarali u dvama intervjuima na sjedištu radija u Caracasu, 7. i 9. svibnja 2008). 98 osiromašuje slobodu, samorealizaciju, solidarnost, autonomiju, raznolikost, kreativnost i spontanost – sve te silnice ka čovječnosti, koje zapravo definiraju društvo. Moramo progovoriti o potenciji jednostavno zato što zasad samo revolucionarne borbe pokazuju kakav svijet žele, kojim putem ga žele postići i, također, kako ga postići. Nasuprot drugim povijesnim revolucijama, prelaze očekivanja svojih stvaratelja, jer ga ne sanjaju, ne motre, ne promišljaju, nego ga žive, bore se za njega, stvaraju ga. Nisu utopije koje bi nas tješile, i koje bi, ako već nisu realne, barem prolazile u čudesnom i potpuno glatkom prostoru, nego su to heterotopije koje tresu tlo pod našim nogama. Ako utopije omogućuju “nastanak basni i diskursa: prolaze u skladu s govorom i imaju osnovne dimenzije fabule” (Foucault 2010: 8), onda heterotopije “paraliziraju govor, zaustavljaju riječi i u osnovi ruše svaku mogućnost gramatike; raspetljavaju mitove i uzrokuju sterilitet rečenične lirike” (ibid). Zato i moramo prihvatiti činjenicu da je teško opisivati, analizirati i teoretizirati revolucionarne borbe, jer nemamo alat kojim bismo prepoznali samoodređujuće težnje i vizije zajednice. Da bi se potencie održale u borbi, moraju ostvariti svoje vlastito pribježište, svoju vlastitu heterotopiju, neku vrstu dimenzije ili savršenog prostora, točno toliko određenog, uređenog i propustljivog prostora, koliko je bez reda i zatvoren prostor suvremenih društava. Budući da potencie masovno rastu u uvjetima perifernosti i upravo zbog te svoje pozicije, položaja, teritorijalnih i političkih ograničenja i veza ne mogu biti – ne žele biti – izuzete iz neoliberalizma. Nemaju nikakve mogućnosti bijega ili promatranja smrtonosnih procesa globalnog pljačkanja samo izvana. Kod njih je, naime, teorija dio prakse življenja, a ne viđenje ili promatranje života, jer socijalizacijski se korpus – habitus – stoljećima upisivao kroz nesigurnost otpora, kroz improviziranje borbi za život i mogućnost djelovanja, postojanja, stvaranja. Da bi ustrajale kao subjekti vlastite povijesti, politiziraju žalost (politicising sadness) i zrcale kako je utopija nerealna kad djeluje (Colectivo situaciones 2007). I samo se među takvim mjestima nemogućih sretanja (heterotopije) i među nezamislivim sadržajima života (potencie) može stvoriti ljepilo borbi – humanizam 21. stoljeća. Kako ćemo imenovati to vezivo zapravo je nevažno i prepušteno ljudskoj mašti koja definira, interpretira i imenuje. Za nas će to biti rezonance, pulsirajući pogledi koji prelaze, premašuju, priječe vremena i prostore, da bi povezali i ugostili naizgled nemoguće stvari, ali pritom ne izdaju svoju poziciju i u isto vrijeme otvaraju horizonte i percepcije shvaćanja borbi.3 Rezonance su, dakle, naše analitičko oruđe koje je sposobno opažati 3 José Argüelles (1987: 54), koji je razlikovao rezonance od odzvanjanja odnosno zvuka te im Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 99 znakove revolucionarnih borbi, a time i nove uvide u različite realnosti, svjetove, galaksije (Argüelles 1987: 54). U sustavu, koji pod izlikom reda i uravnoteženosti biva svaki put iznova i sve agresivnije izbačen sa svog kursa, čak si ni perspektive i rezonance koje su generirane od potencia ne možemo predstavljati na nijedan drugi način nego kao nered, ali u usporedbi s namjernom dezorganizacijom života, potencie su, kao što ćemo vidjeti na primjerima solidarne ekonomije u samoodređujućim zajednicama, najkompleksnija organizacija života.4 pripisao istraživanje prizvuka, naglašava da moderna znanost teži jednodimenzionalnosti, traženju jedne realnosti, dakle zvuku; dok rezonance u majskoj znanosti predstavljaju prizvuk, odnosno višedimenzionalnost – odzvanjanje različitih realnosti odnosno svjetova (kod Majskih galaksija). Takvo je razumijevanje rezonanci potrebno posebno naglasiti, prije svega zato što se u postojećoj literaturi o altermondijalnim pokretima pojam rezonanca upotrebljava isključivo kao odzvanjanje, a ne i kao analitičko oruđe. produktivna sinteza rudara, industrijskih radnika i adivasija (raznovrsnih starosjedilačkih zajednica), malih poljoprivrednika i sakupljača, samoorganiziranih u politički subjektivitet. To je bio prvi pokret u Indiji (možda čak i u svijetu) koji je raskinuo kategorije moći, tretirajući autoritet (moć podjarmljenja) kao antagonizam potencie (kreativne moći).5 Čatisgarh mukti morča je desetljećima generirao otpore protiv kapitala i borbe za rekonstrukciju društvenoga, za imaginarij samoodređujućih zajednica. Kao novo političko tijelo ponovno je oživjelo mukije, sustave samoodređenja koje su nekad upotrebljavale zajednice adivasija, a sad su u službi radništva, zajednice i svih članova pokreta. Pokret je uspio ne samo sačuvati prirodni okoliš i zaustaviti prisilno iseljavanje adivasija, neumorno onemogućavajući brutalne oblike iskorištavanja i podređenosti i sprečavajući masovna ubojstva i nestanke, nego je danas poznat i kao jedini radnički pokret u svijetu koji je visokotehnološkom razvoju ponudio tako inovativnu alternativu – radnički tehnološki razvoj – da su se strani investitori i indijska vlada odlučili smanjiti kratkoročnu pohlepu za profitom i prihvatiti dugoročnu, manje riskantnu, okolišno i socijalno održiviju alternativu (Gregorčič 2008; 2011; Bharadwaj 2011; Sadgopal i Narm 1993). Promišljenim udruživanjem i dopunjavanjem starih i novih tehnologija i vizijom dugoročnog održivog razvoja regije, pokret je dokazao da bi industrija u Čatisgarhu, koja manje poseže u okoliš, mogla biti znatno učinkovitija i unosnija nego što su to predvidjeli vlasnici rudnika, strani investitori i indijska vlada. Isto tako, pokret je s radničkim tehnološkim razvojem i redistribucijom bogatstva, koje se većim plaćama vraćalo u lokalne zajednice, postavio neku vrstu alternativnih obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih i kulturnih institucija, alternativnu razmjenu dobara i inovativne oblike radničkog menadžmenta, čime se izrazito poboljšao razvoj regije, a osobito se povećala pismenost i kakvoća življenja stanovnica i stanovnika koji su dotad bili drugorazredni državljani. Zeleno-crvena koalicija adivasija i rudara se kroz cijeli proces oslobađala i kastinskih određenosti, vjerskih podjela, spolne diskriminacije, patrijarhalnih i niza drugih autoritarnih mehanizama ugnjetavanja, koji su inače karakteristični za indijsko društvo, a koje dotad nisu uspjeli nadjačati brojni drugi pokreti i borbe u prošlosti. Isto tako prodorna je i borba bolivijskih empobrecitosa, naročito starosjedioca Ajmara i Kečua, koji su još od pedesetih godina 20. stoljeća bježali iz 4 Pojmom samoodređenje pojašnjavamo niz nastojanja kojima članovi potlačenih zajednica učvršćuju autonomnu i neovisnu politiku upravljanja vlastitim razvojem zajednica, ali ne i težnje za odcjepljenjem, kako se taj pojam često prevodi u domaćoj sociologiji. Sa self-determination (eng.) ili auto-determinación (španj.) suvremeni pokreti nazivaju one procese pomoću kojih uspostavljaju političku emancipaciju odozdo i u zajednici, autonomno određuju razvoj vlastitih zajednica i nove horizontalne prakse suodlučivanja kao alternativu autoritarnim i hijerarhijskim principima političkog upravljanja zajednice. 5 O pokretu sam prvi put podrobnije pisala u posebnom broju Časopisa za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo, u tekstu Indija, dežela protislovnih strasti, ČKZ, god. XXXVI, br. 234, 2008, str. 88–97, a kasnije i u nekim drugim člancima. Pisanja su proizlazila iz terenskih istraživanja koja sam u Indiji radila u okviru postdoktorskog istraživačkog projekta u razdoblju od kolovoza do studenog 2007. Rezonance samoodređujućih zajednica U Latinskoj Americi je u posljednja dva, tri desetljeća nastalo mnogo literature o alternativnim ekonomskim modelima, društvenoj ekonomiji, kooperativama, alternativnim tvornicama, jer su to bili najprodorniji produkcijski sustavi koji su nastali poslije sveopćeg narodnog ustanka siromašnih 1989. godine u Venezueli, nazvanog caracazo, poslije zapatističkog ustanka 1994. u Chiapasu u Meksiku ili pak poslije sveobuhvatnog narodnog ustanka 2001. godine u Argentini, gdje su nastale najzvučnije reaproprijacijske i samoupravne tvornice bez šefova. Među njima je najviše odjeknuo pokret nezaposlenih radnika iz Solana – Movimientos de Trabajadores Desocupados de Solano (Zibechi 2003; Retamozo 2009; Colectivo situaciones in MTD de Solano 2001). Danas možemo naći značajan broj kooperativa i drugih solidarnih politika u Boliviji, Ekvadoru, Gvatemali, Hondurasu, Meksiku itd. Već su od šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća nove ekonomije revolucionarnih pokreta nicale i u drugim državama Juga, ali ih do danas teoretska i znanstvena analiza nažalost još nije obuhvatila. Jednu od najprogresivnijih ekoloških i solidarnih ekonomija je već krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća razvio pokret Čatisgarh mukti morča, Čatisgarška oslobodilačka fronta, najsnažnija revolucionarna borba u neovisnoj Indiji koja je nastala kao iznimno kreativna, revolucionarna i društveno 100 Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 101 kolonijalnih i imperijalnih rudnika zlata i srebra pred zatiranjem i ropstvom, što slikovito opisuje i Galeano u Odprte žile Latinske Amerike (Galeano 2010), i ostvarili najviši samoupravljani grad na svijetu – El Alto. Zajednice se samoupravljaju (autogestión) kako u alternativnim proizvodnim procesima, tako i u organizaciji politike življenja. Ostvarili su jedinstven kohezivan grad s autonomnim radničkim samoupravljanjem, koji ne poznaje nadređene i podređene, nego se organizira i upravlja preko neformalnih ekonomija obiteljskih poduzeća i svoje članove uključuje i nagrađuje u odnosu na njihovo aktivno učešće u svim strukturama samoupravljanja i političke borbe (Zibechi 2005; Gregorčič 2011). El Alto je postao izniman primjer los microgobiernos barriales – mikro-vladâ siromašnih naselja (Mamani Ramírez 2005). Stanovnici koji ne sudjeluju u redovnim mjesečnim skupštinama, sastancima, blokadama cesta i političkim akcijama, pomoću kojih se pokreti suprotstavljaju neoliberalnim procesima u državi, ne uživaju u postignućima koje oni koji su aktivni u zajednici ostvaruju za grad. Nagrađuje se participacija i solidarnost s borbom. Iako individualizacija nije sankcionirana, ona ne smije posezati za voćem koje ostvaruje zajednica. Urugvajski istraživač Raúl Zibechi utvrđuje da je, upravo radi odsutnosti hijerarhijske i centralizirane strukture, politička mobilizacija pokreta stanovnika El Altoa mnogo učinkovitija i prodornija od drugih pokreta i otpora protiv neoliberalizma u Latinskoj Americi (Zibechi 2006; 2007; 2009). Tu mnogostrukost i raznolikost subjektiviteta, koji su nicali kao samoorganizirane zajednice u Boliviji, René Zavaleta je nazvao sociedad abrigarrada – slikovito, raznoliko društvo (Zavaleta 1983). Drugdje u Latinskoj Americi kasnije su nastali drukčiji oblici organiziranja i samoupravljanja zajednica. Najpoznatija su zapatistička juntas de buen gobierno – vijeća dobre vlade, kao i njihovi principi mandar obedeciendo – poslušno vladanje (Earle i Simonelli 2005; Gregorčič 2005). U Hondurasu, jedinoj državi na kontinentu koja je prihvatila širu antiimperijalističku platformu tek krajem 20. stoljeća, koaliciju pokreta protiv politika Sjedinjenih Američkih Država i neoliberalnih sporazuma uspostavile su samoorganizirane starosjedilačke zajednice Lenca. Od proljeća 2009. zahtijevaju novi proces ustavotvorne skupštine čiji je cilj nova vlast, vlast ljudi (poder popular). U Gvatemali su se usporedno s jakim gerilskim pokretima razvijali i drugi oblici otpora, npr. borbe za zemlju iz kojih su izrasle samoupravne zemljoradničke zajednice starosjedilaca, mestika i Ladinosa udruženih u Comité de Unidad Campesina (CUC, Odbor seljačkog jedinstva), i koje su se borile protiv vojnih diktatura Romea Lucasa García u razdoblju između 1978. i 1982. godine te Efraína Ríosa Montta 1982. i 1983. godine. U vrijeme građanskog rata uspostavljali su autonomne zajednice koje su na kraju tridesetšestogo102 dišnjeg krvoprolića 1996. godine ostvarile legalizaciju zaposjednute zemlje i otada pa do danas razvijaju raznovrsne oblike samoodređujućih politika i samoupravljanja (Gregorčič 2011). Kubi se pak unutar same revolucije dogodila neplanirana revolucija i to unatoč (ili možda baš zbog) trgovačkog, ekonomskog i financijskog embarga Sjedinjenih Američkih Država te unatoč (ili pak upravo zbog) raspada Sovjetskog bloka. Castro je razdoblje poslije 1989. godine nazvao “posebno razdoblje”, jer je Kuba bila previše ovisna o Sovjetskom Savezu, ne samo zbog nafte, pesticida, trgovine i dr., nego se i 64 posto hrane uvozilo odande, što je Kubu odvelo u nesnosnu glad. A Kuba je, više spontano nego planirano, još od 1999. godine počela provoditi najopsežniji program organske i održive poljoprivrede i s novom ekonomijom – zelenom ekonomijom – postigla povijesnu stopu samodostatnosti (Ray 2007). To nije bio vladin program nego produkt slučajnog i uzajamnog stvaranja raznih društvenih skupina, naročito visoko obrazovanog kadra iz većih gradova, znanstvenika, inženjera, obrtnika, aktivista iz drugih država, učitelja, farmaceuta, studenata, i suradnje tih društvenih skupina sa seljacima i nezaposlenima iz urbanih središta. Upravo su urbani dijelovi Kube prvi i najsnažnije osjetili posljedice politika ovisnosti, politika na kojima se dotad temeljilo kubansko gospodarstvo. Budući da je zbog pomanjkanja fosilnih goriva bio ograničen i transport hrane sa sela, a glad se iz dana u dan pogoršavala, stanovnici gradova su bili primorani očistiti okoliš, gradske parkove, izvore vode, igrališta itd. Sve neodgovarajuće iskorištene i zanemarene zelene površine pretvorili su u urbane organske vrtove – organopónicos. Nerazvijene gradske površine prisvojili su eksperimentalni kolektivi biovrtlarstva i permakulture, koji su se brzo proširili i na krovove kuća i počeli proizvoditi organsku hranu u betonskim koritima. Budući da nije bilo umjetnih gnojiva i pesticida, počeli su razvijati alternativne organske metode polikulturne proizvodnje hrane; lijekove su počeli proizvoditi iz kubanskog autohtonog ljekovitog bilja, jer Kuba se prije kolonijalne monokulturne proizvodnje i smatrala državom s visokim biodiverzitetom. Postala je prva država koja je utroškom jedne kalorije energije proizvela dvadeset kalorija hrane (za Sjedinjene Američke Države, npr., vrijedi upravo obrnuti omjer). Kubanci su agro-ekološke principe, nov način održivog razvoja i življenja u okviru prirodnih resursa otoka, uključili i u obrazovne planove, uveli su alternativnu medicinu u zdravstvene domove i bolnice itd. Otkad Kuba u zdravstvenim i obrazovnim programima intenzivno surađuje s Venezuelom i ponovno ima pristup nafti, već je napustila brojna dostignuća neplanirane revolucije i zelene ekonomije (Ray 2007; Holloway 2010; Gregorčič 2011). Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 103 Unatoč radikalnim promjenama u državi, brojne potencie ipak nisu klonule. Takav primjer je Cecosesola – Organismo de Integración Cooperativa, Organizam kooperativne integracije. Cecosesola je kooperativa nastala krajem 1967. godine u politički i gospodarski iznimno burnom razdoblju, praćenom gerilskim pokretima, općom gospodarskom krizom, nestašicom, društvenim nemirima i otporima. Prošla je više različitih faza produkcije i uslužnih servisa, a sada povezuje više od osamdeset organizacija, društava, poduzeća i grupa u državama Lara, Portuguesa, Trujillo, Barinas i Yaracuy. S više od tisuću slobodnih pridruženih radnika (trabajadores libre asociado) opskrbljuje otprilike 30 posto stanovnika u Lari, a nešto manje u drugim državama. Danas je Cecosesola najveća kooperativa za proizvodnju hrane u državi, koja tjedno prodaje više od 450 tona poljoprivrednih proizvoda, što je važno, budući da se globalna prehrambena kriza sve više zaoštrava. Iako se siromaštvo, mjereno po domaćinstvu, od 2003. u Venezueli skoro prepolovilo, a kupovna moć udvostručila, i unatoč tome što se proizvodnja hrane s novom vladom povećala za 24 posto, Venezula još i danas – slično kao i Slovenija – uvozi 70 posto hrane. U zadnjem je desetljeću Cecosesola uspostavila i zdravstvenu mrežu od šest društvenih centara te bolnicu koja godišnje liječi više od 160 000 bolesnika za približno 60 posto manje novca u usporedbi s cijenama zdravstvenih usluga u privatnim klinikama. Slično kao u bolnici u Čatisgarhu, i ovdje zdravstveni radnici potiču preventivno liječenje i teže drugačijem odnosu prema bolesniku od onog koji je tipičan za javno zdravstvo. Organiziraju niz obrazovnih radionica o zdravoj, ekološkoj hrani, tečajeve za trudnice, kao i niz drugih usluga – hidroterapiju, masažu, akupunkturu, kućne posjete itd. Zdravstveni centri i bolnica su opremljeni laboratorijem, imaju radiološki i kirurški odjel. Članovi Cecosesole ne plaćaju zdravstvene usluge, ali redovno doprinose iz svoje plaće u zdravstvenu blagajnu kooperative. Unatoč tome što je vlada zadnjih godina potakla na tisuće programa Barrio Adentro – u kojima kubanski liječnici osposobljavaju venezuelske studente i zajedno s njima skrbe za sve bolesne koji dosad, zbog plaćanja zdravstvenih usluga, nisu imali zdravstveno osiguranje, ima sve više ljudi koji žele zdravstveno osiguranje u kooperativi Cecosesola. Ljudi imaju veliko povjerenje i poštovanje u sve programe Cecosesole, koje također i sukreiraju, i, budući da vide učinke liječenja, žele i nastaviti u tom smjeru. Cecosesola je uspostavila i iznimno kompleksne sustave solidarnosti. Novčano pomaže onima koji su zbog prirodnih ili drugih nepogoda ostali bez uroda, prihoda, stanovanja, posla, zdravlja. Ima mrežu kreditnih zadruga, socijalne potpore, novih obrazovnih i zdravstvenih centara, i zastupa alternativnu politiku samoupravljanja koja se razvila bez bolivarskog procesa, puno prije njega, te 104 i nadalje ustrajava mimo njega.6 Iako i bolivarska vlada nakon 2003. godine ima opsežne programe pomoći, ipak Cecosesola nudi cjelovitije usluge, potporu, pomoć koja prožima čitave zajednice.7 Na dinamiku otpora u Latinskoj Americi, Indiji i drugim državama Juga moramo, dakle, gledati kao na neprestano ispreplitanje oslobodilačkih, gerilskih, maoističkih, magonističkih i komunističkih pokreta na jednoj strani te, na drugoj strani, samoniklih, spontanih i neplaniranih potencia, koje rastu kao samoupravne zajednice u zabačenim područjima države, u siromašnim naseljima i među ljudima koji su se organizirali u zajednice. Kako bilo, nova politička paradigma nije ključan pristup za nove, odgovorne, zelene i solidarne pristupe u ekonomiji koje uvode potencie. U svim dosad demonstriranim primjerima glavni faktori odlučivanja su bili želja za autonomijom, odlučnost da kapitalizam neće više uvjetovati njihov život i spontanost kojom su se ljudi i ljudstva koji su se pokrenuli u borbu uzdigli iz represije: tako kod caracaza u Venezueli nitko nije mogao predvidjeti da će sveopće pljačkanje empobrecitosa tek nekoliko godina kasnije dovesti do samoorganiziranja siromašnih naselja, pa i do promjene političke vlasti u državi. Isto tako, prilikom okupacije većih gradova u Chiapasu, zapatistički borci nisu očekivali samoupravljane zajednice i buen gobierno, nego krvavo ugušivanje otpora od strane meksičke vojske. Spontanosti, intuitivnosti, savezništvu, samoodređenju i drugim principima koji su cijelo vrijeme krijepili potencie moramo dodati i brojne druge pristupe. Jednog takvog oblikovala je kooperativa Cecosesola, o kojoj je već bilo riječi, a koja danas slovi za jednog od najprodornijih primjera alternativne, autonomne i solidarne ekonomije na kontinentu, dok istovremeno ustraje na apolitičnosti svoje potencie. Odgovorne, zelene, solidarne i ostale ekonomije “Kako stvoriti oblike zajednica koje se ne bi samo odupirale, nego bi i proizvodile? To je za nas od vitalnog značenja (…)” objašnjavao nam je politolog 6 Bolivarski proces definira usmjerenja revolucionarnih trenja u Venezueli koja su 1998. godine na vlast povela Huga Chàveza. Danas bolivarski proces označava i niz promjena i nastojanja vlade, koja je uz pomoć kubanskih stručnjaka uvela brojne programe, ali ipak ne u svhu reforme javnih servisa, nego kao uspostavljanje paralelnih sustava već postojećim državnim institucijama. Budući da se bolivarska ideja socijalizma ne temelji na pretpostavci da bi trebalo utvrditi postojeće institucionalno uređenje, usporedno postavlja novu obrazovnu, zdravstvenu i socijalnu infrastrukturu servisa, naročito tamo gdje vlade nisu nikad reagirale – u barriima, siromašnim predgrađima, u udaljenim selima i zaseocima. Za razliku od bolivarskog procesa koji se odvija pod okriljem vlasti, potencie, koje obrađujemo u ovom radu, nemaju nikakvo institucionalno, pravno, materijalno ili bilo koje drugo utočište, pribježište, osim isključivo heterotopiju i rezultate koje su same proizvele kroz revolucionarne borbe 7 Refleksiju djelovanja novih kubanskih programa vezujem na istraživanja koja smo Matej Zonta i ja proveli u Venezueli u razdoblju od travnja do lipnja 2008. Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 105 i sukreator potencia u Venezueli Roland Denis u intervjuu prilikom analiziranja novih koraka bolivarskog pokreta.8 “Zbog toga se puno bavimo tematikama proizvođačkog otpora. Radnici koji preuzimaju tvornice, ljudi koji nastanjuju stambene kuće, oni su koji stvaraju procese radničke antiklase. Tamo gdje smo imali radione, ljudi su na pitanje ‘jesu li radnici’ odgovarali: ‘Ne, mi nismo radnici.’ Nismo obreros (radnici), nego trabajadores libre asociado (slobodni pridruženi radnici). Ljudi ne prihvaćaju niti šefove niti birokrate. Imamo nešto iskustva sa samoupravljanjem u tvornicama mlijeka i cementarama. Ne zanima me ako se to što radimo naziva socijalizmom, zanima me democracia tamunangue9, zanima me narodni otpor.” Što rade empobrecitos u Venezueli, Argentini, Boliviji, kada miču šefove i kada na razini narodnih skupština razgovaraju o proizvođačkim otporima, o democracii tamunangue? Koji su principi produkcije koja stvara samoorganizirane, samoupravljane i samoodređujuće zajednice? Odgovore na ta pitanja smo naznačili još u prethodnom poglavlju kada smo naznačili neke istaknute primjere potencia i njihove raznolike okidače, usmjerenja i kreatore. Slijepi smo očevici procesa koji teku kao sociedades abrigarradas i microgobiernos barriales, kao alternative neoliberalnom podjarmljivanju. Unatoč tome što je rasprave te vrste teško naći u sociološkim i humanističkim radovima, u zadnja dva desetljeća je ipak nastalo nešto promišljanja o proizvođačkim borbama, koja se bave i novim ekonomskim pristupima borbi. O ekonomiji solidarnosti je već početkom devedesetih godina 20. stoljeća, u djelu Los Caminos de la Economía de Solidaridad, razmišljao čileanski filozof Luis Razeto Migliaro. Prilikom istraživanja primitivnih ekonomija siromašnih (primitivno se ne odnosi na ljude, nego na ekonomiju), koji su se organizirali, otkrivao je principe koji bi mogli biti važni za prevladavajuću globalnu ekonomiju. Te grupe su imale zanemarive materijalne troškove produkcije, upotrebljavale su osnovna oruđa ili (reciklirana) oruđa ili tehnologije koje su drugi već otpisali. Stvaratelji su poznavali samo temeljnu tehnologiju rada, znanje ili know-how je bilo fragmentirano, zaostalo. Postali su neka vrsta obrtnika s malo intuitivnosti, često nisu imali iskustva o vođenju i upravljanju gospodarskim djelatnostima. Upotrebljavali su izvore i načine za koje ni jedan privatni proizvođač ne bi ocijenio da su toliko produktivni da bi ih bilo vrijedno transformirati u posao. Ali ipak su te alternativne gospodar8 Intervju s Rolandom Denisom sam zajedno s Matejem Zontom napravila 8. svibnja 2008. u Caracasu. On je jedan od vodećih predstavnika pokreta Movimiento 13 de Abril (Pokret 13. travanj), koji je spriječio državni udar u Venezueli 2002. godine. 2002. i 2003. je bio i ministar u Ministarstvu za planiranje i razvoj u prvoj Chávezovoj vladi. 9 Tamunangue je fiesta i/ili ples tamnoputih u San Antoniu (Iz intervjua s Rolandom Denisom, kojeg sam zajedno s Matejem Zontom napravila 8. svibnja 2008. u Caracasu). 106 ske zajednice proizvodile i stvarale prihod kojim su zadovoljavale najnužnije potrebe svojih članova. To je pak bilo više nego je za njihove zajednice ikad napravila država (Razeto Migliaro 1993). Razeto Migliaro je pokušao shvatiti tu nerazumljivu ekonomiju koja obogaćuje zajednicu. Otkrio je vezivno tkivo moći koje stvara gospodarstvo solidarnosti. Utvrdio je da i male grupe, koje imaju male ili čak zanemarive izvore, koje ne mogu uzimati kredite i riskirati s velikim poslovima, mogu samo sa solidarnošću postizati važne gospodarske učinke. Otkrivao je da si ljudi u radu pomažu i time povećavaju produktivnost, da izmjenjuju informacije, vještine, znanja i time razvijaju know-how i učinkovitije tehnologije. Svi su bili uključeni u odlučivanje i upravljanje, svi su radili sve i rotirali se po zadacima. Kod svakog postignuća, koje je sa stajališta suvremene ekonomije nevažno, ali sa stajališta zajednice ključno, proslavili su uspjeh. Tako su i lakše prevladavali poteškoće kojih je bilo puno i koje su ih priječile u radu. Nezaposleni radnici, razvlašteni seljaci, domaćice i drugi empobrecitos koji nisu imali radnog iskustva – ovi siromašni ljudi su jednostavno ”stvarali ekonomiju“ (hacer economía), od koje su imali neposrednu i materijalnu korist. Autor je za solidarnu ekonomsku silu, koja povećava učinkovitost i produktivnost rada, razvio koncept pod nazivom ‘faktor C’. Razeto Migliaro je solidarnost vidio kao trajnu i učinkovitu silu koja pokreće produkciju alternativne ekonomije. Zbog toga je faktor C nazvao po prvom slovu riječi koje su bile najčešće korištene u heterotopiji alternativne ekonomije: compañerismo (kolegijalnost, prijateljstvo), comunidad (zajednica), cooperación, colaboración (suradnja), comunión (kolegijalnost, zajedništvo, bratstvo), coordinación (usklađivanje) itd. Tih pet pojmova po njemu definiraju solidarnu ekonomiju. Ako sumiramo, faktor C prema Razetu Migliaru znači da oblikovanje ili uspostavljanje grupa, društava ili zajednica, koje djeluju po principima suradnje (kao kooperative) i usklađivanja, donosi članovima grupe niz prednosti. Kooperative su u mogućnosti kombinirati društvene i kulturne perspektive, zbog kojih često zapravo i nastaju, s gospodarskim i ekološkim perspektivama razvoja. I sve to rade puno cjelovitije i smislenije od bilo koje druge strategije razvoja – one od poduzeća ili države – kojoj temeljni cilj nije osnaživanje (autorica uvodi pojam polnomočenje10, op. prev.) zajednice, povezivanje 10Na temelju Hollowayeve derivacije konstitucije kretanja stvaralačke snage, možemo koristiti druge pojmove koje smo na slovenski prevodili nespretno ili čak pogrešno. Tako možemo engleski empowerment odnosno španjolski empoderamiento, što se na slovenski prevodi kao opolnomočenje, pravilnije prevesti kao polnomočenje. Jer opolnomočenje je donedavno u Sloveniji služilo samo kao pravni diskurs i to kao sinonim za ovlašćenje. Naša upotreba pojma polnomočenje će biti izuzeta iz svake vrste ovlašćivanja, dakle svake asocijacije na vlast koja je sadržana u slaganju glagola po-oblast-iti. Isto tako bismo rado pojam polnomočenje razlikovali od danas prevladavajuće Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 107 sela, povećanje kvalitete života za sve stanovnike zajednice itd., nego ciljevi tih strategija imaju puno više partikularne i često samo gospodarske težnje. Autor, koji utvrđuje koliko je solidarnost moćna sila, se pita jesmo li kao društva sposobni povećati socijalnu i ekonomsku solidarnost, ali ne u smislu ”pomoći“, nego sukreiranja, suradnje. Ako bismo faktor C uključili u druge ekonomske analize i modele zajedno s indikatorima kao što su rad, kapital, tehnologija itd., u osnovi bismo dobili učinkovitije globalno gospodarstvo, tvrdi Razeto Migliaro. To tvrdi za tržište koje bi s većom solidarnošću postalo potpuno tržište rada, kao i za gospodarski razvoj država koje bi većom solidarnošću postizale veći napredak. Na neki način, Razeto Migliaro aludira na pitanje na koje su već odgovorile jugoslavenske zadruge – sam naziv zadruga je naime objašnjenje kome su namijenjene takve organizacije – drugarstvu (za-druga), odnosno zajednici. Po čemu se dakle solidarna ekonomija razlikuje od prevladavajućih ekonomskih praksi tipičnih poslovnih subjekata koji djeluju u kapitalizmu? U čemu je snaga faktora C o kojem govori i Cecosesola te zadnjih godina niz kooperativa, zadruga, društvenih poduzeća i alternativnih ekonomija? Prva značajka kojom se alternativna ekonomija razlikuje od dominantne kapitalističke ekonomije je da najčešće nastane na rubu i iz lokalnih potreba članova zajednice koje kapital još nije našao ili gdje nije imao interesa harati. U Venezueli su pokreti stvorili radije zajednice, vjerojatno najveću federaciju alternativnih radija na svijetu, gdje zajednice iz siromašnih urbanih i ruralnih naselja promiču svoje borbe, svoje želje, komuniciraju svoje potrebe, svoju povijest.11 Još očitiji primjer su zaposjedanja zemljišta od strane zajednica gdje nastaje nova proizvodnja i nova zajednička ekonomija, konačni proizvod ne ide na tržište – proizvede se na margini i koriste ga ljudi koji žive na periferijama ili proizvod ostvaruje alternativne razmjene među zajednicama. Pokreti u Argentini su također s proizvodnjom u zauzetim tvornicama bili dovoljno uspješni da je vlada zbog povezivanja kooperativa, tvornica, alternativnih servisa itd. te s tim povezanog istupanja mnoštva s nacionalnog tržišta, bila upotrebe pojma opunomoćiti kojeg civilno-društvene inicijative i nevladin sektor razumijevaju pokroviteljski i zbog toga još uvijek kao “dopuštenje” ili “odobrenje”, kao pomoć nemoćnima da bi ojačali, a ne kao sredstvo za pokretanje pobuna, borbi, oslobođenja i procesa samojačanja. Kad upotrebljavamo polnomočenje grupe ili zajednice, želimo naglašavati tko prepoznaje poluge, predispozicije i mogućnosti neke zajednice da bi samostalno i autonomno razvijala ili svoj razvoj, način života ili pak borbu i otpor; i još više od tko, kako ih prepoznaje. 11ANMCLA je federacija slobodnih i alternativnih medija iz zajednice u Venezueli, u Caracasu, gdje danas djeluje više od 600 radija, televizija i internet portala. Mediji su nakon državnog udara 2002. vjerojatno najvažniji dio samoorganiziranja siromašnih naselja u Caracasu. 108 primorana dati državne subvencije samoupravnim organizacijama, tako da su se (barem neke) vratile na nacionalno tržište. Proizvodnja koja je izrasla na margini međusobno je povezala bitan dio zajednice i postala neka vrsta autarkičnog, samodostatnog gospodarstva cijelih mjesnih četvrti gdje su rasle autonomne tvornice, pekare, samoupravljajući vrtići i škole. Sve je to za kapital, ideologiju slobodnog tržišta i globalnu ekonomiju organiziranu na monopolima barem prijetnja, ako ne i zlo. U takvu samoopskrbljujuću zajednicu, koja pomoću veće kakvoće proizvoda i života diže blagostanje svih stanovnika, možemo uvrstiti kubansku zelenu ekonomiju. Ironija je da se takav koncept alternativne ekonomije mogao razviti samo u vrijeme velike gospodarske krize i pod gospodarskim embargom te da se, kad je imao najviše mogućnosti da se rascvjeta, počeo sušiti. Druga značajka alternativnih ekonomija je da proizlaze iz solidarnosti i uzajamnosti, da su organizacije upravljane kao prijateljske grupe, kao obitelji, kao visoko kompleksno povezana i samoupravna sela ili kvartovske zajednice. Kao primjer mogu poslužiti mikrovlade u bolivijskom mjestu El Alto. Alternativna produkcija stvara proizvode i usluge koje su potrebne za život i stvaralaštvo marginaliziranih društvenih skupina, neplaćenih radnika, nezaposlenih, starih, uvijek diskriminiranih starosjedilačkih zajednica, migranata itd. Primjeri pokreta Čatisgarh mukti morča i zapatističkog autogestión pokazuju kako je izrasla alternativna ekonomija zdravstvenih, obrazovnih i drugih društvenih i kulturnih servisa koji su uglavnom besplatni zajednicama u borbi, a negdje i za sve one koji odbijaju neučinkovito državno zdravstvo ili neprimjereno, nedostatno javno obrazovanje koje se plaća. Budući da su društvene ekonomije – u suprotnosti s uobičajenim ekonomijama na globalnom tržištu – često postavljene održivo, dugoročno, ekološki i prihvatljive su za zajednice, već same po sebi razvijaju potpuno drugačije koncepte razvoja zajednice i regije, od onih koji su inače tipični za državu, regiju, općinu. Isto tako članovi kooperativa ili zajednica nisu uskraćeni za sudjelovanje u procesu proizvodnje. U tom smislu, alternativne ekonomije analiziraju mogućnosti za razvoj i imaju pregled nad potrebama svih članova zajednice. S obzirom da su kooperative i drugi oblici organizacija s alternativnom proizvodnjom i ekonomijom obično suupravljane, dohodak svih koji sudjeluju u tim procesima je zajednički i dijeli se i investira egalitarno. Negdje upravitelji kooperativa nisu plaćeni, pa im za njihov rad zajednica koja koristi usluge pribavi stanovanje i sredstva za život, kao što to vrijedi za Bolnicu Mučenika u Čatisgarhu. Drugdje pak radnici razdijele jednake plaće ili imaju jednak pristup proizvedenom, što je u Chiapasu vidljivo kod kooperativa za kukuruz, grah, čili i kavu, čiji je glavni i odgovorni zadatak da proizvedu količinu Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 109 hrane dostatnu za cijelu zajednicu. Društvena ekonomija je stoga temeljena na poštovanju svih koji su ili dio kooperative ili dio zajednice u koju je uključena kooperativa. Također, postoje brojne kooperative u Latinskoj Americi, Europi, Australiji i Sjedinjenim Državama gdje radnici dijele dobit. Precizno i produbljeno postavljaju horizontalne strukture upravljanja i suodlučivanja i predviđaju udio za investicije i sustave pomoći. Društvenu ili alternativnu ekonomiju u Sloveniji često izjednačavaju s neformalnom ekonomijom ili radom na crno. Za razliku od privatnih legalnih ili ilegalnih poslova, koji se temelje na dobiti pojedinca ili grupe, za alternativnu ekonomiju je svojstveno da upotrebljava drugačije načine generiranja, razmjene i uporabe znanja, da se često bavi simboličkom produkcijom, da razvija komunikacijske i informacijske sustave i nove tehnologije, osobito na područjima ekologije, zdravstva, školstva, medija, da često izlazi iz lokalnih identiteta i običaja zajednice, a, prije svega, da se formira na temelju borbi, bilo političkih, ekoloških, društvenih ili ekonomskih. Kreatori solidarnih ekonomija moraju si u svojoj aktivnosti osigurati slobodu i autonomiju te razviti različite oblike horizontalnog povezivanja i komunikacije, sustave odgovornosti. Kao društvenu, alternativnu i autonomnu ekonomiju daleko najbolje je definira to da se potpuno ili barem djelomično isključuje iz kapitalističke težnje za stalnom akumulacijom kapitala i profita. Društvene ekonomije su, prema tome, vođene načelima potreba, subivanja, surađivanja, uzajamnosti i kreativnosti. Društvena ekonomija na neki je način uvijek učvršćena u potenciu ili u organizam grupos de base, afinitetnih grupa itd. Alternativna ekonomija se, slično kao i pokreti ili grupos de base, razvija odozdo, kako bi osigurala socijalnu pravdu za sve kojima je ona otuđena, za sve “prisilno osiromašene”, za sve empobrecitos, kako ih je nazvao Héctor Madera, one koji su osiromašili zbog strukturnih prisila kapitala, oligarhije, suvremenih hegemona. Danas je među nama sve više empobrecitosa, a krivce za razvlaštene, ugnjetavane i progonjene radnike, seljake i druge društvene skupine možemo potražiti među glavnim akterima globalne ekonomije, među iznimno pojednostavljenim globalnim sustavima ugnjetavanja i među neodgovornim i nekažnjenim upraviteljima ljudskih tijela, misli i života. Alternativna ekonomija, dakle, raste odozdo, kao sustav društvene pravednosti i solidarnosti za sve one koji sanjaju da bi mogli živjeti bolje i drugačije, i to unatoč realnosti. Kooperative ne utjelovljuju gospodarske koncepte hegemonije i tržišnog rivalstva, profita i napretka, ono što njih definira su oblici savezništva i surađivanja samoupravnih poduzeća koja su sposobna surađivati i doprinositi razvoju zajednice. 110 Društvena ekonomija ili ekonomija solidarnosti, kako predstavnici kooperativa ili teoretici nazivaju alternativne oblike djelovanja, nedvojbeno je teoretsko i praktično pitanje 21. stoljeća. Moramo potražiti alternativne ekonomije čija će osnova biti djelovanje (aktivni oblici rada) i solidarnost. Društvena ekonomija nudi rješenja za najzahtjevnije probleme našeg vremena: klizanje u sve veću nejednakost, siromaštvo i marginalizaciju brojnih skupina po cijelom svijetu, opći trend povećanja nezaposlenosti, prekarizaciju rada i života, nesavladiv rast socijalne nepravde, rasizam i spolnu diskriminaciju, razgrađivanje zajednice i društvenosti, uništavanje prirodne ravnoteže itd. U tom bi smislu Cecosesola kao nepolitički organizam kooperativne integracije mogla poslužiti kao izazov za sve one koje politika, koja je inače temelj ljudskog djelovanja i subivanja u zajednici, zbunjuje, plaši ili ljuti. Zaključak: dezorganizacija dezorganiziranja Jedna od najčešćih teza koja utemeljuje naše pasivno prihvaćanje postojećih financijskih, gospodarskih, prehrambenih, energetskih, političkih, kulturnih, socijalnih i drugih kriza je da ćemo se zatirani organizirati i pobuniti (tek) tada kada nam bude dovoljno “loše” - kada siromaštvo, glad, nestašica i zatiranje posegnu u naš život tako neposredno da ćemo se morati suočiti s diskursima preživljavanja. Takva teza, koja se značajno oslanja na alijenaciju, pasivizaciju i individualizaciju suvremenog nekreativnog i nesamorealiziranog čovjeka u neoliberalnom društvu, time naravno poručuje sljedeće: zapadne države, države blagostanja, koje su nekad razvijale razmjerno pravedne redistribucijske sustave, a kojih se sada na račun strukturnih i drugih, većinom izvana nametnutih reformi sve više odriču, još uvijek nude previše da bi se ljudi pobunili i zahtijevali radikalne promjene. Najprije bi zapadna i socijalistička društva morala izgubiti sva dostignuća antifašističkih borbi, socijalne, pravne i demokratske države i prava, i tek tada bi se, slično kao i ljudstva u državama periferije kapitalizma, u državama Juga, sukobila s radikalnom realnošću, organizirala se, povezala i počela boriti procese promjena. Ali da li će se to stvarno dogoditi? Kad alternative neoliberalizmu pokazuju najmanji među malima, najsiromašniji među siromašnima – empobrecitos, tada bi se visoko razvijena, tehnološki i znanstveno opremljena i osposobljena društva morala barem zamisliti nad svojom sudbinom, ako već ne i aktivno posegnuti u svoj život. Jedan od najenigmatičnijih romanopisaca 20. stoljeća, za kojeg se smatra da je poslije revolucije u Bavarskoj 1919. godine migrirao u Meksiko i tamo napisao socijalno i politički angažirane uspješnice, zapisao je u romanu Berači pamuka: “Prisilili su me da postanem pobunjenik i revolucionar. Revolucionar iz ljubavi prema pravednosti, Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 111 iz solidarnosti prema potlačenima i odrpancima. Pogled na nepravednost i nemilosrdnost rađa upravo toliko revolucionara, koliko i nezadovoljstvo ili glad.” (Traven 1981: 64–65) Ukoliko pogled na potlačene rađa upravo toliko revolucionarnih borbi kao i samo ugnjetavanje, tada mi, pripadnici suvremenog kapitalističkog društva u centru sustava, imamo najveću poteškoću upravo u samoorganizaciji i prepoznavanju zajednice – onog društvenog. Antisistemski teoretičar Wallerstein tvrdi da je za vladajuće načelo društvene organiziranosti dosad vrijedila temeljna premisa kapitalističkog svjetskog plemstva – beskonačna akumulacija kapitala, a put prema legitimizaciji ideologije neminovnog napretka je bila beskompromisna, brutalna dezorganizacija društvenosti, zajednice. Samo tako je kapitalizam mogao zaista uspjeti. Pod izlikom da reorganizira društvo za veće blagostanje, uspostavljao je sve nepropusnije (sustavne) mehanizme inherentne dezorganizacije društvenosti. Deruralizacija (Wallerstein 1995; 1999) je zato, kao i velik broj drugih globalnih procesa, ponajviše posljedica uspješne dezorganizacije društava i društvenosti. Ipak, za promjene ili pomak iz nemogućih, kaotičnih i sve nesigurnijih uvjeta, ljudi ne trebaju novu vjeru, novu ideologiju; ono što trebaju su novi prostori i percepcije u kojima bi se mogli samorealizirati, u kojima bi mogli surađivati, kreativno i kvalitativno zadovoljavati svoje potrebe i želje, oštriti maštu i iskušavati suradnje. Dakle, potrebne su nam potencie i heterotopije da bismo kreirali vezivo 21. stoljeća i od nemoći krenuli po putu kreativne moći, novih prizvuka (rezonanca) i samodređujućih zajednica. Teze, koje su razvili antisistemski ili neki drugi teoretičari na osnovu analiza tokova kapitala, washingtonskih i drugih politika u okviru Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske trgovinske organizacije, Svjetske banke itd., nacionalnih politika i globalnih humanitarnih projekata te naročito na osnovu analize potrebe kapitalizma kao sustava da beskonačno akumulira kapital, dokazuju tko proizvodi globalno siromaštvo, nestašicu i sve brojnije i ovisnije stanovništvo, ali ne i to kako tome pridonose sama društva ili njihovi akteri. U središtu takvih diskusija uvijek su analize globalne ekonomije premda bi to morao biti život u zajednici. Neoliberalizam, naime, nije uspio samo u homogenizaciji političkih agenda širenjem globalnog tržišta, homogenizacijom i hijerarhizacijom prevladavajućih jezika, kultura, političkih sustava, gospodarstva, društvenih odnosa i percepcija, već je uspio naročito u tome da je kod svih procesa globalizacije po unaprijed određenim političkim, gospodarskim, socijalnim i kulturnim agendama intenzivno dezorganizirao društvo, zajednice i grupe (pod izlikom da ih organizira). I upravo nas taj obrat uvijek postavlja u dilemu imaju li zaista suvremena društva visoko kompleksne sustave uređenja ili pak živimo i reproduciramo 112 linearan i nimalo zamršen i zahtjevan sustav društvenog subivanja, zapravo apsurdno pojednostavljen sustav – kako tvrde socijalni ekolozi. Zato neoliberalizam u svom temelju nije ništa drugo nego potpuna dezorganizacija, fragmentacija života – ljudi u zajednici, pojedinaca u radnom procesu, obitelji, regije, kontinenta itd. Ali prije svega, naravno, fragmentacija onoga što nas uspostavlja kao globalno društvo – dakle, područja koja bi detaljno mogle opisati ponajviše sociologija i antropologija. Kapitalizam sadrži proturječja koja nije moguće razriješiti u okvirima kapitalizma, kao što tvrde antisistemski teoretičari. Stoga je jedino rješenje konflikt, a prvi je uvjet za konflikt hrabrost da, umjesto glađenja i umirivanja neizdrživoga, postanemo subjekt oslobađanja. Međutim, taj konflikt ne treba razumijevati u Badiouovom smislu događaja koji bi bio prepoznat unatrag, u posljedicama. Pod konfliktom ovdje mislimo na našu vlastitu participaciju u strukturama i mehanizmima raščovječenja, referirajući se na ono što smo prisiljeni učiniti, na ovaj ili onaj način, u svakodnevnom životu, u svakodnevnim događajima i situacijama. Samo pomoću emancipacijskih praksi, u kojima najprije oslobađamo sebe da bismo mogli surađivati s drugima i osnažiti zajednicu, možemo stupiti na put koji vodi izvan neoliberalizma. A to je i ishodišna teza antisistemskih teoretičara koji tumače kapitalizam – da kapitalizam vlastita proturječja razrješuje mehanizmima koji sežu izvan kapitalizma. Odgovor na pitanje ‘kako postupati u trenutku kriza’ takoreći je na dlanu. Već ga je Engels istaknuo u svom tekstu o turskom pitanju: “Ništa nije stabilno – osim nestabilnosti; ništa nije nepokretno – osim pokreta.” Ono što možemo učiniti danas je kreirati nestabilnost kako bismo se približili stabilnosti; stvarati pokrete – potencie – da bismo se približili ravnoteži. Ali u tome nismo sami, neuki, nemoćni, jer pred nama se širi cijeli spektar već djelujućih potencia, heterotopija, nove metode borbi, drugačiji principi i uvidi, kao i spoznaje o potrebi proizvođačkih borbi, koje, pored materijalnih preduvjeta života, donose prije svega takve simboličke, kulturne i društvene produkcije života koje će nam dopustiti samorealizaciju, kreativnost, maštu i spontanost. I zato trebamo borbe, potencie pokreta odozdo, aktivnosti i intenzitete borbi grupos de base, samoorganiziranog puebla, ljudstva koje se bori onkraj ostavština starih i novih oligarhija. Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 113 Bibliografija Argüelles, José, The Mayan Factor: Path Beyond Technology, Bear and Company, Santa Fe, 1987. Bharadwaj, Sudha, “Gravest displacement, Bravest resistance. The struggle of adivasis of Bastar, Chhattisgsgarh against Imperialist Corporate Landgrab”, http://www.antiimperialista.org/node/6325 (pristup 1. XII. 2011). Bookchin, Murray, Remaking Society: Pathways to a Green Future, South End Press, Boston, 1990. Bookchin, Murray, The Ecology of Freedom: The Emergence and Dissolution of Hierarchy, Black Rose Books, Montréal, 1991. Burley, Ray, Cuba: the Accidental Revolution, Bullfrog Films, 2007. Cecosesola, Buscando una convivencia armónica, Escuela Cooperativa, Lara, 2003. Cecosesola, Construyendo aquí y ahora el Mundo que queremos, Escuela Cooperativa, Lara, 2007. Cecosesola, ¿Hacia un cerebro colectivo?, Escuela Cooperativa, Lara, 2009. Chodorkoff, Daniel, “The Utopian Impulse: Reflections on a Tradition”, Harbinger: a Journal of Social Ecology, god. I, br. 1, 1983. Chodorkoff, Daniel, “Education for Social Change”, 1998 http://www.social-ecology. org/1998/09/education-for-social-change (pristup 1. XII. 2011). Colectivo situaciones in MTD de Solano, Contrapoder: una introduccion, De Mano en Mano, Buenos Aires, 2001. Colectivo situaciones, Apuntes para el Nuevo Protagonismo Social, De Mano en Mano, Buenos Aires, 2002. Colectivo situaciones, “Sobre el Militante Investigador”, 2003, (pristup 1. II. 2006). Colectivo situaciones, »Politicising sadness«: What Would it Mean to Win?, zbornik, posebno izdanje Turbulence, PM Press, Oakland, 2007. Denis, Roland, Reflexiones políticas, Editorial Primera Línea, Caracas, 1997. Denis, Roland, Rebelion en proceso: Dilemas del movimiento popular luego de la rebelion del 13 de Abril, Ediciones Nuestra America Rebelde, Caracas, 2005. Earle, Duncan, i Jeanne Simonelli, Uprising of Hope: Sharing the Zapatista Journey to Alternative Development, Altamira Press, California, 2005. Foucault, Michel, “O drugih prostorih”, v: Življenje in prakse svobode: izbrani spisi, Založba ZRC, Philosophica, ZRC SAZU, Ljubljana, 2007, prev. Jelka Kernev Štrajn et al. Foucault, Michel, Besede in reči. Arheologija humanističnih znanosti, Studia humanitatis, Ljubljana, 2010, prev. Samo Tomšič i Ana Žerjav. Freire, Paul, Pedagogy of the Oppressed, The Continuum International Publishing Group Inc., London, 2000. Freire, Paul, Education for Critical Consciousness, Continuum, London i New York, 2005. Galeano, Eduardo, Odprte žile Latinske Amerike, Založba Sanje, Ljubljana, 2010, prev. Gašper Kralj i Tina Malič. Gregorčič, Marta, “Caracol – pu’y – školjka”, Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo, god. XXXIV, br. 222, 2005. 114 Gregorčič, Marta (ur.), Indija, dežela protislovnih strasti, ČKZ, god. XXXVI, br. 234, 2008. Gregorčič, Marta, Potencia. Samoživost revolucionarnih bojev. Založba */cf, Ljubljana, 2011. Hardt, Michael, i Antonio Negri, Comonwelth, Harvard Univesity Press, Cambridge Mass., 2009. Harvey, David, The Enigma of Capital and the Crises of Capitalism, Profile Books, London, 2010. Holdren, Nate, i Sebastian Touza, “Introduction to Colectivo Situaciones”, Ephemera, god. V, br. 4, 2005. Holloway, John, Spreminjajmo svet brez boja za oblast. Pomen revolucije danes, posebno izdanje Časopisa za kritiko znanosti, @Politikon, god. II, br. 3, Ljubljana, 2004. Holloway, John, Crack Capitalism, Pluto Press, London i New York, 2010. Illich, Ivan, Deschooling society, Marion Boyars Publishers Ltd., New York, 2002. Ramírez, Pablo Mamani, Los microgobiernos barriales en el laventamiento de El Alto, El Alto, Bolivija, 2005. Ramirez, Pablo Mamani, “Territorio y Estructuras de Acción Colectiva: Microgobiernos Barriales”, Ephemera, god. VI, br. 3, 2006. Razeto Migliaro, Luis, Los Caminos de la Economía de Solidaridad, Ediciones Vivarium, Santiago de Chile, 1993. Razeto Migliaro, Luis, “Latin American Critical Thought. Fundamental concepts”, Editions of Catholic University Whistle Henríquez, br. 3, 2005. Roy, Arundhati, Walking with the Comrades, Penguin Books India, 2011. Sadgopal, Anil, in Shyam Bahadur Narm, Sangharsh aur Nirman: Sankar Guha Niyogi aur Unka naje Bharat ka Sapna, Rajkamal Publications, New Delhi, 1993. Traven, B., Berači pamuka, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1981. Vaneigem, Raoul, The Revolution of Everyday Life [Traite de savoir-vivre à l’usage des jeunes générations], prev. Donald Nicholson-Smith, Rebel Press i Left Bank Book, London, 1994. Wallerstein, Immanuel M., After liberalism, New Press, New York, 1995. Wallerstein, Immanuel M., Utopistike ali Izbira zgodovinskih možnosti 21. stoletja. Dediščina sociologije: obljuba družbenih ved, Ljubljana, Založba /*cf., 1999, prev. Polona Mesec. Zavaleta, René, Las masas en noviembre, Juventud, La Paz, 1983. Zibechi, Raúl, Genealogia de la Revuelta. Argentina: La Sociedad en Movimento, Letra Liber, Buenos Aires, 2003. Zibechi, Raúl, “El Alto: A World of Difference”, 2005, http://americas.irc-online.org/ am/1622 (pristup 10. XII. 2011). Zibechi, Raúl, Despersar El Poder: los movimientos como poderes antistatales, Tinta Limon, Buenos Aires, 2006. Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 115 Naslovnica / cover fanzin KRN, Maribor 1986 Naslovnica fanzina Eržikej br. 2./ cover by Neda Novak, Ivan Gregorec, Vlatka Mislović, Čakovec, 1996. Robert Posavec Nezavisnost kao skup vrijednosti, a ne sadržajni koncept Razmišljajući o temi ovog teksta, najprije sam se zapitao što je to nezavisna scena i koja bi to scena bila? Je li to onaj dio scene koji se danas naziva nezavisnom kulturnom scenom i oko čijih se izvora financiranja organiziraju javne rasprave, a prijepori između pojedinih aktera te scene postali su nepremostivima? Naravno da nije. Nije iz dva razloga: prvo, nezavisna scena od devedesetih godina naovamo nije nikad bila dio javnog diskursa, i drugo, ta scena nije imala svoje donatore ni financijere. Sljedeće što čovjeku padne na pamet kad pokušava za potrebe teksta barem maglovito uobličiti granice te scene jest pitanje je li na toj sceni postojao poduzetnički impuls koji obilježava današnju nezavisnu kulturnu scenu? I ovdje se odmah nadaje negativan odgovor. Poduzetnički je impuls u devedesetima bio prisutan samo kod politički podobnih trgovaca koji su za mjesečni džeparac kupovali nekad uspješne tvrtke, a zatim se okupljali na sportskim susretima i krštenjima crkava po lokalnim zabitima. Dakle, to nije ni scena koja je brinula o duhovnoj obnovi građanki i građana ove tada još porušene zemlje. Prelistavanjem dokumentacije i proizvoda tadašnje scene, zaostalih po kutijama moga podruma usred neprestanih seljakanja, postalo mi je jasno da nema manifesta, nema proglasa, nema pozicijskih dokumenata ni javnih očitovanja. Postoji samo ogroman broj dokaza o aktivnostima pojedinaca koji su svojim trudom, svojom energijom, vrlo često i svojim novcem radili na stvaranje nečega što je zaista bilo nezavisno, dakle autonomno u punom smislu te riječi i od donacija, države, jedinica lokalne samouprave, EU i niza drugih čimbenika koji danas omogućuju razvijeno civilno društvo, koji podupiru čitav niz korisnih udruga i projekata, naposljetku i ovu knjigu, ali koji su s vremenom birokratizirali mnogo vrijednih aktivističkih inicijativa, a razmišljanja o nezavisnoj sceni pretvorili u arhivsku rabotu. Nezavisna scena o kojoj ovdje želim pisati više ne postoji. Pomakom u definiciji nezavisnog, mi danas o nezavisnoj sceni možemo raspravljati na okruglim stolovima ministarstava, panelima državnih medija i gradskim tribinama. Nažalost, taj pomak u definiciji premjestio je značenje nezavisnog u polje sadržaja, tako da je danas nezavisno ono 118 što nije na repertoaru HNK-a ili neke druge etablirane institucije. Premda bi bilo krajnje ignorantski negirati razliku između djelovanja onih aktera čije se poimanje kulture svodi na kategorizaciju i klasifikaciju artefakata spremljenih u formalin muzejskih postava, kazališnih repertoara ili pak književnog kanona i onih aktera koji kulturu doživljavaju kao permanentno društveno gibanje koje propituje postulate svakidašnjice na svim područjima ljudskog djelovanja, bilo i krajnje neumjesno tvrditi da je svako to propitivanje nezavisno. Nezavisna scena o kojoj ovdje želim pisati jest scena koja ne poznaje formalin, ali koja ne poznaje ni projektne prijedloge ni izvještaje donatorima. To je scena koja je devedesetih nikla iz rada pojedinaca različitih motivacija, ali koja je izrastala odozdo, bez suradnje s državnim institucijama, ali bez bilo kakve zajedničke vizije tada aktivnih pojedinaca i inicijativa. To je scena kojoj su temeljna obilježja bila samoorganizacija, autonomnost, solidarnost i naposljetku bunt prema vladajućem sustavu. Druga Tita Pijoniri Na početku pokušaja inventarizacije, a zatim i donošenja određenih zaključaka o nezavisnoj sceni, potrebno je ukratko opisati sadržaje te scene. Ono što je po brojnosti svakako odskakalo jesu bendovi. Početak razvoja scene povezan je sa s različitim slušaonicama i nastankom niza bendova uglavnom alternativnog muzičkog i tekstualnog izričaja. Ono što se tad smatralo alternativnim bilo je zapravo subverzivno na dvije razine. Prva se razina subverzije očitovala u muzičkim žanrovima – punk, hard core, ska, emo core, pop punk – koji su svojim rifovima i akordima prkosili pop trashu koji je dominirao hrvatskom estradom i hrvatskim medijima. Za razliku od danas kada je na radiovalovima moguće slušati bendove koji sviraju punk i pričaju o korumpiranom društvu, tih je ranih devedesetih prisutnost alternativnih bendova u javnom prostoru bila nepostojeća. Ispravan je glazbeni ukus bio upravljan od onih bez imalo ukusa, ali s puno emocija i ispravnog mišljenja. Svatko tko je želio slušati drukčiju muziku ili tko nije uživao u domoljubnoj ili elektro-poptrash glazbi postajao je svjesno ili nesvjesno subverzivan prema oblicima zabave proklamiranih od strane državnih institucija (ponajprije mislim na HTV). Bilo je dovoljno pustiti nekoliko punk pjesama i već bi se javio netko tko bi to utišao ili zabranio. Tako je zaista nebrojeno mnogo bendova koji su svirali po različitim prostorima u varaždinskoj i međimurskoj županiji dobivalo svoju publiku ne samo zbog svojih pjesama već i kao iskaz nezadovoljstva prema onome što im se nudi u javnom prostoru. Na koncerte lokalnih punk bendova nisu dolazili samo punkeri. Bilo je tu pripadnika različitih supkulturnih skupina kojima je zajednički odmak od muzičkog mainstreama. Druga se razina subverzije događala na tekstualnoj razini. Dok su se estradni muzičari bavili Nezavisnost kao skup vrijednosti, a ne sadržajni koncept 119 vrapcima i komarcima ili pak metkom u petak, za to su vrijeme njihovi fanovi kupovali industrije mlijeka i poljoprivredne kombinate, otvarali banke i krstili crkve. Muzika je bila jednako glupava i pogubna kao i patos koji je tjerao ljude da se busaju u svoja nacionalna prsa, da sela proglašavaju gradovima, lopovi i prevaranti poduzetnicima, a partijski činovnici državnicima. Bilo je to vrijeme u kojem je bilo poželjno isticati da si nacionalist. U takvom lirskom kontekstu postojali su bendovi koji su u svojim tekstovima govorili da ovdje ipak nešto ne štima. Premda je većina tih tekstova bila parolaška i usmjerena na iste protagoniste – državu, sustav, policiju, masu i neostvarenu ljubav – bili su to ipak rijetki krici pobune tada nemuštog građanstva. Premda na sjeveru Hrvatske nije bilo bendova poput šibenske Nule, koja je svojim anarhističkim tekstovima godinama izazivala reakcije različitim nadzornika morala, bendovi koji su ovdje postojali doprinijeli su razvoju osjećaja drukčijeg i drugog kod posjetitelja njihovih koncerata. Cijela ta muzička scena i njezina subverzivnost doprinijela je odgoju nekoliko generacija. Izgleda da je Igor Mandić u pravu kad kaže da je ulica korektiv odgoju. Kada napravim petnaestogodišnji odmak, subverzivnost o kojoj govorim postaje još očitijom – danas je javni prostor otvoren svim oblicima potrošnje pa je tako jednako moguće da na javnoj televiziji nastupaju i oni koji pjevaju protiv sustava, kao i oni koji milozvuče da leptiri su lijepe boje. Otvaranjem javnog diskursa prema subverzivnim oblicima govora sva je subverzivnost nestala. Danas se ona očituje na drugim područjima, a čini mi da ukoliko bismo željeli biti subverzivni na tekstualnoj razini da bismo morali pribjeći nekakvom novom dadaističkom govoru, odnosno namjernom podrivanju sintakse standardnog jezika. A to je ipak previše za alternativne bendove. U svijetu u kojem svatko može reći sve tako dugo dok posjeduje važeću osobnu iskaznicu i OIB više uopće nije važno što govorite sve dok na taj govor platite porez. U trenucima u kojima je govor reguliran ili pak pokušava biti, muzički izričaj i tekst mogu biti generatorima scene koja se protivi. Nije važno čemu. Onog trenutka kada govor prigrli različite disonantne tonove i riječi, tad alternativa muzička scena ide u dva smjera: ili izrodi pokoji mainstream bend ili se, kao u slučaju varaždinske i međimurske scene, dokine kad postane suvišnom. Po nekolicini tekstova i mišljenja protagonista te scene koja su zabilježena prevladava zaključak da je došlo do smjene generacija, da su ljudi otišli studirati u Zagreb pa je periferija ostala manjkava kreativnim nabojem i slično. Meni se čini da svi ti zaključci i analize ne uzimaju u obzir subverzivnost i protivljenje kao generatore scene (aktera i publike) te da zanemaruju širenje javnog prostora i otvaranje javnog diskursa prema različitim oblicima govora, što je naposljetku dovelo do toga da nekad subverzivno postane samo jedan od artikala, a samim time je uloga tadašnje nezavisne scene dovršena. 120 Demokratizacija je učinila svoje – nekad škakljivo ime DT Pijoniri (Druga Tita Pijoniri) danas je pogodno za marketing. Prostori lažnog fokusa Drugo obilježje nezavisne scene devedesetih, a kroz koje se opet prostiru vrijednosti samoorganizacije, autonomnosti i solidarnosti , jesu prostori u kojima su spomenuti bendovi svirali. Za razliku od susjedne Slovenije koja je imala klubove u kojima su alternativni bendovi redovito nastupali, na sjeveru je Hrvatske postojanje bilo kakvog stalnog prostora odnosno kluba bilo kronično odsutno. Čakovec i Varaždin, kao dva grada u kojima se većina koncertnih zbivanja odigrala, nisu imali nijedan klub koji bi mladi vodili za mlade. Danas je situacija ponešto drukčija pa klubovi postoje, ali im je sadržaj bezličan poput čokolade koja ne poznaje kakao. Devedesetih su koncerti bili organizirani po gradskim i seoskim birtijama, na igralištima, u vatrogasnim i društvenim domovima, na livadama i u privatnim kućama. Prostori su birani najčešće prema lokaciji bliskoj organizatoru ili prema spremnosti vlasnika birtije da ugosti punkere i riskira razbijen wc zbog zarade koja teško da je mogla nadmašiti tjedni promet osrednje seoske krčme. Ipak je u tom promjenjivom kolažu prostora postojalo nekoliko lokaliteta koji su u kontinuitetu od godinu, dvije, tri ili pet pružali uslugu najma prostora, a na koje se publika navikla. Tada nismo previše razmišljali o navikama publike, već samo o tome da se napravi koncert, ali danas mi se čini da su koncerti organizirani u klubu EX u Kuršancu pokraj Varaždina ili pak oni u čakovečkim Klubu i Pubu bili među posjećenijima. To su bila mjesta na koja je publika dolazila, posebno u klub EX. Financiranje prostora u kojima su se odvijali koncerti bilo je prepušteno isključivo organizatorima koncerata. Nije postojala baš nikakva suradnja s gradskim vlastima – niti su dali novac niti prostor. Ipak, potrebno je istaknuti da koliko je meni poznato ta suradnja nije ni bila poticana od strane aktera nezavisne scene. Nije se nailazilo na negativne odgovore lokalnih vlasti, već pitanja nisu ni bila postavljana, a o apliciranju na sredstva ministarstava ili raznih fondova nije bilo ni govora. Možda ta potpuna financijska neovisnost je ono što je tadašnjoj sceni dalo kompaktnost koju današnji birokratizirani mehanizmi pribavljanja i opravdavanja sredstava ne mogu potaknuti. Solidarnost je cvjetala. Premda to zvuči patetično, solidarnost je bila na visokoj razini. Publika je dolazila na koncerte i plaćala ulaznice svjesna da je to jedini način da se održi idući koncert. Kada je bilo potrebno, a bilo je i toga, skupljao se novac nakon što su ulaznice već bile plaćene, ali ih je bilo premalo prodano i organizator nije mogao pokriti troškove. Tu je u pomoć priskakala publika i tu dolazimo do ključnog momenta kada govorimo o nezavisnoj Nezavisnost kao skup vrijednosti, a ne sadržajni koncept 121 sceni na sjeveru Hrvatske. Publiku su činili ljudi koji su međusobno bili povezani ma mirijadu načina: poslovno, muzički, privatno, ljubavno, drugarski… i koji su u temelju dijelili barem neke zajedničke vrijednosti. Za ovu tvrdnju naravno ne postoje ispitivanja ni anketiranja, već sjećanja koja nedvojbeno prizivaju snažnu identifikaciju pripadnika tadašnje nezavisne scene s nekom od vrijednosti koje nigdje nisu bile zapisane, ali koje su poput kakva proglasa odlučivale tko je dio scene, a tko ne. Identifikacija je bila perpetuum mobile svih zbivanja (o tome sam govorio gore kod dijela o subverziji i protivljenju, odnosno o jezičnom propuštanju i zabrani). Budući da je upravo identifikacija bila temelj, priču o nezavisnoj sceni u Međimurju i Varaždinu moguće je ispričati uz zaključak da su prostori o kojima sam gore pisao potpuno nevažni za funkcioniranje scene. Iako ima onih koji se ne slažu s ovim stajalištem, imajući na umu da desetak i više godina nije postojao nikakav stalni prostor događanja, već su to bile uglavnom jednodnevne subverzije uobičajenog klupskog programa, ili pak jednodnevna događanja u inače praznim birtijama, da u tih desetak godina nije bilo formalne niti građanske inicijative koja bi smjerala baviti se pitanjem prostora i naposljetku ga riješiti, a da cijelo to vrijeme živi snažna muzička, fanzinska i zavidna radijska scena, nema mi druge nego zaključiti da pitanje prostora tada nije bilo važno. Važno u esencijalnom smislu. Česte usporedbe s bliskom nam slovenskom situacijom, gdje su klubovi neprestano radili i bili jedan od nositelja nezavisne scene, ovdje se nadaju kao promašena rabota. Mislim da je pogrešno danas postavljati pitanja o tome zašto nije bilo stalnih prostora i zašto se oni nisu održali kao u Sloveniji (a ta se pitanja često postavljaju). Ovdje su neki drugi momenti, da ne kažem fenomeni bili važniji. Ako već želimo postavljati suvišna pitanja o prostorima nezavisne scena, onda ta pitanja možemo postavljati danas kad takvi prostori postoje, kad lokalna uprava financira i hladni pogon i djelatnike, kad različite formalizirane strukture dobivaju prostor i komadić proračuna, kad sadržaj njihovih programa podsjeća na obrazovni program na RTL-u. Čini mi se da se polemike oko uloge prostora devedesetih lažno fokusiraju na suvremeni problem, a da se pritom preskaču važni fenomeni, a to su identifikacija s vrijednostima solidarnosti i povjerenja, sklonost subverzivnosti spram vladajućeg sustava, otvoreno protivljenje na proklamativnoj razini, samoorganizacija, autonomnost, politička i ekonomska nezavisnost, sve odreda vrijednosti kojih danas u stalnim prostorima na sjeveru Hrvatske ima koliko i veganskih restorana Dalmatinskoj zagori. Posebno je važno istaknuti fenomen koji je obilježio cijelu nezavisnu scenu, ovu punkersko-hipijevsko-hardkoraško-uradisam, a to su benefit koncerti. Benefit koncerti nisu bujali možda poput onih u Zagrebu, ali su bili relativno 122 česta pojava na ovim prostorima te su uglavnom bili dobro posjećeni. Teško se sada prisjetiti kojih je sve benefit koncerata bilo tih devedesetih godina, ali sjećam se jednog s kraja devedesetih kad smo u klubu EX pokraj Varaždina radili anti-mcdonald’s koncert, ujedno benefit za Zagrebački anarhistički pokret, točnije za tiskanje prijevoda nekoliko eseja Emme Goldman. Na taj su koncert besplatno došli punk bendovi iz Zagreba, Požege, Kutine i okolice VŽ-a, mi smo trošili vlastite telefone da bi sve organizirali i prikupili možda nekoliko stotina kuna (pritom su nam roditelji plaćali telefonske račune), posuđivali opreme i razglas, a među publikom na anti-mcdonald’s koncertu bili su i neki od djelatnika nedavno otvorenog varaždinskog McDonald’s restorana. Takav je bio sociološko-politički kontekst. Nepregledan kolaž lutanja, protivljenja, organiziranja, zabave, akcije i protesta. I taj danas nezamislivi kolaž, relikt vremena u kojem je sve bilo moguće, taj je kolaž otkidao od vlastite oskudice da bi doprinio nečemu što je smatrao važnim i vrijednim. Taj je kolaž doplatio ulaznicu kad je trebalo dati više da se pokriju troškovi, plaćao veću cijenu kad su se tiskale knjige, svirao besplatno, posuđivao opremu i trošio benzin i novac roditelja na vlastite ideje. Ovdje je važno istaknuti da se ne radi o humanitarnim koncertima kakve smo navikli gledati na državnoj televiziji na kojima kojekakve zvijezde zagrebačkih trotoara podižu telefonsku slušalicu i milim glasom pozdravljaju gledatelje koji pune račun neke zaklade. Radi se upravo suprotnom pristupu – onom koji kreće odozdo, od inicijative pojedinaca ili neformalne skupine, koja ulaže energiju i vrijeme ne bi li ostvarila/poduprla neku od priča kojih je vrijednosna osnova upravo ona na kojoj se temeljila cijela nezavisna scena devedesetih. Kao još jedan od važnih, premda slabo zastupljenih sadržaja, valja istaknuti radio-emisije koje su u programima lokalnih radio postaja živjele po nekoliko mjeseci, možda godinu, dvije. To su bile najčešće polusatne emisije tijekom kojih su voditelji, koji su opet najčešće bili članovi nekog ili nekoliko bendova ili su pak radili fanzin, dakle, tijekom kojih su ti voditelji ispunjavali glazbene želje slušatelja. Rijetko su u tim radijskim emisijama gostovali glazbenici, još rjeđe autori fanzina, a umjetnici gotovo nikada. Možda baš i sadržaj radijskih emisija odražava ono što se događalo – koliko god mi danas pokušavali rekonstruirati i tražili nezavisnu umjetničku scenu devedesetih u Varaždinu i Međimurju, toliko te umjetničke scene nije bilo. Ne kažem da nisu postojali pojedinci skloni intervencijama, ali nikakva scena u obimu nalik ovoj muzičkoj ili fanzinaškoj nije postojala. Kazališne se skupine i razni pokušaji teatra javljaju tek kasnije, no o njima ne mogu pisati jer sam u to vrijeme, dok na ovim prostorima postoje teatar i eventualno ulična provokacija, bio na zagrebačkim ulicama i studirao aktivizam. Nezavisnost kao skup vrijednosti, a ne sadržajni koncept 123 Samizdat Možda najveća vrijednost ili temeljni stup cijele te nezavisne scene bili su fanzini. Varaždin i posebice Međimurje bili su jedno od središta hrvatske fanzinske scene koja je u drugoj polovici devedesetih bila na svom vrhuncu. Sadržajno su se fanzini razlikovali temeljno prema tome jesu li pokrivali scenu ili je bila riječ o emo-fanzinima, koji su donosili kolumne i priče autora, najčešće o temama koje su se provlačile kroz pjesme bendova koji su također bili dio scene. Svejedno je li se pisalo o anarhizmu, seksualnosti, lovu, prijateljima, sustavu, politici ili preljubništvu, o veganskim receptima ili stopiranju Europom, fanzini su premrežili sve sudionike scene na neraskidiv način. Autori fanzini su pisali i pravili intervjue s domaćim i stranim bendovima, poneki gosti kolumnisti iznosili su svoja viđenja tema važnih za scenu, dok je, publika, što je najvažnije, fanzine kupovala i čitala. Teško je točno odrediti koliki je broj fanzina bio prodan, ali većina ljudi koja je radila fanzin mijenjala ga je s drugim autorima. Na taj je način osiguran ne samo permanentni protok informacija i razmjena mišljenja već su stvoreni kontakti koji su kasnije omogućili realizaciju mnoštva koncertnih, izdavačkih, protestnih i političkih akcija. Upravo je fanzinaška komunikacija stvorila čvrstu mrežu fluidnih poveznica kakve se kasnije nisu pojavile. Naravno, snaga priče leži u dramskoj ljepoti. U onom prekidu na vrhuncu bez kojeg kasnije nema nostalgije i zazivanja boljih prošlih vremena. Mnoge od pojava objašnjavaju se smjenom generacija, odlaskom na fakultet, ratom, političkom klimom i drugim razlozima koji su nepobitni, ali ne uvijek i krucijalni. Međutim, kod fanzina se slobodno može reći da se ta čvrsta mreža poveznica počela dokidati onog dana kad je sve više nas počelo koristiti Internet. S vremenom je poštar sve rjeđe zvonio, gomile pisama i pošiljki su postajale laganijima, a sve je više zvrndao modem. Prednost brze masovne komunikacije doslovno je sasjekla svu romantiku slanja i čekanja pisanja, a nekako je u isto vrijeme i fanzinaška scena počela slabjeti. Kao i kod prethodno opisanih sadržaja nezavisne scene, tako je i ovaj fanzinaški dio bio sazdan na ideji samoizdavaštva i samoorganizacije, te je živio posve autonomno od ostatka bilo kakve izdavačke industrije. Sve one vrijednosti koje su nam ogadili novokapitalistički desničari devedesetih – a to su upravo solidarnost, samoorganizacija, samoupravljanje, pravična raspodjela – upravo su te vrijednosti nosile kako fanzinašku scenu tako i cjelokupnu nezavisnu scenu devedesetih. To je bila srž koja je okupljala toliko mnogo različitih ljudi kojima Hrvatska radio-televizija, Minea, Gojko Šušak i NK Croatia nisu bili niti vodilje u zdravom životu. To je razlog zbog kojeg je hvalevrijedan svaki koncept i svaki pokušaj dokumentiranja, opisivanja i prizivanja te rane nezavisne scene. To je razlog zbog kojeg i ova knjiga ima 124 smisla, jednako kao što je i razlog tome da namjerno nisam u ovom tekstu popisivao imena, već pokušao opisati ono što je pokretalo sudionike te scene. Iako je prijeko potrebno popisati i jasno istaknuti sva imena koja su na sceni sudjelovala (a taj posao dobro radi Kulturpunkt iz Zagreba u surdnji s klubom Booksa), mislim da je nužno i jasno opisati vrijednosti koje su pokretale scenu, a koje su bile izravno suprotstavljene službeno proklamiranim vrijednostima ondašnjeg nacionalističkog društva. I premda je nezavisna scena, ova o kojoj pišem, izdahnula i nema je tamo od kraja devedesetih, nestala je negdje nakon Seattlea, njezine su vrijednosti preostale i nastavile motivirati i pokretati društvena događanja na drugima razinama. Prvo je tu slijedilo nekoliko godina snažne političke aktivnosti, ponajprije na ulicama Zagreba (a sudionici su dolazili mahom iz Zagreba i ostalih sredina u Hrvatskoj u kojima je ova punkerska nezavisna scena postojala), a nekako u isto vrijeme, možda ranije ili nekoliko mjeseci kasnije, veliki je broj sudionika scene počeo aktivno raditi u civilnom društvu i mijenjati svoje zajednice kroz rad u udrugama. Neki su pak kasnije završili u poduzetničkim vodama, gdje također šire iste one temeljne vrijednosti na kojima se iz pukog protivljenja prije petnaest godina farbala kosa, a danas se pišu projekti, zapošljavaju deprivilegirani, dekonstruiraju ustaljeni umjetnički, politički i rodni koncepti. Nezavisnost kao skup vrijednosti, a ne sadržajni koncept 125 Snežana Štabi MARŠ u nove medije? U kasnim osamdesetima i ranim devedesetima, kada je s redovnim emitiranjem počeo radijski program Mariborskog radija študent na frekvenciji 95,9 MHz UKV stereo s Meljskog hriba, mi, suradnici radija, suočili smo se s radijskom tehnologijom s početka stoljeća i radiodifuzijom iz pedesetih godina. Novost je bila mogućnost nezavisnog upravljanja, uređivanja i kreiranja programa elektronskog medija te put do javnosti putem radijske frekvencije (naravno da se radilo o ograničenom području pokrivanja Maribora s okolicom, ali je signal ipak sezao i preko granice s Austrijom i do Ptuja, a nešto slabije do Slovenske Bistrice, a čak i u Mariboru je bilo sivih zona iza betonskih građevina). Ipak, prva vožnja uz autoradio, koji je bio postavljen na frekvenciju radija Marš i puštao glazbu i avizu Marša iz studija na Gosposvetskoj, bila je nezaboravno iskustvo, a euforija koja nas je obuzimala nije imala granica. U tom su nam velikom događaju puno pomagali tehničari i drugi s našeg bratskog Radija Študent u Ljubljani, a sve ostalo je bila samoorganizacija, volonterstvo, ambicioznost i mnogo godina nastojanja na drugačijoj glazbi, mediju i sadržaju na ovom kraju Štajerske. U čast radiju i tehnologiji, odmah na početku redovnog emitiranja smo pripremili seriju emisija pod naslovom “Ata Marš” koja je bila posvećena prošlosti radija u Sloveniji – a naročito smo bili ponosni na Maribor u ranim dvadesetima kada se u salonu hotela Zamorc okupila tadašnja krema grada – s ciljem slušanja radija. Ti začeci su popisani i dokumentirani na službenim stranicama javne RTV kao priča o borbi Ljubljane i Zagreba za prvom radijskom odašiljačkom stanicom. Maribor je, kao pogranični grad, izvukao deblji kraj i bio, usprkos velikom znanju i elanu, isključen iz igre. Drugačije nego u osamdesetima, kada je ponovno inventivno postavljao i širio kabelsku distribuciju za televizijske programe, ili kada je mariborski RCUM (Računalniški center Univerze v Mariboru) povezivao knjižnice i fakultete u računalnu mrežu. Da su tehnologije jedno, a sadržaj drugo, ubrzo smo otkrivali u programu kojeg je trebalo stvarati 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, što smo radili više ili manje uspješno. I, naravno, pri tome smo se povezivali sa svima koji bi mogli popuniti dio programa, pa i sa satelitski distribuiranim radijskim programima kroz noć. Program na Maršu je inače nastajao uživo – s troje 126 ljudi na programu, odnosno u studiju: tehničar, voditelj i glazbeni urednik su bili obavezna programska trojka. Stoga je priprema programske sheme bila “jako sitan posao” – bilo je potrebno osigurati programsku raznovrsnost i izvedbu planiranog programa, redovite dnevne i tjedne emisije te svakodnevno informiranje o temama o kojima je trebalo govoriti. Ovdje bih trebala nešto reći o arhivu i arhiviranju emisija. Kao javni medij, imali smo zakonsku obvezu arhiviranja programa: 7 ili 8 dana smo ga morali držati zbog moguće tužbe ili prijave. Zbog toga smo sav program snimali po danima na kasete (koji su obično bile 60- ili 90-minutne); nakon osam ili deset dana smo ih presnimavali. Nešto malo je išlo na studijske trake za kolutne magnetofone – koje smo uglavnom upotrebljavali za avize, radijske jingleove i (rijetke) reklame. Takva 45-minutna 4-kanalna traka je tada stajala 100 maraka (značajniji iznosi su bili u njemačkim markama), a za uobičajeno trotjedno putovanje po Europi je bilo dovoljno 700 do 1.000 maraka. Inače, uz mikser zvuka, studio je nabavio dva gramofona (za sviranje LP-eva) i dva kolutna magnetofona, kasetofon za arhiv, telefonsku liniju i mikrofon za spikera u studiju. Skromna oprema u usporedbi s onom za distribuciju signala: link s krova studentskoga doma do Meljskog hriba, a tamo (kod seoskog turizma) kućica s odašiljačem i stup s antenama. Povezivali smo se prije svega s drugim medijima i scenom u gradu: studentskom i nestudentskom, MKC-om, po zauzimanju vojarne s Pekarnom, Sveučilištem, nama bliskim medijima, Katedrom, ljubljanskim RŠ-om, Radijem 101 iz Zagreba, beogradskim B-92, a inače je sve koji su nešto radili u Mariboru prije ili kasnije put odveo do ruba grada i studentskog naselja gdje je živio studio u podrumu đačkoga paviljona (još i danas je tamo). Naravno, vuklo nas je preko granice i kao rezultat skitničarskih putovanja (s Marš novinarskim iskaznicama i akreditacijama) po cijeloj Europi, rjeđe su dolazili programski prilozi, a češće kontakti sa scenama drugdje – od etabliranih do alternativnih. Uslijed Soroševe fondacije, koja je jako koketirala s neovisnim medijima kod nas i drugdje i koja se nakon Beograda i New Yorka institucionalizirala i u Ljubljani te drugim republikama bivše Juge, bili smo upleteni u brojna događanja na koja su nas “pozivali” i plaćali nam putne troškove i noćenja (u zamjenu za izvještavanje u programu). Između ostalog, bili smo također pozvani na audijenciju samom Georgeu Sorosu za vrijeme njegovog posjeta Sloveniji, u protokolarnu Vilu Podrožnik. Kao nadobudne novinarke studentskoga radija, nikako nismo išle nepripremljene na audijenciju, opremljene samo radijskim snimačem za intervju s velikim financijskim magnatom i špekulantom – opremljene smo bile mapom i isprintanim stranicama koje su ilustrirale razmjenu podataka na telefonskim linijama uz pomoć BBS-ova (Bulletin Board System) za razmjenu elektronske pošte: u našem MARŠ u nove medije? 127 primjeru razmjenu datoteka emisije Tolpa Bumov ljubljanskoga Radija Študent i Maršove emisije Ultrazvočne erozije. Naravno, nitko nije znao što bi gospodin Soros s našom mapom, a niti on sam (1992. godine), no za vrijeme opsade Sarajeva nekoliko godina kasnije (1995. ili 1996.) je financirao satelitsku internetsku vezu i prijenos. U programu radija Marš su gostovali i “pirati” iz Graza, u austrijskom mjestu Železna Kapla smo upoznali predstavnike komune koji su tražili slovenski radio u Austriji, u Pragu smo upoznali neovisni one-man-band-radio. Povezali smo se u mrežu AIM za razmjenu informacija na području raskomadane Juge. Čini mi se da smo sve to radili na 286- i 386-icama s turbo pogonom za igranje Tetrisa. O tehnologijama nismo razmišljali, sa Sveučilišta su nam u to vrijeme donirani rabljeni i otpisani električni pisači strojevi, radilo se o cilju, ne o sredstvu. Njujorško sjedište Soroševih podružnica je radi smanjenja njegovih poreznih obveza za financijske špekulacije doznačilo na švicarski bankovni račun 20.000 švicarskih franaka. Toliko je stajala rabljena studijska oprema koju su prodavali u Zürichu, a naši tehničari su nakon pregleda rekli da baš to trebamo u Maršu. Prva studijska oprema je bila financirana iz samodoprinosa gradskih i sveučilišnih ZSMS-ova – iz članarina i dobrotvornih priloga članova omladinske organizacije (sic!). Mogli smo reći da nam je baš sve polazilo za rukom, a, kad gledamo unatrag, možemo to potvrditi. Na audicije se prijavljivalo više od 100 kandidata, koje je nakon probnog rada i skoka na glavu u program najprije trebalo podučiti da psovka u eter nije jedino komunikacijsko sredstvo. Teško bih definirala na koji način smo razumijevali svoju alternativu. Najizraženija je bila u glazbi, i glazbeno uredništvo radija Marš ima zasluge za cijelu generaciju koja je odrastala uz njihov glazbeni izbor i sofisticiranost. I, naravno, “spikeri” – koji su bili pokretačka snaga programa i pozitivne i negativne identifikacije sa slušateljima. I, ruku na srce, tada nas slušatelji uopće nisu zanimali, mi smo bili ti koji smo kreirali program, svi su bili izazvani programom, agencija za rejtinge i mjerenje slušanosti još nije bilo na obzoru. Povremeno se spiker obraćao “obama slušateljima” ili kao nagradu udijelio “jednogodišnje besplatno slušanje radijskog programa”. Ekipa HBDJKV je u svom redovnom nedjeljnom terminu, nakon okruglog stola pod nazivom “Hoće li Slovenija biti samohrana majka?”, izvela nagradno izvlačenje listića sa rezultatima referenduma, u bazen dvorane Tivoli je na glavu skakao naš olimpijac i izvlačio pravilne odgovore. Izleti na Ars Electronicu u Linz i na Štajersku jesen u Graz, razgledavanje izložbi u Beču i Pragu skoro da su bili obaveza za jednosatni Kulturni Sabat svake subote u pet. Emisija je bila probni kamen (spoticanja) za sve spikere i one koji su se probili kroz gomilu CD-ova, knjiga, brošura, kataloga, letaka 128 (na svim mogućim jezicima) i knjiga u koje su bili zataknuti listići s upozorenjem: čitaj odavde, dovde, zatim slijedi komad 5. I zasigurno je problem svakog uredničkog sastanka bio tjedni raspored i subotnja ekipa koja će napraviti (i znati izvesti) subotnji program. Željela bih još nešto reći o glazbenim željama – ispunjavali smo ih, naravno, samo načelno, kako bismo imali telefonske kontakte u programu; ali kad su Nirvanu počeli emitirati na MM2 (em-em-cvaj, program koji su pripremali u kući Radija Maribor na njemačkom jeziku i koji je bio komercijalno iznimno uspješan u austrijskoj Štajerskoj, poslije je iz njega nastao ”turistički radio” i zatim RSI), izbacili su je iz Marševih glazbenih uređaja: “Mi smo to lansirali, sada više nećemo vrtjeti!” Alternativa? Da. Stav. Koji je osposobio većinu ljudi za komercijalne radijske postaje koje su počele nastajati u devedesetima, na početku lova na frekvencije i prilikom komercijalizacije odnosno propasti lokalnih radijskih postaja. Marš danas uglavnom emitira s računala. Glazba na radijima je lista glazbenih datoteka koje se puštaju po takvim ili drugačijim pravilima – osim na Maršu, gdje je moguć izbor od 10.000 komada mjesečno. Većina drugih programa se zadovoljava s 2.000 komada, koje recikliraju u skladu s uputama programskih gurua koji znaju što slušatelji trebaju u određenom dijelu dana. Info Full bomba Godrnjanja Govorni termin Ponedeljkov salon Vrelišče Dobesedno Mali oglasi Alpinizem RŠ MARŠ Marš plastika Skini me Godbe 12 x na noč Pritrkavanja Blue mango cafe Scumšalter Slavček Dr. Elvis Lestvica MARŠ MARŠ koncert To je kratka lista govornih i glazbenih emisija na Maršu za koje smo u jednom razdoblju imali avizu odnosno zvučni početak/kraj emisije karakterističan za devedesete, snimljenu na studijskoj 4-kanalnoj magnetofonskoj traci. Marš u to vrijeme nije bio jedina “scena”. Družili smo se i u isto vrijeme stvarali časopis Katedra u paviljonu studentskog doma u Tyrševoj (gdje su slijedili uredi SPEM i folklor KUD-a Študent). Na Slomškovom trgu je, na opće zgražanje grada, noću i danju djelovao MKC, nekadašnji klub mladih MARŠ u nove medije? 129 još iz šezdesetih, zatim Galerija 88 i Media Nox u podrumskim prostorima. Preko ceste smo se, na par kvadratnih metara površine, gužvali kod Tijeka, za mnogih večeri su nas progutale stepenice koje su vodile u podrum UGM, a punom parom je djelovao klub Satchmo s jazz koncertima pod Fusovim upravljanjem. Po zauzimanju Pekarne su se prostori alternativne produkcije naselili i na drugoj strani Drave u Gustavu, Hladilnici, Hiški Galeriji, Lubadaru. U prizemlju Narodnog doma se smjestila KIBLA, a MKC je bio protjeran iz grada, iz zgrade sveučilišta na Slomškovom trgu, na drugu stranu Drave. Tamo se organizirano trebala smjestiti sva alternativa i vojnički se “postrojiti” po djelatnostima, bojama i orijentaciji na tlo bivše vojarne gdje su se skvoteri i producenti sami pobrinuli za minimalne uvjete i upotrebljivost (i toaleta, kojih nije bilo), dok se Općina bavila “postrojavanjem”, prebrojavanjem i potencijalnim upravljanjem kompleksom. Na periferiji grada su nastajale diskoteke, ljudi su masovno postajali pripadnici plemena rejvera i slušatelja emisije Rejvolušn na Maršu, svijet se počeo digitalizirati po segmentima, danas očiglednima, a tada kao logična posljedica općeg razvoja u duhu “brže, više, jače” – stvari su se mjerile samo u superlativima. Dobili smo Windowse na računalima, DTP – s kojim smo radili prijelom časopisa Katedra na “GEM” Venturi (prodajni slogan programa je bio WYSIWYG, vi-zi-vik ili What You See Is What You Get, što je ilustriralo revolucionarnu novinu: bijelu podlogu računalnog ekrana s crnim slovima umjesto crne pozadine s bijelim slovima) – postao je profesionalna usluga, a tko je držao do sebe poželio je web-stranicu. U prosincu 1994. smo na disketama izdali VEST 0.0 – prvi elektronski časopis s tekstovima u HTML formatu. 1996. je Mobitel lansirao uslugu SMS i imao 100.000 korisnika GMT mreže, u Mariboru su počeli emitirati radio City i RKM, KIBLA je imala Kiblix Linux IT festival – poligon za head huntere mlađarije koja je spavala s tipkovnicom u naručju i kablovima u džepovima. Prijelazi između scena su bili mogući ako si imao dovoljno energije i volje. Neovisna scena pak postajala je sve očitije ovisna o izvorima financiranja, o svojoj integraciji u sustav, o snalažljivosti pojedinaca da osiguraju barem djelomični kontinuitet projekata. Druga opcija je bila traženje rješenja vlastite egzistencije unutar promjenjivog društvenog i ekonomskog ustroja: zaposlenja u propalim industrijskim gigantima više nije bilo, a škola života na sceni je otvarala vrata agencija, komercijalnih i poduzetničkih podviga s kratkim ili duljim dahom, i sa scene smo sišli u društvo kapitalističkog konzumerizma i pohlepe. 130 Peter Tomaž Dobrila Računalna, novomedijska, intermedijska umjetnost i Multimedijski centar KIBLA KIBLA 20 godina, europski projekti 10 godina Počeci su uvijek najbolji. U proljeće 1992., nakon posjete Grazu, gradu smještenom blizu granice i domaćinu simpozija austrijskih i slovenskih cyberentuzijasta – uključujući i mene i Ivana Krambergera, vozeći se Zastavom 101 preko granice – prvi put sam se susreo s informacijsko-komunikativnim mogućnostima novih medija definirane kao računalne umjetnosti. Simpozij, prezentacije, diskusije; razgovori u pauzama; neki zastarjeli izložbeni primjerci prikazivali su kompjutersku grafiku te oblikovali kompjuterski generirane ili modificirane zvukove – koji su više bili nalik igračkama; entuzijastične debate i prilike za refleksiju neminovno popraćene pogledom u budućnost, dosegli su svoj vrhunac pri kraju cjelodnevne seanse: audio-vizualni događaj isprepleten nastupom suvremenog IKT violinista iz New Yorka, video umjetnice iz Tokya i plesačice iz Graza u cjelovit scenski nastup. Nakon nekog vremena publika je ipak počela napuštati mjesto zbivanja. Nenaviknuta na takve događaje, nije uspjela izdržati mnoge pokušaje održavanja veza između tri lokacije koje su se u to vrijeme, naravno, uspostavljale upotrebom telefonskih linija, modema i bakrenih žica. I dok se činilo da smo u potpunosti spremni, na vezi s prvom i drugom lokacijom i čekajući treću da se pridruži, sve se srušilo te smo morali početi sve ispočetka. Prošlo je već više od sat vremena i ostali su samo najuporniji. Opet smo iznova morali strpljivo čekati na ponovno uspostavljanje veze i kada se to konačno dogodilo, bilo nam je drago što smo među odabranom nekolicinom koja će sudjelovati u tako važnom događaju. Slušajući i gledajući prvu značajnu kakofoniju zvuka i slike popraćene plesnom improvizacijom koja se na kraju sjedinila s plesačem, lako smo mogli zaboraviti na nesretne okolnosti i usredotočiti se na umjetnost. Ipak, bilo je predobro da bi trajalo: tijekom pripajanja, linije su opet počele raditi po svom – signal bi se zamrznuo, slika se zaustavila i na kraju se opet cijeli sustav srušio te se morao ponovno uspostavljati. I tako se nastavilo nizati – sistem je funkcionirao, pa se opet rušio. Međutim, nakon nekoliko Računalna, novomedijska, intermedijska umjetnost i Multimedijski centar KIBLA 131 pokušaja, uspješnih i neuspješnih, i organizatori su zaključili da smo se dovoljno upoznali s bezgraničnim širinama moderne tehnologije te da nema potrebe truditi se prvotno zamišljeni performans privoditi do planiranog kraja, pa su iskoristili prvu priliku da ga završe. Plesačica se naklonila, a druga dva sudionika telefonom su nas obavijestila da završavamo zahvalivši se na suradnji. Organizatori naravno nisu zaboravili naglasiti kako je događaj bio uspješan te da smo ubuduće svi pozvani na sudjelovanje i suradnju ukoliko nas taj oblik umjetnosti zanima. Iako daleko od savršenstva, ovo je bio moj prvi susret s budućom profesijom, no prije svega morao sam kreirati ideju za multimedijski umjetnički centar. Možda bih se čak usudio staviti trenutak svog prvog susreta s računalnom umjetnošću još dalje u prošlost – u Graz, gdje smo Dejan Flašker, tada još student, i ja, svježi diplomant, redovno posjećivali godišnji festival Štajerska jesen, koji je 1989. godine bio posvećen Kaosu. Teorija kaosa, Mandelbrotov skup, fraktali kao svjetski hit i naš pogled informatičara na njih – rješenja nove kompjuterske grafike i modularnog programiranja koja podrazumijevaju mnogo manje vremena procesuiranja i memorije. Čak i izložba tih fraktalnih geometrija prirode potaknula je neke umjetničke emocije iako je razotkrivala određenu tehnološku hladnoću i uvelike se činila kao natjecanje u dizajnu između nekih novih geometrijskih oblika i tijela. Boje i raznolikost bile su fascinantne, ali su istovremeno upozoravale i na drugu stranu, ne toliko umjetničku koliko kičastu stranu novomedijske umjetnosti i njenu manifestaciju. Danas uviđam da se zapravo radilo o primijenjenoj umjetnosti koja nas je još mnogo godina nakon toga promatrala samo iz novina, časopisa, knjiga, plakata, televizijskih ekrana. To me vraća u srednjoškolske dane provedene u Prvoj gimnaziji Maribor koja je nadarene učenike fizike vodila na Sveučilište u Maribor gdje je na Tehničkom fakultetu postojalo pravo računalo. Računalo je bilo na punch kartice te je za samo 4 kB memorije zauzimalo cijelu prostoriju prostirući se još i na hodnik. U to vrijeme napravio sam svoj prvi računalni algoritam te se upoznao s naprednijim programiranjem. Inženjeri su nam na isprintanom papiru pokazivali slike poznatih osoba, filmskih glumica i glumaca i sl. naglašavajući pritom beskrajne mogućnosti računalstva. I iako nikad osobno nisam imao koristi od tih slika, niti sam ikad koju od njih programirao ili printao, očito su se zadržale u mojoj podsvijesti pošto do dana današnjeg radim u području umjetnosti u okviru novih medija, IKT-a ili računala. Kao i s drugim oblicima umjetnosti. Tek mnogo kasnije prvi puta sam čuo i upoznao Edvarda Zajca, jednog od svjetski poznatih pionira računalne umjetnosti koji se njome počeo baviti krajem 60-ih godina 20. stoljeća. 132 Tijekom ljeta 1992. u sklopu izložbe Dokumenta 9 u Kasselu u Njemačkoj, postojao je poseban projekt pod imenom Van Gogh TV: Piazza Virtuale. Autori tog umjetničkog događaja, jednog od najznačajnijih na svijetu, nazvali su ga “Televizija budućnosti”. U sto dana koliko je trajala cijela manifestacija, 24 sata dnevno na programu 3 SAT prikazivao se program interaktivne umjetničke televizije na kojoj su gostovali umjetnici, umjetnice i umjetničke skupine iz cijeloga svijeta – spomenut ću slovenski Institut Egon March pod vodstvom Marka Košnika – te pomoću raznih doprinosa sudjelovali u demonstraciji platforme budućnosti. Prisustvujući i sam cijelom programu, sjećam se tog nekonvencionalnog i prema televizijskim kanonima teško gledljivog i slušljivog medija na kojem je ispisani tekst bio najčitljiviji iz razloga što je bio linearan. Međutim, slika koju je zapravo činilo mnoštvo isječaka, više je nalikovala na prikaz sa šumovima u pozadini. Ponekad je kroz tu kontroliranu kakofoniju zvukova iscurio koji razgovor ili dijalog ili onaj poznati zvuk modema i ondašnjih komunikacijskih uređaja za uspostavljanje veze. Sustav se prilično često zamrzavao i rušio te su bili primorani prekinuti program s klasičnom obavijesti koju smo bili navikli viđati na kraju emisija koje bi se nastavljale emitirati nakon što se ponovno uspostavila veza. Za mene su vjerojatno ti događaji bili ključni u namjeri da još iste 1992. godine napravim koncept umjetničkog centra koji bi se temeljio na suvremenim informacijsko-komunikacijskim tehnologijama (IKT). U to vrijeme radio sam na mariborskom studentskom radiju – MARŠ kao urednik kulturno-informativnog programa te autor tjedne emisije Kulturni sabat koja se emitirala svake subote između 17 i 18 sati. I tako 5 godina za redom. Uz to sam vodio intervjue s domaćim i inozemnim umjetnicima i muzičarima, snimao, pisao vijesti, najave i osvrte s kulturnih događanja te pripremao glazbenu opremu. Jednom riječju, pisao. Budući da je radio postaja MARŠ, uz Radio Študent (RŠ), u Ljubljani bila jedan od dva nezavisna državna medija, očito je da smo u novoj državi imali financijskih poteškoća. Jer stari obrasci su se raspali, a novih nije bilo. Ubrzo sam saznao da u Sloveniju dolazi strani kapital kojeg je neki američki multi-milijunaš namijenio za podršku slobodi medija. Saznao sam njegovo ime: George Soros, zagovornik otvorenog društva koji želi u cijeloj Istočnoj Europi uspostaviti demokraciju u kojoj civilno društvo vrlo ravnopravno sudjeluje. Brzim djelovanjem i povezivanjem s kolegama u Ljubljani saznali smo da je informacija točna i da je prvi posjet njegove ekipe iz New Yorka već najavljen te ga možemo očekivati i u Mariboru. Osobito ih je zanimala Katedra, studentski časopis, koji je zbog turbulentnih ´80. godina 20. stoljeća, kojeg sam od 1983. godine pokušao revitalizirati i kojemu sam bio urednik i pisac, koji me iscrpljivao i s kojim sam imao sličnih problema u Računalna, novomedijska, intermedijska umjetnost i Multimedijski centar KIBLA 133 financiranju, te MARŠ. Nakon sastanka s poslanikom iz Amerike, radio je dobio novac za novi studio, odašiljač i neka programska sredstva kako bismo mogli započeti s radom i emitiranjem. Godine 1993. zajedno sa Snežanom Štabi, glavnom i odgovornom urednicom radio postaje MARŠ, našao sam se na otvaranju i povezivanju neke međunarodne radijske radionice u organizaciji koroškog radija Agora, u neposrednoj blizini Železne Kaple, nakon čega smo nastavili put do Beča na Svjetski samit za ljudska prava Organizacije Ujedinjenih naroda. Po prvi put sam imao osjećaj da je čitav svijet na jednom mjestu i taj osjećaj ostao je u meni do dana današnjeg: osjetio sam globalnu razinu. Iznimno ushićeni odlučili smo nastaviti putovanje u Linz na Festival Ars Electronica, gdje je bio najavljen koncert grupe Kraftwerk. Prvi kontakt s festivalom, koji je nosio naziv Genetska umjetnost – Umjetni život (Genetische Kunst – Künstliches Leben/Genetic Art – Artificial Life), pružio mi je do tada nešto neviđeno i nečuveno – od izložbi na različitim lokacijama, performansa i glazbenih nastupa te nezaboravnog koncerta, prezentacija i rasprava na konferenciji i društvenih događanja u novom obliku, promijenjenom okruženju, predstavljalo je za mene ulazak u jednu novu dimenziju u kojoj živim još i danas. Budući da se u Sloveniji trebao otvoriti Institut za otvoreno društvo zbog poslovanja i financijskih transakcija dobili smo ljubljansku adresu na koju smo mogli slati naše zahtjeve. Jednog dana 1993. godine ispisao sam plan svog multimedijalnog centra koji bi omogućio umjetnicima stvaranje pomoću novih tehnologija, dokumentiranje i arhiviranje kao i promociju na međunarodnoj razini te rad s drugim umjetnicima i organizacijama diljem svijeta kako bismo slovensku umjetnost postavili na svjetsku pozornicu, povezali organizacije i institucije te uspostavili kontinuiranu, svakodnevnu razmjenu i integraciju u svjetska zbivanja. Projekt je zahtijevao skupu tehnologiju koja nam je samim time bila nedostupna te pristup informacijsko-komunikacijskim mrežama, tada još u ranim razvojima interneta. Na OSI, kako smo popularno zvali Open Society Institute Slovenia, dogovorio sam sastanak s Bratkom Bibićem. Smatrao je to odličnom idejom, ali ju je prvo trebalo realizirati u Ljubljani, jer u Mariboru nije bilo dovoljno kritične mase. Rekao sam mu da nemam ništa protiv toga, ali da očekujem da i Maribor dođe na red. Tako je 1994. godine osnovana inicijativa Ljudmila i 4. srpnja 1996. službeno je otvoren Multimedijski centar KiberSRCeLab ili KIBLA kao projekt, a pod svoj krov preuzeo ga je Narodni dom Maribor s ravnateljem Vladimirom Rukavinom, financiranim od Instituta za otvoreno društvo tada pod vodstvom izvršne direktorice Alje Brglez. KIBLA je odmah na samom otvorenju oduševila velikom prostranošću, arhitekturom na kojoj su radili Borut Wenzel i Dejan Štampar, umjetničkom 134 akcijom kojoj je na otvorenju doprinijela skupina ProvokArt, konceptom koji je ujedinio umjetnički dio s prostorom za izložbe, koncerte, performanse, kazališne predstave, radionice, prezentacije, predavanja itd., kibernetičkom prostoru u kojem su se odvijali programi SRCe – Študentski informacijskosvetovalni center (Studentski centar za informiranje i savjetovanje) i Kiber te povremene umjetničke akcije, prostor za druženje s glazbenom slušaonicom i malom ponudom za pod zub. Pomoć i podrška programu stigla je od tri suradnika iz OSI-a, Alda Milohnića, Mitje Doma i Sonje Dular. U planu je bilo otvaranje knjižare za društvene i humanističke znanosti te galerije opremljene modernom tehnologijom koja bi omogućila prezentacije medijske umjetnosti i postavljanje suvremenih izložbi, nešto što do tada nije bilo moguće naći ni u Mariboru ni u Sloveniji. KIBLA je prvi centar takve vrste, a ujedno i najveći medijski centar u Europi. Danas je još uvijek najveći medijski centar u Sloveniji te u istočnoj i srednjoj Europi, a u ostalim dijelovima sustigli su nas Ars Electronica Center – Muzej budućnosti (Ars Electronica Center – Museum der Zukunft) u Linzu u Austriji, otvoren u rujnu 1996. i Centar za umjetnost i medijske tehnologije (Zentrum fur Kunst und Medientechnologie – ZKM) u Karlsruhe u Njemačkoj, otvoren u travnju 1997. koji jesu veći, ali u osnovi su identični. KIBLA je u Sloveniji postala prva Sorosova otvorena kuća/Soros Open House – SOHO kao prostor otvorenog društva, a 1997. godine su po našem modelu otvoreni centar PINA u Kopru, koji kasnije postaje druga po redu Otvorena kuća. Negdje krajem 1994. godine Jože Slaček, suradnik Omladinskog kulturnog centra Maribor (Mladinski kulturni centra Maribor – MKC) pozvao je Aleksandru Kostič, kustosicu Umjetničke galerije Maribor (Umetnostne galerije Maribor – UGM) da zajedno sa mnom dizajnira koncept prvog Međunarodnog festivala računalne umjetnosti osnovanog 1995. godine koji je bio prvi festival takve vrste u našoj zemlji. Odvijao se na različitim mjestima, u institucijama i izvan njih, na otvorenom, javnom prostoru. Nastajao je ustaljenim slijedom događaja koji se bave umjetnošću i novim medijima te su na njima sudjelovali poznati teoretičari i umjetnici iz raznih dijelova svijeta. Errki Huhtamo, Machiko Kusahara, Nina Czegledy, Stelarc koje sam imao prilike prvi puta pratiti uživo na festivalu Štajerska jesen u listopadu 1995. godine u Grazu, predstavljali su se performansom “Podijeljeno tijelo/Skenirajući robot” (“Split Body/Scanning Robot”) i dr., a od domaćih tu je bila Virtualna baza Intima, projekt ATOL i dr. i to u galeriji Media Nox na čelu s Nadjom Čobal. Osim ovog angažmana, njezina želja bila je izdavati časopis za umjetnost, kulturu i nove medije pa je tako nastao TOX – vozni red kroz devedesete, Računalna, novomedijska, intermedijska umjetnost i Multimedijski centar KIBLA 135 prikladna džepna revija, format A6, čiji je cilj u to vrijeme bio reflektirati vrlo živahnu mariborsku scenu; ja sam bio zadužen za ime, a za logotip tu je bio Samo Lapajne. Ta nulta edicija nastala je u Zrcalu koji su osnovali Snežana Štabi i Rajko Majcen, jedan od pionira IKT-a i začetnik BBS-a. On je nastojao prednost novih sustava objasniti javnim medijima, ali bezuspješno, nisu ga razumjeli, jednostavno je bio nekoliko godina ispred svojeg vremena što je još jedna slovenska strateška i razvojna greška. Ediciju je dizajnirao Miha Grobler, dok su tekstualnom i slikovnom materijalu pridonijeli mnogi. Nešto se gasi, nešto se rađa, tako smo se i tada TOX-om suprotstavljali izbacivanju MKC-a iz zgrade na Slomškovom trgu, u čije se prostore htjelo useliti Sveučilište u Mariboru (Univerza v Mariboru) te je odbijalo prihvatiti suživot, čak i ako bi prostor sadržajno definirali samo kao studentski kulturni centar. Kao znak suradnje nudio sam da se tamo smjesti centar u nastajanju – KIBLA no tadašnje vodstvo MKC-a je tu inicijativu odbilo. Uslijedila je ideja postavljanja centra KIBLA u UGM koji nije pokazao interes ili u Pekarni Magdalenske mreže, koji se također nisu odlučili za nove sadržaje. Na kraju nas je primio Narodni dom u skladišni prostor koji se nalazio na najdonjoj etaži. Čak i danas vjerujem da je iseljenje MKC-a iz Orožnove, odnosno sadašnjeg rektorata, pogreška u strategiji razvoja grada, što se kao posljedica osjeća do današnjeg dana, s njom je iz središta Maribora protjerana mladež odnosno studentska kultura. Ključna činjenica jest da je studentska populacija mogla tijekom svih tih godina aktivno sudjelovati u životu grada, ali su je potisnuli na sam rub grada, u kampus na Gosposvetskoj, a kod parka ostavili samo studentske domove. Pa nakon svega sveučilišni profesori i analitičari mariborskog društva debatiraju o tom problemu te spominju kako je mariborski problem, naš problem i kako se studentski život ne osjeća u životu grada, a s druge strane ih protjeruju. Možda je upravo sada prilika da to ispravimo i da u zgradu bivše ambulante na Tyrševoj, koja je u vlasništvu sveučilišta, postavimo studentski kulturni centar. Godine 1994. zauzeta je Pekarna, 1995. protjerali su MKC sa Slomškovog trga, 1996. godine osnovali smo MMC KIBLA, a već u rujnu u središte pozornosti dolazi 2. međunarodni festival računalne umjetnosti, dvobroj 1/2 časopisa TOX – vozni red kroz devedesete, koji je dizajnirao Samo Lapajne, koji je ujedno bio katalog festivala s nekoliko dodataka. Godine 1997. objavljen je Beli TOX, konceptualno izdanje u bijeloj boji koji smo poslali na razne adrese i zamolili da svatko ispuni svoj primjerak koji nam zatim vrati, a mi ćemo poslati novi primjerak. Iz pristiglih autorskih časopisa namjeravali smo izraditi sljedeći primjerak, ali smo natrag dobili samo tri primjerka. Tako smo 1998. odlučili da TOX – vozni red kroz 3000 – redefiniramo kao zbirku suvremene kulture, umjetnosti i znanosti, društva i tehnologije, i kao naklad136 nika. Do godine 2012. objavljeno je više od 50 naslova, knjiga, umjetničkih kataloga, brošura, časopisa, glazbenih i multimedijalnih CD-a, zbirki i sl. Godine 1998. zajedno s 11 suradnika osnovali smo kulturno edukacijsko društvo KIBLA, trebao nam je zakonski okvir za rad, koji je do tada procvao, otvorili smo Knjižaru društvenih i humanističkih znanost Za:misel i ugostili ekipu umjetnika iz Beograda pod naslovom Živi akt. U siječnju 1999. je s otvorenjem izložbe slika Marka Jakšeta započela KiBela – prostor za umjetnost, a po ljeti smo se pozabavili s najvećim međunarodnim projektima MMC KIBLA, festivalom samoorganiziranih kulturnih formi hEXPO, koji se na inicijativu Instituta Egon March odvijao u Mariboru, Ljubljani i Kopru i trajao jedan mjesec. Učestalo, gotovo svakodnevno djelovanje bilo je pravi test za nas, kao i za ostale organizacije i institucije koje su sudjelovale, suočavali smo se s mnogo novih stvari. Upoznao sam autora Van Gogh TV-a kojeg smo tada imali priliku ugostiti. Godine 1999. Ministarstvu za informatičko društvo (Ministrstvo za informacijsko družbo – MID) i Ministarstvu kulture (Ministrstvo za kulturo – MK) ponudio sam inicijativu za uspostavu mreže multimedijskih centara u Sloveniji. Kao pilot projekt predložio sam povezivanje slovenske transverzale, u kojoj je najjača Arnesova ICT okosnica – dijagonala Maribor – Ljubljana – Koper, s centrima KIBLA – LJUDMILA – PINA. Projekt je nekoliko godina stajao u ladici i prije nego je krenuo u realizaciju, oformljene su tzv. Info točke, koje su u cijeloj Sloveniji nastajale kao rezultat financijske podrške Ministarstva za informatičko društvo (oprema) i Ministarstva kulture (program) i sudjelovanjem lokalne zajednice, u našem slučaju Općine Maribor, koja je na raspolaganje dala prostor te pokrila troškove poslovanja. KIBLA je bila izabrana na javnom natječaju za upravljanje i tako je nastala Komunikacijskoinformacijska točka – KIT. Godine 2000. prvi put smo bili pozvani na sudjelovanje u međunarodnim projektima, a 2002. prvi put smo primili sredstva Programa Kulture Europske unije (EU) kao institucija iz Slovenije i s tom suradnjom nastavili smo do danas. Godine 2004. dočekali smo da je projekt Mreža multimedijskih centara Slovenije (Mreža multimedijskih centrov Slovenije – M3C), nakon pet godina priznat od EU kao izuzetan projekt na europskim razinama, pa je iz tog razloga jedini u Sloveniji iz područja suvremene umjetnosti i kulture dobio sufinanciranje Europskog fonda za regionalni razvoj za razdoblje od 2004. do 2006. godine. U to vrijeme prijavilo se devet centara iz različitih regija u Sloveniji. U 2012. M3C mreža sadržavala je preko dvadeset centara i još uvijek slovi za jedinu takvu nacionalnu mrežu u Europi i svijetu. Od 2006. mrežu smo željeli proširiti na europsku razinu, a 2008. uspjeli smo s višegodišnjim projektom EU programa Kulture X-OP – eXchange of art Računalna, novomedijska, intermedijska umjetnost i Multimedijski centar KIBLA 137 Operators and Producers/Razmjena operatora i proizvođača umjetnosti čiji je koordinator bila KIBLA. Uključili smo deset organizacija i institucija iz devet zemalja te umjetnike, umjetničke skupine i festivale, kao i razne inicijative i projekte iz cijele Europe. Po prvi puta slovenska je organizacija postala kulturni koordinator projekta EU i godine 2008. smo s dva projekta – drugi je bio Hallerstein, ostvarili suradnju EU s i u trećim zemljama, te je projekt bio jedini uspješno završen zajednički projekt s Kinom – završili kao najuspješnija organizacija u Programu EU Kulture. Te iste godine osnovali smo Znanstveno istraživačku udrugu za umjetnost, kulturu i obrazovne programe i tehnologiju (Znanstveno raziskovalno združenje za umetnost, kulturno-izobraževalne programe in tehnologijo – EPEKA) u kojoj smo se povezali umjetnici i kreatori kulturnih, umjetničkih, obrazovnih, znanstvenih i tehnoloških sadržaja Europske prijestolnice kulture 2012. s ciljem interdisciplinarnosti različitih grana umjetnosti i istraživanja načina realizacije kulturnih programa i projekata te uspostavom platforme na kojoj će se kombinirati umjetničko stvaralaštvo, znanstvene i tehnološke paradigme istraživanja u suvremenom okruženju, a koja proizlaze iz prošlih spoznaja i otvaraju buduće spoznaje. Paradigma je integracija i suradnja na lokalnoj, regionalnoj, međugradskoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini u Europskoj uniji i globalno. Svijet je globalan, podjednako kao i umjetnost i znanost, a moderni IKT je mreža uspostave te multipolarne cjelovitosti. Prije toga, 2005. prvi puta smo službeno predstavljali Sloveniju u Europskoj prijestolnici kulture – Cork 2005 u Irskoj, a iste godine, na poziv Ministarstva kulture izrađena je projektna dokumentacija, budući da u Sloveniji predstavljamo provedbu najvećeg kulturnog projekta u Europi, a vjerojatno i u svijetu. Godine 2006. MO Maribor nas je putem javnog natječaja odabrala za izradu kandidature za Europsku prijestolnicu kulture 2012 za Maribor i partnerske gradove – Murska Sobota, Novo Mesto, Ptuj, Slovenj Gradec, Velenje – tzv. kohezija istočnih regija. Ishodištem smo definirali naše djelovanje te smo postavili mrežni projekt na svim razinama: organizacijskoj, institucionalnoj, programskoj, financijskoj, jer takav koncept nam je bio jedina opcija za izvedbu. Međunarodno stručno povjerenstvo je odabralo najboljim prijedlog KID KIBLA-e sa sloganom Čista energija. Multimedijski centar KIBLA danas je najstariji novomedijski centar u Europi koji se bavi umjetnošću i znanošću, kulturom i obrazovanjem, istraživanjem i tehnologijom, obuhvaćajući različita područja djelovanja u domeni humanistike i društvenih znanosti kroz informacijsko-komunikacijske tehnologije (IKT). Još uvijek raste, i to ne samo prostorno, nego i kvalitetom programa koje razvija, u brojnim inicijativama koje ugošćuje te u projektima koje razvija s raznim vrstama institucija i organizacija, javnih i privatnih. KIBLA je postala 138 vjerojatno najvažnija institucija za suvremenu umjetnost u regiji i jedna od najvažnijih u Europi popločavajući svoj vlastiti put u globalnu scenu umjetnosti i znanosti kroz svu svoju prošlost. Zato bismo s poštovanjem trebali čekati dvadesetu obljetnicu nečega što se nije predalo ničemu i nikome i što je njegovalo sve ono što je posebno. Još više, sve to je bilo stvoreno na otvorenom izvoru i za javno korištenje te tako ona nije bila samo organizacija i institucija, nego jednostavno kreativna platforma za 21. stoljeće koja nije zanemarila svoju ulogu društvenog korektiva. Računalna, novomedijska, intermedijska umjetnost i Multimedijski centar KIBLA 139 Slovenski strip 90 / Slovenian comics 90, razstava / izložba / exhibition, KiBela 1999 Contents Stjepan Mikec Introduction.................................................................................................... 144 Dejan Pestotnik, Žiga Dobnikar New Media Cross Border.......................................................................... 146 Martha Blassnigg, Michael Punt Transdisciplinarity: challenges, approaches and opportunities at the cusp of history................................................ 151 Marta Gregorčič The producing struggles of self-organized communities – potencias............................................................................ 164 Robert Posavec Independence as a set of values as opposed to a concept of content........................................................ 184 Snežana Štabi MARŠ (marching) into new media?........................................................ 193 Peter Tomaž Dobrila KIBLA 20 years, European projects 10 years...................................... 199 NEW MEDIA CROSS BORDER Transdisciplinarity and new media culture in cross-border area development........................................................... 210 NMCB intervencija / intervention: Seed bombing, Prosenjakovci 2012 (foto arhiv / archive Onej) Preface 143 Preface We are four organizations with different experience, history, organizational development, working methods and the position in the community. What we have in common is that we come from the civil society scene, we are active in the development of our communities, we are familiar with new technologies and media and always up for the challenge, experimenting, sharing knowledge and experience. We are ready to create something new and our social obligation is offer it to the community to be given a refinement, criticism, branching and expansion, under a single condition – “share alike”. In the creative spring of 2010, surrounded by computers and reflections of a multimedia exhibition, we shyly tried to introduce the idea of the development of society through new media and culture of sharing knowledge and information to KIBLA representatives. The idea was being born in ACT and we realized that our role is to create hubs in communities, the platform that will support individuals and small organizations, which have the idea and enthusiasm, but lack the resources, rather than partially participate in minor activities and attempt to solve problems on the field. This platform would provide a refuge to such people, innovators of our time, from the uniform system in which they cannot cope. It’s about creating a positive environment for the bottom-up system, which starts with ordinary people and civil society and it is supported by established larger organizations that can also create the financial conditions for the process of creating and using results by researching, networking and project management. We can say that it is a combination of bottom-up and top-down models. It is important to start with the resources, strengths and the potential of local community, to empower participants in the community and provide them with support. In the classic project model, we start with the problem, we solve the problem, we are funded by donors for a short period of time, we create the results that we give to the use to target groups, the project ends, the funding stops, resources are scarce and weak. What next? How are autonomous? How are we (in) dependent? Soon the outlines of the project New Media Cross Border were made. We felt that the diversity of our organization is for the benefit of both sides. Why don’t we invite two completely different organizations to join the project consortium? ONEJ from Pomurje and VUK from the Varaždin County joined. A perfect partnership: an interdisciplinary new media lab, a socio- 144 cultural-entrepreneurial support center, an eco-art residential center and an alternative culture association. We embarked on the adventure in early 2011 after the project had been approved in the second tender IPA Operational Programme Slovenia-Croatia 2007–2013. Our colourful consortium found itself surrounded by projects implemented by experienced development agencies, institutions, municipalities and cities. They didn’t understand us, we didn’t understand them. The methods were different, the goal was the same. As with all activities in the project, so in the making of this book the door was left open for individuals who have something to say. The call for proposal text had a very broad framework: write about the phenomena in the independent culture, organizing individuals to work in the community, new media, transdisciplinarity, engaged art and sustainable development. Before you there is a collection of articles in which you can identify yourself, your environment, problems, fears and opportunities. The articles are written for you, think about them, use them and take action for the benefit of your community. And share alike! Stjepan Mikec NMCB delavnica / radionica / workshop, Negova 2012 Preface 145 Dejan Pestotnik, Žiga Dobnikar New Media Cross Border The fundamental goal of the New Media Cross Border (NMCB) project is to strengthen the abilities of organizations and individuals inside the extended region, working in the field of new media culture, for they represent the future key agents in the field of cultural and social progress, as well as in the field of collaborative efforts inside artistic production, idea- and project exchanges, and artist- and expert mobility. We are creating a dynamic international field of interest characterized by an intense collaboration of development actors and all interested parties in the field of new media culture, transdisciplinary art, sustainable development and new models of shared creation. The world of art is an extremely powerful world, with a possible decisive influence over the local, regional and global development. It is a sector of growth, which has the single most powerful influence on the emergence of creativity pools, new jobs, global social movements, initiatives and selforganized groups. The influence of production in the field of arts also stretches onto local and global economy politics, and affects the development of culture and artconcerned organizations as sources of information. Through projects like the NMCB, the artistic production can but benefit in terms of strengthening social integration and providing a cultural territorial cohesion. Looking back at the history of the past two decades, we find that new media have also importantly shaped the development of the arts and culture in general (in our case geographically defined as the central European space of eastern Slovenia (the Podravje and Pomurje regions) and Croatia (the Varaždin and Čakovec County). To support this claim, we have conducted an in-depth research as part of the NMCB project in 2011, based on a sample of 36 organizations, collectives and individuals whose main focus lies in the use of new media and information technologies inside the field of artistic production. The results of the investigation demonstrate a tendency in the development of organizations and individuals, i.e. the scene that is, in terms of its range of activity, strongly connected to related organizations and individuals in a wider international context. The information acquired in the research also point to the organizational structure of individuals/ 146 organizations, the structure of financing, the share of full-time or part-time employees and volunteers, as well as the technical and spatial infrastructure of an organization and/or individual. An overview clearly demonstrates how the so-called “new media scene” is organized and qualified, and once transposed into a broader social-economic context, we can quickly estimate the potential of the arts and culture scene and predict positive influences of the new media culture on local levels. The fact remains that the direct effects (mainly the financial ones) of the arts and culture production are hard to measure, notwithstanding other, probably more vital influences on the cultural development of the local environment. Today, we can speak about the new media as a new, para-national culture. It combines global connection and local specifics; it is a phenomenon immune to the political arrangement of any individual country, immune to borders, cultural differences, expression censorship … We are talking about a network of individualized and interactive communication. The past twenty years have witnessed an extremely speedy fascination with the “global phenomenon” – information communication and distribution to colleagues around the globe. The exchange of experiences and ideas was given an entirely new dimension. The internet – as the new medium – did not only open the gates to a new era of stock market speculation, and by that a new type of financial and societal crises (by developing companies, the so-called dot-coms), whose consequences from the onset of the third millennium have proven devastating for numerous firms and states (even for a number of highly developed countries of the west), it also enabled alternative ways of functioning and organizing the global culture scene founded on new media creativity and contemporary artistic production. Inside the relatively highly developed middle-European space with its powerful cultural, artistic and historical heritage, there was – and still is – a great number of new cultural institutions and organizations that have built a platform of modern information technologies, accessible to virtually everyone. The manner of communication has turned from “analog” to “digital”. There is a powerful connection between these organizations and individuals, and the global scene. As a consequence, such a connection has dictated new forms of selforganization and connecting – often in the form of events like international festivals, conferences, symposiums, experts meetings, and other forms of socializing, presenting and production in the field of arts and culture. As part of the NMCB project, a partner consortium of four organizations from Slovenia (ACE KIBLA, Maribor and Onej, Prosenjakovci) and Croatia (ACT, Čakovec and VUK, Varaždin) has designed a shared organizational, infrastructural and logistic platform for the execution of cultural-artistic proNew Media Cross Border 147 duction, shared organization of festivals and events, educational modules, and an intense exchange of artistic contents. Thus, in the years 2011–2013, the international festivals KIBLIX, linked to the International Festival of Computer Arts (IFCA) – the oldest of its kind in Europe (!), Maribor Electronic Destination (MED) in Slovenia, Slobodni Festival (Free fest, Mursko Središče), EEII (Eksperimental Electronics Interventions) and ACTFEST in Čakovec, Croatia, as well as other art projects, have hosted over 200 artists, experts, scientists and organizations from around the world. All of the stated events have a five to ten-year-old tradition and have become, in the global sense, a polygon for the so-called “head hunters” on the part of IT, media and marketing industry. But is precisely on the scene of these independent supra-national cultural organizations and institutions that such forging of potentials takes place. Representatives of the said industries thus receive “everything in one place”; new ideas, fresh products, new, alternative approaches to creativity and above all, new experts. However, since this concerns the so-called independent arts and culture scene (at least by its own definition), no one has ever calculated the value of this production – because in such cultural centers of intellectual and creative power we are concerned with a continuous process of creation and production. What was recognized was the mere economic value of knowledge as intellectual capital, which may be used to serve the corporate world. It is precisely the recognition of the economic value of individuals and their ideas that turns the story of an independent, non-profit scene into an established arts and culture production – the main stream. The technical possibilities of new media have been pushing the existing condition to one side, while the economic and social forces are putting a break on these shifts in the opposite direction. We are witnessing evolutionary processes of blurring the borders between the interpersonal and the mass, as well as between the public and the private. Issues have emerged, which concern the protection of authorship and originality. The new media scene also represents a priceless educational polygon. In the framework of the NMCB project there have been tens and tens of study travels and expert workshops from the fields of cultural management, marketing in the arts, and cultural production, project management workshop, networking and transdisciplinary workshops. We are thus speaking about an exceptionally rich cultural heritage and production over the past few years, which play an increasingly influential role in the creation of the social system. After all, the concept of the largest culture project in Europe – Maribor, European Capital of Culture 2012, together with the partner cities of Murska Sobota, Novo mesto, Slovenj Gradec, Ptuj and Velenje was de148 signed inside this very scene, at KIBLA. The basis of the concept was connecting the regions (partner cities) and placing culture as the generator of progress. Conducting some of the NMCB project activities simultaneously with European capital of culture program thus gained a wider international dimension, in terms of co-productions with numerous partner organizations, schools, and universities from home and abroad. The arts and culture know no boundaries. However, in this respect we can no longer talk about a certain geographical space, because our shared efforts stretch out to all continents of the world – what matters above all is the exchange of knowledge and contents, and the mobility of artists and experts. The establishment of open source systems, DIY philosophy and the development of cyber-cultures and self-organized groups as the new paradigms, serve as the building blocks of the new media scene. Accordingly, global groups and collectives are being formed; drained by the course of global virtual functioning, they are becoming increasingly appreciative of socializing and functioning of individuals/groups inside their respective local environments, i.e. new forms of cultural and artistic events to which information technologies serve as a mere tool of informing, communicating, promoting and organizing. Some sort of a retro principle. At this point the dimension of democracy has become quite reinforced, as experts have still not agreed upon a general consensus about what the new media mean. Nonetheless, most of them agree that the new media are a potential to the democratic post-modern social sphere, in which the participants – the audience – can actively cooperate and be well informed. New forms of organization can be termed simply as the new kind of cultural and social movements, which to some, mostly government and financial elites, represents the opposite to the positive influences of new media, because they are spreading uncontrollably, with their participants uniting on transnational levels and acquiring an immense global influence, unprecedented before the occurrence of the new media. It is obvious today, what the effects are of these transnational self-organized movements and associations on the local environments: we see the formation of strong intellectual cells on both, local and national levels, which are capable of overthrowing local authorities and national governments, affecting the wider public opinion about the state of mind inside a certain society, and thereby exerting an influence over the development of cultural, political, economic and social events. Taking this fact into consideration, we must still be aware that with the concept of new media we have focused all too much on the new media in terms of tools and technologies, while we have been neglecting the newly created New Media Cross Border 149 cultural practices. Understanding our attitude towards the media is crucial in the light of our attempt to formulate the abilities needed to be able to take part in the field of participatory culture. And it is precisely projects like the NMCB that will explore and strengthen the power of individuals or groups, both formal and non-formal ones, to actively participate in the newly created processes of organization, unification and consequently creation and presentation of the created – all of which represents an endless new ground for ideas and innovations that inspire and enrich our knowledge, and thereby our existence inside real time and space. The search for new paradigms, which grows stronger day by day due to the dissatisfaction with the existing western system, will lead to results during the following decades of the 21st century. The arts as a field of expression, of searching for something new, unknown, and unconscious, have been flirting heavily with science and technological development. Just as the occurrence of new media has blurred the border between the public and the private or between the individual and the mass, the borders between art and science are disappearing as well. Or, in Mark Twain’s words: “History does not repeat itself, but it does rhyme”. Martha Blassnigg, Michael Punt1 Transdisciplinarity: challenges, approaches and opportunities at the cusp of history Until relatively recently science, engineering, art and design each had their own history. Increasingly they are becoming to be understood as components in the broad sweep of the production of knowledge for the good of humankind and the supporting environment. The most convincing evidence of this is in the shift in concern for the immediate and medium-term to the longterm sustainability of the earth as a nurturing environment e.g. approaches to climate change, water resources, holistic science, the socio-political and economic, as a global problem. The recognition of the interrelation and interdependence of hitherto discrete histories as important calls for new modes of interaction that are more than opportunist, convenient or problem-driven. This calls for more strategic approaches to transdisciplinarity as the organizing principle for research collaboration. In September 2011 a workshop was held at ACT in Čakovec on transdisciplinarity. Led by Michael Punt and Kruno Jost the workshop dealt with a number of aspects of transdisciplinarity in relation to art and culture. Its purpose was to provide a practical framework for cross-border curation and art practice that recognized the new opportunities that the partial collapse of the essentialist paradigm in European art and literature had opened up. In particular it responded to the new accelerators (and indeed the new brakes) that a widening vision of European culture has enabled. At stake in this workshop was the understanding of transdisciplinarity as a rigorous and * Authors: Dr. Martha Blassnigg (Reader in the Anthropology of Media, Transtechnology Research, Plymouth University), Prof. dr. Michael Punt (Professor of Art and Technology, Transtechnology Research, Plymouth University) Advisors: Prof. Jan Baetens (Professor of Cultural Studies, University of Leuven), Prof. Sue Denham (Professor in Cognitive and Computational Neuroscience, Plymouth University), Prof. Roger Malina (Distinguished Chair of Arts and Technology and Professor of Physics, University of Texas at Dallas), Mr. Mark-Paul Meyer, (Senior Curator at EYE Film Institute Netherlands), Dr. Martin Zierold (Executive Board, International Graduate Center for the Study of Culture, Justus Liebig University Giessen) 150 Transdisciplinarity: challenges, approaches and opportunities at the cusp of history 151 demanding framework for action that could meet the imperatives of individual creativity and the norms and standards of a “Mid-Atlantic” community of artists and curators whose attention was turning towards the fringes of the European landmass that were formerly in the shadows of the European Union. The version of transdisciplinarity that was chosen to shape this workshop was one developed over the last five years to drive Transtechnology Research at the Plymouth University (UK) by the authors of this article. The constituency of this group is drawn from historians, philosophers, anthropologists, artists and designers and is led from a historical and theoretical perspective with the objective of understanding science and technology as a manifestation of a range of human desires and cultural imperatives. Its aim is to provide a doctoral and post-doctoral environment for researchers who need to undertake academic research informed by their own and others creative practice. As such it meshed with the aspirations and expertise of the community that Kruno Jost brought together in ACT in 2011 as part of the New Media Cross Border project. At the core of Transtechnology Research is the premise that the disciplinary structures that underpinned Modernism – especially in the arts – no longer held an uncontested sway in how artists and curators should shape their thinking and practice. Mobility, collaboration, cultural migration and intellectual intersection demand new strategies, and we take the view that a critical evaluation of the discourses that surround transdisciplinarity may offer an alternative to the tactic of rupture favoured by the avante-garde. We have situated this response in an enquiry into the philosophical aspects of science and technology and the history of popular arts since these are topics that, until recently, evaded the strictures of disciplinarity and, consequently struggled for recognition in the consideration of creative agency. Moreover the most visible impact of the progressive porosity of disciplines was most evident to us not in the liberal arts and Humanities but in the hard sciences as the virtues and benefits of interdisciplinary and multidisciplinary teams became apparent in both the realization of large-scale complex projects and also in the realization of new topics and concerns that had evaded disciplinary constraints. We take the view that, just as at the close of the nineteenth century the emerging emphasis on the distinction between science, technology and entertainment produced a framework of rigid knowledge structures that eventually became silos, as we begin the twenty first century we can see the convergence of these old allies in the preferences and interventions manifest in the interpretation of contemporary technologies. Transdisciplinarity, at least as we have tried to understand it at Transtechnology 152 Research, provides the liberation and rigour that can drive thinking about creativity against the backdrop of radical geopolitical change, a preference amongst intellectuals in the Arts, Humanities and Sciences for flat structures. During the workshop in Čakovec in September 2011 participants were introduced to transdisciplinarity through a contextual programme of presentations which included an outline of the methods adopted by Aby Warburg in his Mnemosyne Atlas. The importance of this as an associative process, in which new concerns and topics could emerge through juxtaposition, provided artists and curators with a non-hierarchical platform for intellectual collaboration. Presented with the thought experiment of designing a new kind of university of the arts they used their own and existing images and the books in the library in which the workshop was held to build a three-dimensional collage in real time. Freed from the constraints of distinguishing between disciplines, systems of delivery and material possibility, the resulting proposal, whilst not comprehensive, did open up a framework for critical thinking about what such a university might be for, now that most of the traditional assets of a university such as the library and centres of excellence were now distributed across a network of nodes that were not determined by geopolitical borders. Indeed one of our conclusions was that the new university of the arts should be built on the premise that networks should be regarded as the singular asset to support transdiciplinary practices. A year later I was invited, along with Dr Martha Blassnigg, to present some thoughts on transdisciplinarity to the network for Science, Engineering and Design and was able to reflect on the work in Čakovec along with other research that we had undertaken with colleagues for the better part of a decade. In recognition of the focus that the workshop provided and the spirit of generosity that is at the heart of transdisciplinarity we are happy to share this paper in the context of the New Media Cross Border project. Transdisciplinarity: Challenges, Approaches and Opportunities at the Cusp of History2 Until relatively recently science, engineering, art and design each had their own history. Increasingly they are becoming to be understood as compo2 The original version of this paper has been submitted to the Network for Science, Engineering, Art and Design. We are grateful for the comments, contributions and advice on this paper from Prof. Jan Baetens (Professor of Cultural Studies, University of Leuven), Prof. Sue Denham (Professor in Cognitive and Computational Neuroscience, Plymouth University), Prof. Roger Malina (Distinguished Chair of Arts and Technology and Professor of Physics, University of Texas at Dallas, Mr. Mark-Paul Meyer, Senior Curator at EYE Film Institute Netherlands), Dr. Martin Zierold (Executive Board, International Graduate Center for the Study of Culture, Justus-Liebig Transdisciplinarity: challenges, approaches and opportunities at the cusp of history 153 nents in the broad sweep of the production of knowledge for the good of humankind and the supporting environment. The most convincing evidence of this is in the shift in concern for the immediate and medium-term to the longterm sustainability of the earth as a nurturing environment e.g. approaches to climate change, water resources, holistic science, the socio-political and economic, as a global problem. The recognition of the interrelation and interdependence of hitherto discrete histories as important calls for new modes of interaction that are more than opportunist, convenient or problem-driven. This calls for more strategic approaches to transdisciplinarity as the organizing principle for research collaboration. Survey concerns In the last couple of decades voiced discussion around the new topic of transdisciplinarity has led to a growing awareness and application in the practice of more traditional interdisciplinary frameworks. Spearheaded by Helga Nowotny (2008, 2006, 1997; Nowotny et al. 2003) and Michael Gibbons et al. (1994) with a social science focus and by Basarab Niculescu (Camus and Niculescu 1997, Freitas et al. 1994, Niculescu 2008, 2002) with a science and humanities focus, the increasing literature on theoretical approaches and methodological reflections,3 shows transdisciplinarity to be more than a fashionable turn and is strongly supported by concrete actions and requirements in current research frameworks. The need for transdisciplinary strategies arises in recent years from the increasingly recognised complexity of contemporary problems, including the exponentially growing data- and information load in segmented fields University Giessen). The authors are also grateful for the support and collaboration of all those who contributed to the INTR meetings during 2011/12. See: http://trans-techresearch.net/intr 3 A long and sustained engagement is evident in the theoretical physicist and philosopher Basarab Nicolescu’s work and networks (CIRET) of transdisciplinarity, which departed from a scientific context bridging to Humanities concerns, with special interest in philosophical-religious perspectives. Building on seeding events (OECD colloquium Nice 1970; UNESCO Colloquium of Venice 1986 leading to the Venice declaration), Nicolescu has spearheaded a theoretical, discursive engagement with transdisciplinarity and in 1987 founded the International Center for Transdisciplinary Research and Studies (CIRET). The social scientist Helga Nowotny, president of the European Research Council, together with a team of collaborators, a.o. Michael Gibbons, have been leading another core strand in the debate, which emphasises the production of ‘socially robust knowledge’ and is particularly concerned with the bridging between science and society geared toward a problem-oriented, applied modality. Another strong vector in the debate is marked by the US-based Humanities scholar Julie Thompson Klein (2010, 2001) who has been leading the debate around interdisciplinarity, which provides a core foundation for many aspects that have been informing the discussions around transdisciplinarity. Emerging smaller platforms include the td-net in Switzerland (with a strong leaning on Nowotny’s work), and the THESIS convention in 2003 in Goettingen (Brand et al. 2003) to exchange experiences and approaches to transdisciplinarity across the sciences and humanities. 154 and formats, the demand for a more inclusive engagement with all sectors and strata of society as well as a closer confrontation and need for integration of the multiplicity of perceived conceptions and models of reality. This need for larger overviews and shared engagements, so it has been argued, requires a robust foundation in disciplinary practices and innovative approaches to collaboration and knowledge production and exchanges in interdisciplinary frameworks. Therefore it can be stated that transdisciplinarity is by necessity informed by the complementary extensions of those methods, views, models and conceptions that the single disciplines in their canonical frameworks and specialisation, and their exchanges among disciplines through interdisciplinary engagement, provide. By the same token, no discipline is ever completely isolated and has to be understood always in relation to other knowledge practices. With the broader awareness of the term transdisciplinarity, however, there occurs a slack use of the term in the context of cross-disciplinary collaborations. It points to an urgent need to seek clarity and to unravel some of the inherent confusions of the meaning and value of transdisciplinarity of some of these interventions if the moment is not to be lost. Some of the most frequent conflations that have led to misunderstandings in the current trend in the usage of transdisciplinarity are: – Common confusion of transdisciplinarity with cross- and multi-disciplinarity arising from a generalized and unreconstructed use of the term, particularly as articulated with reference to ‘global problems’ and ‘global thinking’.4 – Exclusive application of transdisciplinarity to engagements with non-academic stakeholders as a remedy for the disconnection between knowledge production and societal problems, whereby the term ‘discipline’ loses its meaning and justification.5 4 One of the key problems addressed in the debates around disciplinarity has first of all been the demarcation between multi-, inter- and transdisciplinarity. Multi-disciplinarity is understood as an accumulative, juxtaposed multi-perspectival arrangement of disparate disciplines that are brought together around a shared topic or concern. Although the knowledge production results in an accumulative overview, there is, however, no transformational interaction or cross-fertilisation between the disciplines which retain the original identity of their elements and the existing structure of knowledge is not questioned. (See for example Niculescu 2008: 2; Klein 2010: 17) Interdisciplinarity implies the transfer of methods, skills, concepts or paradigms from one discipline to another, which can lead to long-lasting transformations of disciplinary frameworks. (See Niculescu 2008: 2; Thompson Klein 2010: 19) Thompson Klein (2010: 18) indicates the shift from multi- to interdisciplinarity when “integration and interaction become proactive”, referring to Lattuca’s (2001: 81-3) notion of “linking issues and questions that are not specific to individual disciplines”. 5 As for example identified in the foreword to the Handbook of Transdisciplinary Research (edited by Hirsch Hadorn et al., 2008) or in the profile of the TD Network for Transdisciplinary Research in Switzerland (http://www.transdisciplinarity.ch/e/index.php), wherein transdisciplinarity Transdisciplinarity: challenges, approaches and opportunities at the cusp of history 155 – Transdisciplinary as mere ‘gap-filler’ between disciplinary activities and boundaries in order to bridge communication gaps between the traditionally defined disciplines.6 – Misunderstanding of transdisciplinarity as shared fundament of inquiry, as ‘common ground’ to facilitate knowledge exchange.7 In contrast to these rather loose and unreconstructed responses to transdisciplinarity, the more robust and critical debate has been developed recently; we see this as crucial in order to ensure that the opportunity of new approaches to knowledge acquisition and development are not squandered. It can be summarised that at the very minimum, transdisciplinary research exceeds a mere cooperation among disciplines identified as multi-disciplinarity (Newell 2000: 230) and exceeds interdisciplinary research in that it leads to the transformation of the very identity of disciplines by identifying new topics and concerns. Transdisciplinarity extends the scope, methods and perspectives of existing disciplines whilst at the same time respecting and using the existing disciplinary frameworks. Ideally, emerging new practices, methods, paradigms consequently lead to a re-evaluation of disciplinary tools and concerns through interactive reflection and knowledge exchange, which can lead to transformative long-term impact on the development of disciplinary practice. In this way transdisciplinarity is a complementary practice in addition to inter, multi- and disciplinary practices.8 Without aiming at replacing any of the existing disciplines, it rather draws significantly on their foundations and specialisms. It has been frequently pointed out that most researchers engaged with transdisciplinarity move between disciplinary, inter- and multi-disciplinary engagements and modalities. The window of opportunity to define transdisciplinarity (or even transdisciplinarities) with precision is limited and there is an immediate need for a mature understanding and synthesis of the existing approaches that often substantially differ is identified as catalyst to open scientific knowledge to sociological approaches, the broader public and societal concerns. 6 See the abstract for A Vision of Transdisciplinarity. Laying Foundations for a World Knowledge Dialogue (edited by Frédéric Darbellay et al. 2008) 7 The initial coinage of transdisciplinarity, building on Jean Piaget (1972) and Andre Lichnerowicz’ contributions at the OECD conference, was conceived as a “common system of axioms” that transcends disciplinary boundaries through an “overarching synthesis” as a kind of universal interlanguage with view to the internal dynamics of science. (Thompson Klein 2010: 24) Since then the debate has moved on and currently understands transdisciplinarity as heterogeneous rather than homogenizing practice, which accepts and respects plurality and diversity. This includes a similar critical view on so-called “holistic” approaches that neglect heterogeneity. 8 See also article 3 in The Charter of Transdisciplinarity (Freitas et al. 1994). 156 in their focus and sometimes even in their key aims and methodological underpinnings. Although heavily reliant on topic-led approaches, interdisciplinary research (understood as integrative knowledge practice and exchange among two or more disciplines) has become an established practice in academia and also in the strategic policies of the research councils’ national and international funding regimes. However, more sophisticated strategies are required in order to facilitate and build future trajectories for world-class research in terms of scholarly quality and also in term of their inclusivity of integral, ethically viable and creatively innovative concerns that transcend cultural, economic, geographical and social boundaries. Since 2010 the International Network for Transdisciplinary Research (INTR) led by Transtechnology Research, Plymouth University, has brought together eminent researchers to consider more precise and useable understandings of transdisciplinarity in response to the urgency of high-grade collaborations led by immediate and burgeoning needs. It has proceeded from an enquiry into the daily practices of research in the Arts, Humanities and Sciences by experts who habitually reflect on their processes of knowledge production. The intention of INTR is to develop a robust framework to think and practice transdisciplinarity in action (rather than as a meta-theory), which departs from an integrative model of engagement that accommodates difference, paradox and speculative research. Proceeding from this we take the view that a key aim of transdisciplinarity is to facilitate emergent insight, knowledge and interaction that could not have been foreseen or designed in anticipation of a specific outcome or solution to a problem. The model of transdisciplinarity proposed here takes a modest approach, in which the emergence of a new or differently posed question, an unexpected facet of perspective or an entirely new question completely independent of the inquiry in process, are valued in their own right and not sidelined through the common problem-driven approaches that limit the inquiry through the pressures on short-term, or immediately economically or materially viable, outcomes. It calls for the development of theoretical, conceptual and practice-oriented approaches to transdisciplinarity as both, a post-hoc analytical process for the qualitative synthesis of collaborative research in interdisciplinary frameworks, and as methodological framework to forge innovative approaches to research collaboration that is inquiry-driven and seeks to identify new topics and concerns. In this way transdisciplinarity is sought to bridge disparate areas of discourse and research topics not merely by transcending or transgressing disciplinary boundaries around problem-driven inquiries, but by letting the inquiry in itself drive the methTransdisciplinarity: challenges, approaches and opportunities at the cusp of history 157 ods, tools and theoretical formation in order to stimulate the identification of new concerns, insights and topics that emerge from this cross-fertilisation of rigorous and imaginative scholarly research. An emphasis in this approach to transdisciplinarity lies on ‘transformation’ in the sense of the transformative potential of transdisciplinarity: in the recursive reflective impact on disciplinary practice, the dynamic interaction between researchers and objects of study that are conceived as integrative processes rather than disparate entities, the consequential flatter model that breaks down certain hierarchical power-structures of the dominant institutionalised frameworks, as well as in the contingencies that dynamically shape the original research question from which the inquiry departed. In this sense transdisciplinarity is not exclusively to be understood as an aspiration to move outside disciplinary frameworks, but can just as well be provoked by an involuntary confrontation with insights and concerns intruding into disciplinary practices which stimulates, or in cases forces, the redefinition of their established scopes, problems and methods. Roadblocks Aside from imprecise use of the term, which contributes to a general skepticism, there are real roadblocks to transdisciplinarity that need to be addressed. These are: 1. Roadblock: Inflexibility of mobility beyond and between institutional frameworks. The increasing sentiment encouraging permeability between industry and universities has encouraged interdisciplinarity but has paradoxically led to an increasingly conservative culture of provision which more closely matches the existing (rather than future) employment market. Opportunity: Amidst the virtues of disciplinarity it is now widely recognized that important and contributory research topics and concerns have been obscured in the shadow of disciplinary silos. This is evident in the number of hybrid research fields that have become necessary to form coherent communities e.g. biochemistry, techno-science, astrophysics, computational neuroscience, media-anthropology, visual culture, digital humanities, technology and culture, philosophy of science, anthropology of mind, etc. Transdisciplinarity offers the opportunity to maintain the virtues of the disciplines whilst exploring the shadows and avoiding the establishment of new hybrid disciplines which repeat the dynamics of the silos. Proposed Action: Universities should consider themselves less as bastions of established bodies of knowledge and more as enablers with an emphasis 158 on networks and collaborations and a locus for criteria in relation to methodological practices. Stakeholders: Universities, funding councils, professional societies, academic journals, publishers, philanthropic organisations, museums, archives, cultural industries, cultural funding organizations. 2. Roadblock: National funding for university research recognizes the virtues of transdisciplinarity/interdisciplinarity and multi-disciplinarity but still depends upon evaluation processes that rely on established fiats of experts in disciplines not necessarily fluent in approaches beyond their area of specialism. Opportunity: The increasing focus on transparency and knowledge exchange as a consequence of the naturalization of multi-disciplinary research (i.e. the google scholar, crowd-sourcing and participatory archiving) is being met by equally radical approaches to publishing platforms. This follows a trend in the Arts and Humanities to focus more on impact, which has had the effect of closing the gap between the university and the public. Proposed Action: If funding regimes wish to pay more than lip-service to transdisciplinarity they will need to consider radical changes to their review processes in order to include equal weighting for transdisciplinarity. For this they may need to consider the value of the network beyond its immediate results and raise the threshold of risk in funding research. Stakeholders: Funding councils, professional societies, governments, philanthropic organizations, cultural industries, cultural funding organizations. 3. Roadblock: Criteria for existing career and tenure tracks in research are informed by standards and expectations established by professional societies. Individual career tracks in transdisciplinarity are niche pathways in the social sciences and the arts and at best an excursion from the mainstream in the sciences. The ambitions of the market with its short- to medium-term risk are more comfortable with discrete disciplines with substantial longterm track-records of research return. As to the funding structures of the cultural industries, cultural foundations and ministries, bureaucracy or rigid organization of a museum or archive with its restricted review processes often inhibit the acquisition and dissemination of new knowledge whilst at the same time marginalizing the appraisal and transfer of ‘old’ knowledge. Opportunity: Universities and archives are no longer unchallenged gateways to acquired knowledge as a consequence they are reexamining their Transdisciplinarity: challenges, approaches and opportunities at the cusp of history 159 constituency and function. This provides new opportunities/challenges for rethinking the role of the University (and the archives/museums) in relation to permeable national boundaries, mass transport, electronic networks, linguistic dominance of English, providing new opportunities/challenges for exchange and comprehension. Proposed Action: There should be investment in research network developments that regard transdisciplinarity as a pathway to new topics and concerns, liberating research questions currently locked within high-grade research in traditional silos. Hybrid public/private speculative funding of research and development should be encouraged. Stakeholders: Universities, professional societies, academic journals, publishers, philanthropic organizations, private sector investors, museums, archives, cultural industries, cultural funding organizations, media industries. 4. Roadblock: There is a genuine and significant anxiety that transdisciplinarity (and even interdisciplinarity) will necessarily lead to a loss of focus and a consequent lack of rigour and authority. This roadblock is compounded by the inevitable difficulties of communications between specialists and competitive funding. Opportunity: There is an unprecedented structural change in the production, dissemination and storage of knowledge brought about by a more democratic access to databases that need to be negotiated. Interdisciplinarity, multi-disciplinarity has facilitated comparative methodologies which have provided a framework for the management of large, disparate data-sets. Transdisciplinarity offers a more systematized way of management, synthesis and evaluation of knowledge. Proposed Action: The full acknowledgement of transdisciplinarity’s bottomup spirit (both popular and data driven) should be regarded as both a methodological and social intervention. It gives voice to the intellectually disenfranchised who have a stake in the outcomes and as such mirrors many of the issues that have reshaped the Humanities (especially History, Art-History and Literature Studies) in the last three decades. Consequently it demands the vigilance and positive commitment that have been applied elsewhere when oversight and occlusion have become acknowledged. Stakeholders: Universities, funding councils, professional societies, academic journals, publishers, philanthropic organizations, cultural organizations and social policy makers 160 5. Roadblock: An increasing fashionable over-usage frequently blurs the distinctions between multi-, inter- and transdisciplinarity and works at the disadvantage of, if not damaging to, those who rigorously engage with the conceptualisation and application of a new set of practices across disciplines that emerges from ongoing and current innovative research investigations. Opportunity: In this regard Julie Thompson Klein (2010: 24–26) speaks of “trendlines” of transdisciplinarity with approaches that in some cases are thinning out to rather loose applications. There is now serious attention to the topic and high-grade research and initiatives (among others Niculescu’s CIRET, Nowotny et al., INTR). Proposed Action: There should be investment in soliciting meta-approaches to transdisciplinarity informed by grounded research in the Sciences, Humanities and Arts. Greater attention to dealing with the issues exposed by transdiciplinarity (if not in the concept itself) should be explored openly. Stakeholders: Universities, funding councils, professional societies, philanthropic organizations, cultural organizations and social policy makers, museums, archives, cultural funding organizations. 6. Roadblocks: The requirements that transdisciplinarity places on a researcher can be as demanding as, for example, extending the research period in order to acquire a new language or competence. The necessary delays and deferments that this entails currently can be perceived to make transdisciplinary research more expensive. As a consequence this loads the dice in favour of the disciplinary status quo. Opportunity: A significant change in first world demographics (longevity, distribution, mobility and kinship) provides new opportunities/challenges for knowledge exchange, storage and transfer as human capital. In particular the educational experience should include ‘life-long learning’ which can accommodate significant intellectual growth and transformation. Proposed Action: To learn from the contingencies and expediencies currently applied in dealing with these problems and responses to new forms of funding and dissemination and research practices in the Humanities (digital Humanities) and to see them as a mode of inquiry for example to conceptualize the big data problem as one coextensive with work in the Humanities on representation and archiving rather than as an exclusive domain of datasets. Stakeholders: Universities, funding councils, professional societies, academic journals, publishers, philanthropic organizations, cultural organizaTransdisciplinarity: challenges, approaches and opportunities at the cusp of history 161 tions and social policy makers, museums, archives, cultural funding organizations, media and cultural industries. References: Brand, F., Schaller, F. and Voelker, H. (eds.) 2003. ‘Inter- und Transdisziplinarität erlebt. Impressionen von der Göttinger Arbeitstagung “Transdisziplinarität”’, These, 52, pp. 27–32. Camus, Michael and Nicolescu, Basarab (eds.) 1997. “Declaration of Locarno”. As part of: Declaration and Recommendations of the International Congress “Which University for Tomorrow?” Towards a Transdisciplinary Evolution of the University. Locarno, Switzerland, April 30–May 2. In: Nicolescu, Basarab (ed.). 2008. Transdisciplinarity: Theory and Practice. Cresskill, NJ: Hampton Press, pp. 268–269. Darbellay, F., Cockell, M., Billotte, J. and Waldvogel, F. (eds.) 2008. A Vision of Transdisciplinarity. Laying Foundations for a World Knowledge Dialogue. Lausanne, Switzerland: Swiss Federal Institute of Technology Press & CPC Press. Freitas, Lima de, Morin, Edgar and Nicolescu, Basarab (eds.). 1994. Charter of Transdisciplinarity. Adopted at the First World Congress of Trandisciplinarity, Convento da Arrábida, Portugal, November 2–6. In: Nicolescu, Basarab (ed.). 2008. Transdisciplinarity: Theory and Practice. Cresskill, NJ: Hampton Press, pp. 261–265. Online at http://basarab.nicolescu.perso.sfr.fr/ciret/english/charten.htm (accessed 15 September 2012). Gibbons, M., Limoges, C., Nowotny, H., Schwartzman, S., Scott, P., Trow, M. (eds.) 1994. The New Production of Knowledge. The Dynamics of Science and Research in Contemporary Societies. London/Thousand Oaks/New Delhi: Sage. Hirsch Hadorn, G., Hoffmann-Riem, H., Biber-Klemm, S., Grossenbacher, W., Joye, D., Pohl, C., Wiesmann, U., and Zemp, E. (eds.) 2008. Handbook of Transdisciplinary Research. Springer. Lattuca, Lisa. 2001. Creating Interdisciplinarity: Interdisciplinary Research and Teaching Among College and University Faculty. Nashville: Vanderbilt University Press. Newell, William H. 2000. How Do We Research and Evaluate Transdisciplinarity? In: Transdisciplinarity: Recreating Integrated Knowledge, edited by Margaret A. Somerville and David J. Rapport. Oxford: EOLSS Publishers, pp. 230–231. Nicolescu, Basarab. 2008. Transdisciplinarity: Theory and Practice. Hampton Press. Nicolescu, Basarab. 2002. Manifesto of Transdisciplinarity. Albany: State University of New York Press. Nowotny, Helga. 2008. Insatiable Curiosity. Innovation in a Fragile Future. (transl. Mitch Cohen). Cambridge, Massachusetts; London, England: The MIT Press. Nowotny, Helga. 2006. The Potential of Transdisciplinarity. In Interdisciplines, online at: www.interdisciplines.org/medias/confs/archives/archive_3.pdf pp. 48–53. 162 Nowotny, Helga. 1997. ‘Transdisziplinäre Wissensproduktion – eine Antwort auf die Wissensexplosion?’, in Stadler, F. (ed.) Wissenschaft als Kultur. Österreichs Beitrag zur Moderne. Wien/New York: Springer, pp. 177–195. Nowotny, H., Scott, P. and Gibbons, M. 2003. Introduction, ‘Mode 2’ Revisited: The New Production of Knowledge, Minerva, 41, pp. 179–194. Nowotny, H., Scott, P. and Gibbons, M. 2001. Re-Thinking Science. Knowledge and the Public in an Age of Uncertainty. Cambridge: Polity Press. Piaget, Jean. 1972. ‘The Epistemology of Interdisciplinary Relationships’, in Apostel et al. (eds.) Interdisciplinarity. Problems of Teaching and Research in Universities. Paris: OECD, pp. 127–139. Thompson Klein, Julie. 2010. A Taxonomy of Interdisciplinarity. In: Frodeman, Robert, Thompson Klein, Julie and Mitcham, Carl (eds.) 2010. The Oxford Handbook of Interdisciplinarity. Oxford: Oxford University Press, pp. 15–30. Thompson Klein, Julie, et al. (eds.) 2001. Transdisciplinarity: Joint Problem Solving among Science, Technology and Society. Basel, Boston, Berlin: Birkhaeuser Verlag. Transdisciplinarity: challenges, approaches and opportunities at the cusp of history 163 Marta Gregorčič The producing struggles of self-organized communities – potencias This paper wishes to discuss potencia, in order to be able to unfold an entire spectrum of the yet unnamed revolutionary struggles that have been appearing across continents for four, perhaps five decades, showing us what the economically and technologically advanced and educated societies will not and cannot see: an alternative to neoliberalism. The term potencia as the core concept of the present text determines the various principles and mechanisms of reconstruction or recreation of the community; i.e. it explains how revolutionary struggles, by means of reinforcing the power for a political, economic, social and cultural self-government of the community, are creating processes of self-determination and autonomy.1 As humanities’ and social scientists we have an obligation to unfold alternatives to capitalism. Moreover, we have an obligation to commence precisely what we have been silent about for fifty years – the flash point in which defiant peoples, despite the brutal oppression, repression and genocides, have persisted for decades, creating probably the most piercing struggle practices. We must also learn to speak in a different manner than we have so far, using the first person plural, simply because as scientists or experts, for the sake of objectivity and neutrality of our work, we should not and cannot – or will not – exempt ourselves any more. And we must speak out as the empobrecitos2 – the forcibly impoverished – as poverty or want has 1 As we are about to see, potencia is really about connecting and multiplying intuitivity, imagination, spontaneity and creativity. Potencia derives from an antagonism between power-over – or authority, and power-to, characteristic of constituting the movement of the creative power of struggles, which has been consistently presented by John Holloway (2004). 2 Empobrecitos is a coinage used by radio host Héctor Madera in his interviews. The term was used to emphasize the difference between people who were born poor or turn poor because of their own decisions, and the people who have been pushed into poverty, mainly by those in possession of capital. Empobrecitos stands for the expropriated, the oppressed, people cheated out of their freedom, lives and creativity – driven to such a state entirely and deliberately by the capital. They have not come to this by their own free will and have not agreed to this. The empobrecitos gain a new dimension only when they become connected and admit their misery, yet at the same time articulate it by revealing and dissolving the structures of oppression. (Together with Matej 164 long since stopped to allude only to the material conditions for life, but have, under a dictatorship of capitalism and democracy, impoverished liberty, selfrealization, solidarity, autonomy, diversity, creativity and spontaneity – all those field lines towards humanity that even define society. We need to address potencia simply because for now, revolutionary struggles are the only ones to point out what kind of world they want, the kind of path to achieve it, and also how to achieve it. Unlike other historical revolutions they exceed the expectations of their creators, for they do not dream it, ponder it, think it, but rather live it, fight for it, and create it. Potencias are not utopias designed to offer us consolation or, if unreal, to be happening inside a wonderful, flawless locality, but rather heterotopias, shaking the ground underneath our feet. If utopias “permit fables and discourse: they run with the very grain of language and are part of the fundamental dimension of the fabula” (Foucault 2010: 8), then heterotopias “desiccate speech, stop words in their tracks, contest the very possibility of grammar at its source; they dissolve our myths and sterilize the lyricism of our sentences” (ibid.). This is why we have to accept the fact that it is difficult to describe, analyze and theorize revolutionary struggles, because we have no tools to recognize the self-determining tendencies and visions of the community. For potencias to be able to persist in their struggle, they have to create their own sanctuary; their own heterotopia; some sort of dimension or a perfect space characterized by the same precision, order and permeability that is lacked in the spaces of contemporary societies. Potencias are growing massively in conditions of peripherality and it is precisely because of this position, situation, and the territorial and political restraints and connections that they cannot be – will not be – exempt from neoliberalism. They have no possibility of escaping or watching the deadly processes of global plundering just from the outside. Theory, namely, forms part of their life practice, it is not their vision or observation of life, because the socialization corpus – habitus – has been inscribing itself for centuries through the insecurity of revolts, through the improvisation of struggles for life and a possibility of action, existence, creation. To be able to persist as subjects of their own history, they are politicizing sadness and reflecting how unreal a utopia is when it works (Colectivo situaciones 2007). And it is only in such places of impossible encounters (heterotopias) that the glue of struggles can be created – the 21st century humanism. However we choose to label this binder is actually irrelevant and Zonta we have interviewed Héctor Madera, a radio host at the community radio station Radio Negro Primero, on two occasions in Caracas, 7 and 9 May 2008). The producing struggles of self-organized communities – potencias 165 up to the human imagination, which defines, interprets, and names. We shall be calling them resonances, pulsating insights that cross, transcend and traverse times and spaces to connect and host seemingly impossible matters, without betraying their position and at the same time opening horizons and perceptions of struggle-comprehension.3 Resonances, then, are our analytical tools, capable of perceiving tokens of revolutionary struggles, and thereby new insights into a variety of realities, worlds, galaxies (Argüelles 1987: 54). In a system that is being, under the pretence of order and balance, thrown out of its course time and again, each time more aggressively, even the perspectives and resonances generated by the potencias cannot be imagined in any other way than as chaos, but compared to the deliberate deorganization of life, potencias are, as we are about to see in the examples of solidarity economy inside self-determining communities, the most complex organization of life.4 The resonances of self-determining communities Over the period of the past two or three decades, Latin America has produced a great deal of literature about alternative economic models, social economy, cooperatives and alternative factories, because these were the most cutting production systems brought about by the general uprising of the poor in 1989 in Venezuela, called the Caracazo, the Zapatista uprising in 1994 in Chiapas, Mexico, or the general people’s uprising in 2001 in Argentina, which resulted in the most notable re-appropriated and self-management factories with no bosses. The most far-reaching among them is the movement of unemployed workers from Solano – Movimientos de Trabajadores Desocupados de Solano (Zibechi 2003; Retamozo 2009; 3 José Argüelles (1987: 54), who distinguished resonances from reverberating, i.e. sounding, and attributed to them the exploration of overtones, emphasizes that modern science generally assumes that there is only one dimension of reality – the tones; while resonance in the Mayan science is based on the principle of overtones, or multidimensionality – the resonating of different realities or worlds (in Mayan terms, galaxies). Such an understanding of resonances needs to be emphasized mainly because in the existing literature on altermondialist movements the term resonance is used exclusively in the sense of reverberation, but not as an analytical tool. 4 Self-determination is a term used to explain a number of efforts used by the members of oppressed communities to assert an autonomous and independent policy for the management of their own community development; it is not used to describe secession tendencies, as it is often being translated inside domestic humanistic studies. The expression self-determination or auto-determinación (Spanish) is used by contemporary movements to label the processes used to establish a bottom-up political emancipation, one that comes from within the community; and to autonomously determine the development of their own communities as well as new, horizontal practices of co-deciding as an alternative to the authoritarian and hierarchical principles of political community management. 166 Colectivo situaciones in MTD de Solano 2001). Today, we can find a number of cooperatives and other solidarity policies in Bolivia, Ecuador, Guatemala, Honduras, Mexico, and so on. Already from the 1960s and 70s, new economies of revolutionary movements have sprouted also in other states of the South, which unfortunately remain out of the grasp of theoretical and scientific analysis to this day. One of the most progressive ecological and solidarity economies was developed as early as the end of the 1970 by the Chhattisgarh Mukti Morcha, Chhattisgarh Liberation Front, the strongest revolutionary struggle in independent India, which was created as an exceptionally creative, revolutionary and socially productive synthesis of miners, industrial workers and the Adivasi (diverse indigenous communities), small farmers and gatherers, self-organized into a political subjectivity. It was the first movement in India (perhaps even in the world) to break up the categories of power, treating authority (the power of subjugation) as the antagonism of potencia (creative power).5 For decades, the Chhattisgarh Mukti Morcha generated revolts against capital and struggles to reconstruct the social, the imaginarium of selfdetermining communities. As the new political body it revived mukhis, systems of self-determination once used by the Adivasi communities, and now in the service of the working class, the community, and all members of the movement. The liberation front not only succeeded in preserving the natural environment and stopping the forced emigration of the Adivasi; tirelessly disabling brutal forms of exploitation and subjugation and preventing mass killings and disappearings, but is known today as the only working class movement in the world to offer such an innovative alternative to the advanced technological development – the working class technological development, which caused foreign investors and the Indian government to opt for a reduction of their short-sighted greed for profit and accept a longterm, less risky and environmentally and socially more endurable alternative (Gregorčič 2008; 2011; Bharadwaj 2011; Sadgopal in Narm 1993). With a judicious combining and complementation of the old and new technologies, and a vision of a long-term sustainable development of the region, the movement proved that the Chhattisgarh industry, less intrusive to the environment, can be significantly more effective and profitable than 5 I initially wrote about the movement in detail in a special edition of the Journal for the Critique of Science, for Imagination and New Anthropology, the article entitled “India, the Land of Antagonistic Passions”, ČKZ, year XXXVI, nr. 234, 2008, pp. 88–97, as well as later in some other articles. The writings were based on field research conducted in India as part of my post-doctoral research project between August and November 2007. The producing struggles of self-organized communities – potencias 167 was predicted by the coalmine owners, foreign investors and the Indian government. With its working class technological development and a redistribution of the wealth, which began to return to the local communities as a result of higher salaries, the movement also set up a number of alternative educational, health care, social and cultural institutions, alternative barter and innovative forms of working class management, which all contributed to a significant developmental boost in the region, influencing particularly the literacy and quality of life of its inhabitants, who lived as second-class citizens until then. Throughout the entire process, the green-red coalition between the Adivasi and the mine workers also liberated itself from the caste divisions, religious splits, sexual discrimination, and patriarchal and other forms of authoritarian mechanisms of oppression, so typical of the Indian society and unable to overcome by many other movements or struggles in the past. Another similarly piercing struggle is that of the Bolivian empobrecitos, particularly the indigenous Aymara and Quechua who were, from the 1950s onwards, running from the colonial and imperial silver- and gold mines to escape oppression and slavery, the vivid account of which is offered by Galeano in his work The open veins of Latin America (Galeano 2010), and created the highest located self-governing city in the world – El Alto. The communities are self-governed (autogestión), both in terms of alternative production processes as well as the organization of the policy of life. They created a unique, cohesive city with an autonomous working-class self-management that knows no superiors or inferiors, but is organized and managed by means of informal economies of family businesses, including and rewarding its members according to their active involvement in all structures of self-government and political struggle (Zibechi 2005; Gregorčič 2011). El Alto became a spectacular example of los microgobiernos barriales – neighborhood micro-governments (Mamani Ramírez 2005). The inhabitants that do not attend regular monthly assemblies, meetings, roadblocks and political actions used to confront the neoliberal processes in the country, cannot enjoy the benefits created for the city by the active members of the community. What is being awarded is participation, and struggle solidarity. Although individualization is not sanctioned, it cannot reach for the fruits created by shared community efforts. Uruguayan researcher Raúl Zibechi establishes, that it is precisely the absence of a hierarchical and centralized structure that makes the political mobilization of the movement of the inhabitants of El Alto much more effective and trenchant compared to other movements and revolts against neoliberalism in Latin America (Zibechi 168 2006; 2007; 2009). This manifoldness and diversity of subjectivities, which rose as self-organized communities in Bolivia, was termed by René Zavaleta as sociedad abigarrada – a colorful, motley society (Zavaleta 1983). Elsewhere in Latin America, different forms of organization and selfmanagement of communities were formed later. The most famous are the Zapatista juntas de buen gobierno – councils of good government, as well as their principles mandar obedeciendo – lead by obeying (Earle and Simonelli 2005; Gregorčič 2005). In Honduras, the only country on the continent that accepted a wider anti-imperialist platform only towards the end of the 20th century, a coalition of movements against the US and other neoliberal agreement policies was established by the self-organized indigenous communities called Lenca. Since the summer of 2009, they have been demanding a new process of constitutional assembly, aiming at a new people’s power (poder popular). In Guatemala, parallel to the strong guerrilla movements, other forms of revolt have developed, such as fights for land, which gave way to the creation of self-governing rural indigenous communities, populated by the mestizo and ladino peoples, who joined to form the Comité de Unidad Campesina (CUC, Committee of Peasant Unity) and fight against the military dictatures of Romeo Lucas García between 1978 and 1982, and Efraín Ríos Montto between 1982 and 1983. During the civil war they established autonomous communities, reaching the legalization of occupied land in 1996, after the end of a thirty-six-year-long slaughter, and continuing to develop various forms of self-determining policies and self-government ever since (Gregorčič 2011). Cuba, however, was faced with an unplanned revolution inside the revolution itself, even despite (or perhaps precisely because of) the USA trade, economic and financial embargo and even despite (or perhaps precisely because of) the collapse of the Soviet Bloc. Castro named the period following 1989 “a special period”, since Cuba depended too heavily upon the Soviet Union – not only for the oil, pesticides, trading, etc., but also for the 64% rate of Soviet-imported food, which forced Cuba to slip into unbearable famine. Nevertheless, more spontaneously than deliberately, Cuba conducted the most extensive program of organic and sustainable farming already by 1999 and with its new economy – a green economy – reached a historical level of self-sufficiency (Ray 2007). This was no government-imposed program, but a product of coincidental and mutual creation of a number of different social groups, especially the highly educated population from big cities, scientists, engineers, craftsmen, activists from other countries, teachers, pharmacists, students, and their cooperative efforts with the farmers and the unemployed from urban centers. The producing struggles of self-organized communities – potencias 169 It was these urban parts of Cuba where the first and strongest consequences of the policies of dependence were being felt most, policies that have thus far represented the foundations of the Cuban economy. Since due to a shortage of fossil fuel, transport of food from the rural areas had been limited, and famine grew stronger by the day, the city population was forced to clean the environment, the city parks, water sources, playgrounds, etc. All inappropriately used and neglected green surfaces have been turned into urban organic gardens - organopónicos. Undeveloped city surfaces became subject to experimental bio-gardening collectives and permacultures, quickly spreading onto house roofs as well, and began growing organic food inside concrete troughs. Since no artificial fertilizers and pesticides were available, they began developing alternative organic methods for a poly-cultural food production; and gaining medicines from autochthonous Cuban medicinal plants, as Cuba before the colonial monocultural production was considered a country with a high level of biodiversity. It went on to become the first country to gain twenty calories of food at an input of a single one (the USA, for example, have the exact opposite ratio). The Cubans’ agro-ecological principles, their new way of sustainable development and life in the framework of the island’s natural resources, soon became part of their educational planning – they introduced alternative medicine into health centers and hospitals, and so on. Ever since it began to cooperate extensively with Venezuela in terms of health care and educational programs, and with its new-found oil access, Cuba has already abandoned a number of achievements brought about by the unplanned revolution and the green economy (Ray 2007; Holloway 2010; Gregorčič 2011). Numerous potencias, however, did not succumb despite radical political changes in the country. One such example is the Cecosesola – Organismo de Integración Cooperativa, Organism for Cooperative Integration. Cecosesola is a cooperative created at the end of 1967 in a politically and economically extremely tumultuous period accompanied by guerrilla movements, a general economic crisis, want, social unrest and revolts. It underwent numerous production and service stages and is today connecting over eighty organizations, associations, companies and groups in the states of Lara, Portuguesa, Trujillo, Barinas and Yaracuy. With over a thousand free associated workers (trabajadores libre asociado) it supplies around 30 percent of the population in Lara, and a bit less in the other states. Today, Cecosesola is the single largest food-producing cooperative in the country, selling over 450 tons of farm produce per week, which is important as the global food crisis is increasing. Although poverty in Venezuela, measured by household, has nearly been split in half since 2003, and the purchas170 ing power nearly doubled, and despite the fact that food production has increased by 24 percent in times of the new government, Venezuela still – much like Slovenia, imports 70 percent of its food today. Over the last decade, Cecosesola also established a health care network of six community centers and a hospital, treating over 160 000 patients every year, for costs around 60 percent lower compared to the prices of health care services in private clinics. Very much like the Chhattisgarh hospital, health care workers are encouraging preventive treatment and are striving for a different attitude towards patients than is typical of public health care services. They organize a number of educational workshops on the topic of healthy, ecological food; childbirth classes, and a number of other activities – hydrotherapy, massage, acupuncture, home visiting doctors, etc. The health care centers and the hospital are equipped with laboratories; they have radiology and surgical departments. Members of the Cecosesola are not paying for their health care services, but contribute regularly to its cooperative health care fund from their salaries. Even though over the past few years the government has incited thousands of the so-called Barrio Adentro programs, in which Cuban doctors are training Venezuelan students and together taking care of all the sick that have not been entitled to health care services because they were payable, there is an increasing number of people who wish to be treated at the Cecosesola cooperative. All of its programs also inspire great trust and respect in the people, who are its co-creators; and seeing the effects of the services, they wish also to continue in that direction. Another success of the Cecosesola is in establishing highly complex systems of solidarity: it offers financial help to those who suffered a loss of produce or income or lost their apartments, jobs or health due to a natural or other disaster. It has a network of credit unions, welfare services, newly-founded educational and health care centers, and advocates an alternative self-governing policy, developed outside of the Bolivar process, long before it, and keeping up without it to this day.6 Indeed, the Bolivar government as well introduced extensive aid programs 6 The Bolivar process defines the directions of the Venezuelan revolutionary frictions that led to the rule of Hugo Chávez in 1998. Today, the Bolivar process also stands for the number of government changes and incentives to introduce a multitude of programs with the help of the Cuban expertise - not to reform the public services, but to establish parallel systems to the existing state institutions. The Bolivar concept of socialism, namely, is not based on the assumption that the existing institutional order should be reinforced, but rather sets up a new educational, health care and social service infrastructure parallel, especially where the governments have never taken measures – in barrios, poor suburbs, and remote villages and hamlets. Unlike the Bolivar process that runs under the patronage of authority, the potencias dealt with in this paper have no form of institutional, legal, material or any other kind of sanctuary other than heterotopia and the results they created themselves through the revolutionary struggles. The producing struggles of self-organized communities – potencias 171 after 2003, but Cecosesola continues to offer much more integral services, support, and help that pervade entire communities.7 The dynamic of struggles in Latin America, India and other countries of the South should therefore be perceived as a continuous intertwinement of liberation, guerrilla, Maoist, Magonist and communist movements on one side, and self-sprouted, spontaneous and unplanned potencias on the other, growing in the form of self-regulated communities in remote areas of the countries, in poor neighborhoods and among the people, who have organized themselves into communities. However, a new political paradigm is not the key approach to these new, responsible, green and solidarity approaches in economy, introduced by the potencias. In all the cases demonstrated so far, the major decisive factors were their desire for autonomy, the determination that capitalism will no longer condition their life, and the spontaneity by which the people and the peoples who plunged into the struggle, have climbed out of the repression: as in the case of Caracazo in Venezuela, where no one could predict that the overall general plundering of the empobrecitos will have led them to a self-organization of poor neighborhoods, and even to a change of political power inside the country, only a couple of years later. Just as well, the Zapatista fighters occupying large towns in Chiapas did not expect self-governed communities and the buen gobierno, but rather a revolt drowned in blood by the Mexican army. To the spontaneity, intuitiveness, allegiances, self-determination and other principles that have been strengthening potencias for the whole time, we must add a number of other approaches. One such has definitely been formed by the mentioned Cecosesola cooperative, which is considered today to be one of the most piercing examples of alternative, autonomous and solidarity economy on the continent, yet at the same time insists on the apoliticalness of its potencia. 7 A reflection on the operation of the new Cuban programs refers to the research carried out together with Matej Zonta in Venezuela between April and June of 2008. lot of time on the topic of productive rebellion. The workers occupying the factories, the people inhabiting houses – are the creators of the processes of the working anti-class. Wherever our workshops were held, people would answer the question of whether they consider themselves as workers by ‘No, we are not workers.’ We are not obreros (workers), we are trabajadores libre asociado (free associated workers). People will not accept bosses or bureaucrats. We have some experience with self-government in dairies and cement factories. I do not care if what we are doing is being called socialism; I am interested in democracia tamunangue9, the people’s rebellion.” What are the empobrecitos in Venezuela, Argentina, Bolivia doing by dismissing their bosses and discussing on the level of peoples’ assemblies the producing revolts, the democracia tamunangue? Which are the principles of production that recreates self-organized, self-governing and self-determined communities? The answers to these questions have already been implied in the previous chapter, when we referred to some of the most prominent examples of potencias and the diversity of their triggering, directions, and creators. We are the blind eyewitnesses to the processes running as sociedades abrigarradas and microgobiernos barriales, as alternatives to the neoliberal subjugation. Despite the fact that such discussions are rather difficult to come across in social studies’ and humanist documents, the past two decades have nonetheless offered some reflections about the producing struggles, which also deal with the new economic approaches of the struggles. Solidarity economy was the subject of a work by Chilean philosopher Luis Razeto Migliaro, Los Caminos de la Economía de Solidaridad, already at the beginning of the 1990s. In researching the primitive economies of the poor (primitive here refers not to the people, but to the economy), who organized themselves, he discovered the principles that could turn out valuable to the prevailing global economy. These groups were characterized by negligible material production costs, using basic tools or (recycling) tools and technologies already discharged by the others. The creators were only familiar with the elementary technology of the work; the knowledge and the know-how were fragmented and outdated. They became some sort of tradesmen with a hint of intuition and often with no experience about the leadership and management of economic activities. They used certain sources and manners that no private producer would ever consider productive enough to be worth turning into business. But still these alternative 8 The interview with Roland Denis was conducted with Matej Zonta on 8 May 2008 in Caracas. Denis is one of the leading representatives of the Movimiento 13 de Abril (The April 13 Movementl), which prevented the coup d’état in Venezuela in 2002; and was a secretary at the ministry of planning and development during the first Chávez government in 2002 and 2003. 9 Tamunangue is a fiesta and/or the dance of the colored in San Antonio (taken from the interview with Roland Denis, conducted with Matej Zonta on 8 May 2008 in Caracas). Responsible, green, solidarity and other economies “How to create a form of community that would not only revolt, but also produce? This is a vital issue to us (…) ” explained Roland Denis, political scientist and co-creator of the Venezuelan potencias, in an interview analyzing the new steps of the Bolivar movement.8 “This is why we spend a 172 The producing struggles of self-organized communities – potencias 173 economic communities produced and created enough profit to provide for the basic needs of their members. This, however, was much more than the state had ever done for their communities (Razeto Migliaro 1993). Razeto Migliaro tried to understand this incomprehensible economic that enriches the community. He thus unraveled the binder of power created by a solidarity economy. He found that even groups with little or at times negligible resources, unable to obtain credits and risk big businesses, achieve significant economic effects solely by means of solidarity. He found that people help themselves during the work, thereby increasing the productivity, exchanging information, skills, knowledge; developing the necessary know-how, more effective technologies, etc. Everyone was included in the decision-making and management; everyone did everything, rotating between tasks. Every achievement, insignificant from the point of view of modern economy, but crucial from the community’s perspective, was celebrated. This was also a way of struggling with the difficulties that were many, and were an obstacle to the work. The unemployed workers, expropriated farmers, housewives and other empobrecitos without working experience – these poor people simply “created economy” (hacer economía), which brought them direct and material benefits. To describe the solidarity economy force that increases the efficiency and productivity of the work, the author developed the concept of ‘Factor C’. Razeto Migliaro saw solidarity as a sustainable and effective force that drives the production of alternative economy. This is why he named the theory factor C, after the first letter of the words that were most often used in the heterotopia of alternative economy: compañerismo (companionship), comunidad (community), cooperación, colaboración (cooperation/collaboration), comunión (communion), coordinación (coordination) etc. According to him, the five expressions are what defines solidarity economy. To sum up, according to Razeto Migliaro the factor C means that the formation or establishment of groups, associations or communities, based on collaboration (as cooperatives) and coordination, brings a number of benefits to the members of that group. Cooperatives have the ability to combine the social and cultural aspects, which are often the reason they are created in the first place, with the economic and ecological perspectives of development. And they are doing all of this in a much more integrated and thoughtout way than any other development strategy – of a company or state – whose basic goal is not the empowerment10 of community, connecting 10On the basis of Holloway’s derivation of the constitution of the creative power movement, we can also benefit from other expressions that have been awkwardly or even wrongly translated into Slovene. Thus the English empowerment, or Spanish empoderamiento, regularly translated to 174 the villages, increasing the quality of life for all members of the community, etc. – but its goal consists of much more specific and often just economic tendencies. The author, who establishes what a powerful force solidarity can be, wonders whether we as societies are capable of increasing the social and economic solidarity, not in the sense of “helping” but in terms of co-creation and cooperation. Including the factor C into other economic models and analyses alongside indicators like work, capital, technology, etc., would provide a significantly more effective global economy, claims Razeto Migliaro. His claims refer both to the market, which would become the perfect labour market by means of greater solidarity, as well as to the economic development of countries, which, by the same token, would achieve greater progress. In a way Razeto Migliaro alludes to the question already answered by the Yugoslavian zadrugas – the term zadruga is actually just an explanation of whom such organizations are really intended for – the companionship or community (za-druga or za-tovariša; for-the-companion, i.e. designating their attempt at collective farming). What is it, then, that makes solidarity economy any different from the predominant economic practices of the typical business subjects operating in capitalism? What is the power of factor C, discussed also by the Cecosesola and lately a number of other cooperatives, zadrugas, social companies and alternative economies? The first characteristic to distinguish alternative economy from the predominant capitalist economy is that the former is most often formed on the periphery, and out of the local needs of the members of community, which have not yet been located by capitalism, or was not part of its interest. In Venezuela the movements have created communitarian radios, probably the largest federation of alternative radio stations in the world, where communities from poor urban and rural neighborhoods advertise their struggles, their desires, and communicate their needs and their history.11 An even Slovene as opolnomočenje, are more appropriately translated as polnomočenje. Until recently, the former was used in Slovenia only inside legal discourses, as a synonym for pooblaščanje (authorization). However, our own use of the term polnomočenje will be exempt from any kind of, or any association to, authority. We also wish to make a distinction between the term polnomočenje and the today widely predominant use of the term opolnomočenje, which the civil-society initiatives and the non-government sector understand in a patronizing manner, and thus still in the sense of ‘endorsement’ and ‘approval’, as the help for the needy, and not as a means of revolt, struggle, liberation and processes of self-strengthening. By using polnomočenje, then, we wish to emphasize the agent, one that recognizes the levers, predispositions and possibilities of a community to independently and autonomously develop its progress, its way of life, or its struggle and rebellion; more than who, we think it is important how they recognize them. 11ANMCLA is a federation of communitarian, free and alternative media in Caracas, Venezuela, where over 600 radio stations, televisions and internet portals are operating today. After the The producing struggles of self-organized communities – potencias 175 more evident example are communitarian land occupations, forming a new production and a new, shared economy, since the final products are not sent to the market – they are produced on the margin and consumed by the people living in the periphery, or they create alternative exchanges between communities. The movements in Argentina have also been successful enough with the production in occupied factories, so that the government – due to the interconnection of the cooperatives, factories, alternative services, etc., and the related massive exiting from the national market – was forced to provide state subventions to the self-governing organizations, so that they (at least some) would return to the national market. The production that appeared on the margin has mutually connected a significant part of the community and became a sort of autarkic, self-sufficient economy of entire city districts, with growing autonomous factories, bakeries, self-governing kindergartens and schools. To the capital, the ideology of the free market and the global economy, all of the above is a threat, if not evil. The Cuban green economy can also be defined as such a selfsufficient community, raising the welfare of all the inhabitants by means of a significantly higher quality of products and life. What is ironic is that such a concept of alternative economy could only be developed in a time of great economic crisis and under an economic embargo, and that, once it gained enough momentum to be able to really blossom, it started to wither. Another characteristic of alternative economies is their reliance on solidarity and mutuality, their management organization as friendly groups, as families, as highly complex, interconnected and self-governing village or district communities. One such example are the micro-governments in El Alto, Bolivia. Alternative production manufactures products and creates services, needed for the life and creation of marginalized social groups, the unpaid workers, the unemployed, the elderly, the ever discriminated indigenous communities, migrants, etc. The cases of Chhattisgarh Mukti Morcha and the Zapatista autogestión demonstrate the growth of an alternative economy of health care, educational and other social and cultural services, which are mostly free for the struggling communities, and occasionally also for all those who reject the ineffective state health care system or the inappropriate, insufficient, payable public education. Since these social economies – unlike regular economies on the global market – are often designed as sustainable, long-term, ecological, and acceptable to the communities, they coup d’état in 2002, the media are probably the most important link of self-organization of poor neighborhoods in Caracas. 176 are inherently developing entirely different concepts of community- and regional development, than are usually typical of a state, region, county. Just as well, members of the cooperatives or communities are not deprived of their participation in the productive process. In this sense alternative economies analyze the possibilities for development and have an overview of the needs of all community members. Because cooperatives and other forms of organization with an alternative production and economy are usually co-managed, the income of everybody that collaborates in these processes is also collective; it is shared and invested in an egalitarian way. There are cases where cooperative mangers are not paid for their work, but the community using their services provides them with a roof over their heads and means for living – such is the story of the Chhattisgarh Shaheed (Martyrs’) Hospital; still elsewhere the workers divide equal salaries, or have an equal access to the produce – as seen in the Chiapas’ corn-, beans-, chili- and coffee cooperatives, whose principle and responsible task is to produce enough food for the entire community. The social economy is therefore based on the respect of all, who are either part of the cooperative, or part of the community that entails it. There are also a number of cooperatives in Latin America, Europe, Australia and the United States, where the workers simply share the profits. These plan their horizontal management and co-decision structures carefully and in detail, and predict the shares for investment and systems of help. In Slovenia, the social or alternative economy is often being equated with informal economy, or moonlighting. Unlike the private legal or illegal jobs, based on the individual’s or group profit, the alternative economy typically uses different ways of generating, exchanging and using knowledge; often employs symbolic production; develops communication and information systems and new technologies – particularly in the fields of ecology, health care, education and the media; often derives from the local, communitarian identity and habits; and first and foremost, it is formed on the basis of struggles, either political, ecological, social, or economic. The creators of solidarity economies must ensure freedom and autonomy in their work, and develop various forms of horizontal connection and communication, i.e. systems of responsibility. But as a social, alternative and autonomous economy, it is by far the most defined by its complete, or at least partial exemption from the capitalist pursuit of a continuous accumulation of capital and profit. The social economies are therefore led by principles of need, co-existence, collaboration, mutuality and creativity. Social economy, in a way, is always entailed in potencias or the organism of grupos de base, affinity groups, etc. Much like The producing struggles of self-organized communities – potencias 177 movements or grupos de base, alternative economy is also being created from the bottom up, to ensure social justice for everyone who has been deprived of it, for all the “forcibly impoverished”, the empobrecitos, as Héctor Madera named them – who were impoverished by the structural constraints of the capital, the oligarchy, the contemporary hegemons. There are more and more empobrecitos among us today, and the blame for the expropriated, the oppressed and the persecuted workers, farmers and other social groups, is to be sought among the leading actors of global economy, among the extremely simplified global systems of oppression, and among the irresponsible and unpunished managers of human bodies, minds, and lives. Alternative economy, then, is created from the bottom up, as a system of social justice and solidarity for everyone that dreams of a better and different life, in spite of reality. Cooperatives do not personify the economic principles of hegemony and market rivalry, of profit and progress, but are defined by forms of allegiances and collaborations of self-managing companies, which are able to cooperate and contribute to the development of the community. Social economy or solidarity economy, as such alternative forms of engagement are being referred to by cooperative representatives and theoreticians, is undoubtedly the theoretical and practical issue of the 21st century. We must search for alternative economies, founded on engagement (an active form of work) and solidarity. Social economy is the answer to the most compelling problems of our time: sliding into ever greater inequality, poverty and marginalization of countless groups across the globe, a general trend of increasing unemployment, the precariousness of work and life, an uncontrollable growth of social injustice, racism and sexual discrimination, the disintegration of community and sociality, the destruction of natural equilibrium, etc. In this sense, the Cecosesola as an non-political organism of cooperative integration may well serve as a challenge to all those confused, scared or angered by politics, which is otherwise the foundation of man’s engagement and his co-existence inside the community. Conclusion: the disorganization of disorganization One of the most frequent theses substantiating our passive acceptance of the existing financial, economic, food- and energy-related, political, cultural, social and other crises, is that the oppressed will (only) become organized and rebel once we “hit the bottom” – when poverty, famine, want and oppression will have interfered with our lives so directly, that we will be forced to confront survival discourses. Such a thesis, leaning significantly on the alienation, passivization and individualization of the modern uncreative 178 and non-self realized man inside the neoliberal society, naturally conveys the following message: the western societies, the state welfares who have once developed some fairly just redistribution systems, which are now failing increasingly due to the structural and other, mostly externally imposed reforms, are still offering too much for the people to revolt and demand radical changes. First the western and socialist societies will have to lose all the achievements of the anti-fascist struggles, as well as the social, legal and democratic states and rights – only then will they, much like the peoples in the countries on the periphery of capitalism, the countries of the South, confront with the radical reality, organize themselves, connect, and begin fighting the processes of change. But will this truly happen? When alternatives to neoliberalism are exhibited by the smallest of the small, the poorest of the poor – the empobrecitos, then the highly developed, technologically and scientifically equipped and qualified societies should at least reflect on their fate, if not actively interfering into their lives. One of the most enigmatic novelists of the 20th century, who is presumed to have migrated to Mexico after the Bavarian revolution of 1919, where he wrote the socially and politically committed best-sellers, says in his novel The Cotton Pickers: “I was forced to become a rebel and a revolutionary, a revolutionary out of love of justice, out of a desire to help the wretched and the ragged. The sight of injustice and cruelty makes as many revolutionaries as do privation and hunger. ” (Traven 1981: 64–65) If the sight of the oppressed bears as many revolutionary struggles as oppression itself, then the biggest problem of us, members of the contemporary capitalist society at the system’s core, is precisely the self-organization and recognition of community – the social. Anti-systemic theoretician Wallerstein claims that the dominant principle of social organization until now has been the fundamental premise of the capitalist global nobility – an infinite accumulation of capital, whereas the path towards a legitimization of the ideology of inevitable progress was an uncompromising, brutal disorganization of sociality and community. It was the only way that capitalism could truly succeed. Under the pretence of reorganizing the society for a greater welfare, it established increasingly impermeable (systemic) mechanisms of inherent disorganization of sociality. The deruralization (Wallerstein 1995; 1999), much like a number of other global processes, is therefore largely a consequence of a successful disorganization of societies and sociality. But to change or shift the impossible, chaotic and increasingly uncertain conditions, the people do not need a new religion or a new ideology; what they need are new spaces and new perceptions inside which they can become self-realized, collaborate, fulfill their needs and desires creaThe producing struggles of self-organized communities – potencias 179 tively and qualitatively, sharpen their imagination and test their collaborative efforts. What we need are potencias and heterotopias, to be able to create the binder of the 21st century, and move from non-power onto the path of creative power, new overtones (resonances) and self-determining societies. The theses developed by the anti-systemic or other theoreticians on the basis of capital flow analyses, the Washington and other policies in the framework of the International monetary fund, the World trade organization, the World bank etc., the national policies and global humanitarian projects, and especially on the basis of analyzing the need of capitalism as a system to endlessly accumulate capital, demonstrate as to who produces global poverty, want, and a massively and increasingly dependent population, however, they fail to demonstrate how the societies themselves, or their leading agents, contribute to these conditions. Global economies continue to appear at the center of such discussions, but what should appear there is life inside the community. The neoliberalism, namely, did not succeed only in the homogenization of political agendas by expanding the global market, by homogenizing and hierarchizing the dominant languages, cultures, political systems, economy, social relations and perceptions – it succeeded mostly, by means of every globalization process, following certain preordained political, economic, social and cultural agendas, in achieving an intense disorganization of the society, the community and the group (under the pretence that is in fact organizing them). It is this turn that always confronts us with the dilemma of whether contemporary societies truly do possess highly complex systems of order, or are we living and reproducing a linear, rather uncomplicated and undemanding system of social co-existence, actually an absurdly simplified one – as suggested by social ecologists. This is why neoliberalism at its core is nothing but a complete disorganization, a fragmentation of life – of the people in society, of the individual inside a working process, of the family, the region, the continent, etc. But mostly, of course, it is a fragmentation of what establishes us as a global society – i.e. the area that could be discussed in detail mainly by sociologists and anthropologists. Capitalism contains contradictions which cannot be resolved in the framework of capitalism – such are the claims of anti-systemic theoreticians. Hence the only solution lies in conflict, and the first condition for conflict is the courage to become the subject of liberation instead of smoothing and calming the unbearable. But we need not understand this conflict in the sense of Badiou’s event that would be recognized for the past, in the consequences. By conflict we are referring to our own participation in the structures and mechanisms of dehumanization, referring to what we are 180 forced to do, one way or the other, in our everyday lives, in the everyday events and situations. Only by means of emancipation practices, where we first liberate ourselves, to be able to collaborate with others and empower the community, we can step on the path that leads beyond neoliberalism. And this is what constitutes the starting thesis of the anti-systemic theoreticians and their explanation of capitalism – that capitalism resolves its own contradictions by means of mechanisms beyond capitalism. The answer to the question of how to act in a time of crisis is virtually already there. It has been pointed out by Engels in his text on the Turkish question: “Nothing is stable but instability, nothing constant but change.” What we can do today is create instability to come closer to stability; create movements – potencias – to come closer to balance. But in doing so we are not alone, ignorant or unable, because there is a whole spectrum of already existing potencias, heterotopias, new methods of struggle, different principles and insights, as well as discoveries about the need for producing struggles, bringing to us – apart from the material preconditions for life – also such symbolic, cultural, and social productions of life that will permit self-realization, creativity, imagination and spontaneity. This is why we need struggles, potencia bottom-up movements, activities and intensities of grupos de base struggles, of the self-organized pueblo, a people fighting beyond the remains of the old and the new oligarchies. Bibliography Argüelles, José, The Mayan Factor: Path Beyond Technology, Bear and Company, Santa Fe, 1987. Bharadwaj, Sudha, “Gravest displacement, bravest resistance. The struggle of adivasis of Bastar, Chhattisgsgarh against Imperialist Corporate Landgrab”, http://www.antiimperialista.org/node/6325 (access 1 December 2011). Bookchin, Murray, Remaking Society: Pathways to a Green Future, South End Press, Boston, 1990. Bookchin, Murray, The Ecology of Freedom: The Emergence and Dissolution of Hierarchy, Black Rose Books, Montréal, 1991. Burley, Ray, Cuba: the Accidental Revolution, Bullfrog Films, 2007. Cecosesola, Buscando una convivencia armónica, Escuela Cooperativa, Lara, 2003. Cecosesola, Construyendo aquí y ahora el Mundo que queremos, Escuela Cooperativa, Lara, 2007. Cecosesola, ¿Hacia un cerebro colectivo?, Escuela Cooperativa, Lara, 2009. Chodorkoff, Daniel, “The Utopian Impulse: Reflections on a Tradition”, Harbinger: a Journal of Social Ecology, year I, nr. 1, 1983. Chodorkoff, Daniel, “Education for Social Change”, 1998, http://www.social-ecology. org/1998/09/education-for-social-change/ (access 1 December 2011). The producing struggles of self-organized communities – potencias 181 Colectivo situaciones in MTD de Solano, Contrapoder: una introduccion, De Mano en Mano, Buenos Aires, 2001. Colectivo situaciones, Apuntes para el Nuevo Protagonismo Social, De Mano en Mano, Buenos Aires, 2002. Colectivo situaciones, “Sobre el Militante Investigador”, 2003, http://transform.eipcp. net/transversal/0406/colectivosituaciones/es (access 1 December 2006). Colectivo situaciones, »Politicising sadness«: What Would it Mean to Win?, miscellany, special edition of Turbulence, PM Press, Oakland, 2007. Denis, Roland, Reflexiones políticas, Editorial Primera Línea, Caracas, 1997. Denis, Roland, Rebelion en proceso: Dilemas del movimiento popular luego de la rebelion del 13 de Abril, Ediciones Nuestra America Rebelde, Caracas, 2005. Earle, Duncan, and Jeanne Simonelli, Uprising of Hope: Sharing the Zapatista Journey to Alternative Development, Altamira Press, California, 2005. Foucault, Michel, “Of other spaces”, in: Življenje in prakse svobode: izbrani spisi, Založba ZRC, Philosophica, ZRC SAZU, Ljubljana, 2007, transl. Jelka Kernev Štrajn idr. Foucault, Michel, Order of Things. An Archaeology of the Human Sciences, Studia humanitatis, Ljubljana, 2010, transl. Samo Tomšič and Ana Žerjav. Freire, Paul, Pedagogy of the Oppressed, The Continuum International Publishing Group Inc., London, 2000. Freire, Paul, Education for Critical Consciousness, Continuum, London and New York, 2005. Galeano, Eduardo, Open Veins of Latin America, Založba Sanje, Ljubljana, 2010, transl. Gašper Kralj and Tina Malič. Gregorčič, Marta, “Caracol – pu’y – školjka”, Journal for the Critique of Science, for Imagination and New Anthropology, year XXXIV, nr. 222, 2005. Gregorčič, Marta (ed.), India, land of antagonistic passions, ČKZ, year XXXVI, nr. 234, 2008. Gregorčič, Marta, Potencia. Autogenous revolutionary struggles. Založba */cf, Ljubljana, 2011. Hardt, Michael, and Antonio Negri, Comonwelth, Harvard Univesity Press, Cambridge Mass., 2009. Harvey, David, The Enigma of Capital and the Crises of Capitalism, Profile Books, London, 2010. Holdren, Nate, and Sebastian Touza, “Introduction to Colectivo Situaciones”, Ephemera, year. V, nr. 4, 2005. Holloway, John, Spreminjajmo svet brez boja za oblast. Pomen revolucije danes, special edition of Journal for the Critique of Science, @Politikon, year II, nr. 3, Ljubljana, 2004. Holloway, John, Crack Capitalism, Pluto Press, London and New York, 2010. Illich, Ivan, Deschooling society, Marion Boyars Publishers Ltd., New York, 2002. Ramírez, Pablo Mamani, Los microgobiernos barriales en el laventamiento de El Alto, El Alto, Bolivia, 2005. 182 Ramirez, Pablo Mamani, “Territorio y Estructuras de Acción Colectiva: Microgobiernos Barriales”, Ephemera, year VI, nr. 3, 2006. Razeto Migliaro, Luis, Los Caminos de la Economía de Solidaridad, Ediciones Vivarium, Santiago de Chile, 1993. Razeto Migliaro, Luis, “Latin American Critical Thought. Fundamental concepts”, Editions of Catholic University Whistle Henríquez, nr. 3, 2005. Roy, Arundhati, Walking with the Comrades, Penguin Books India, 2011. Sadgopal, Anil, and Shyam Bahadur Narm, Sangharsh aur Nirman: Sankar Guha Niyogi aur Unka naje Bharat ka Sapna, Rajkamal Publications, New Delhi, 1993. Traven, B., The Cotton pickers, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1981. Vaneigem, Raoul, The Revolution of Everyday Life [Traite de savoir-vivre à l’usage des jeunes générations], transl. Donald Nicholson-Smith, Rebel Press and Left Bank Book, London, 1994. Wallerstein, Immanuel M., After liberalism, New Press, New York, 1995. Wallerstein, Immanuel M., Utopism. The Heritage of Sociology, The Promise of Social Science, Ljubljana, Založba /*cf., 1999, transl. Polona Mesec. Zavaleta, René, Las masas en noviembre, Juventud, La Paz, 1983. Zibechi, Raúl, Genealogia de la Revuelta. Argentina: La Sociedad en Movimento, Letra Liber, Buenos Aires, 2003. Zibechi, Raúl, “El Alto: A World of Difference”, 2005, http://americas.irc-online.org/ am/1622 (access 10 December 2011). Zibechi, Raúl, Despersar El Poder: los movimientos como poderes antistatales, Tinta Limon, Buenos Aires, 2006. The producing struggles of self-organized communities – potencias 183 Robert Posavec Independence as a set of values as opposed to a concept of content While pondering on the subject of this text, I first asked myself what the independent scene really was, and which scene in particular would be referred to. Would it, perhaps, be that part of the scene which, nowadays, we call the independent culture scene, whose financing sources are talking points of public discussion, and where differences between its particular protagonists have become irreconcilable? Certainly not. There are two reasons why: firstly, since the Nineties, the independent scene has not been a part of public discourse at all, and secondly, it has not had the benefit of its own sponsors or financiers. When attempting to even vaguely sketch the borders of this scene, for the sake of this text’s clarity, one immediately thinks of the question: “Has there ever been an entrepreneurial impulse in this scene which we can see today in the independent culture scene?” The answer to this question is, again, negative. The entrepreneurial impulse of the Nineties was only present among politically suitable marketers, who used to acquire once-successful companies for a sum of a monthly allowance, and would gather at sporting events and church-christenings at local backwater villages afterwards. Therefore, the scene which was never concerned about the spiritual reconstruction of a war-torn country’s citizens will not be the subject of this text. Leafing through the scene’s documents and products from back in the day, which were left in my basement, stacked in boxes due to endless moving from one place to another, it became clear to me that there was no manifest, no proclamation, no positional documents or public disclosures. There was, however, plenty of evidence about various activities of individuals, who, through their efforts, their energy, and often their money as well, worked on creating something which truly was independent, hence autonomous, in the full sense of the word, from donations, the state, local self-governing units, the EU, and plenty of other factors which today make a well-developed civil society possible, who support a variety of useful associations and projects, including this book, after all, but who also, over time, bureaucratized a lot of 184 worthy activist initiatives, and turned ponderings on the independent scene into an archivist’s work. The independent scene which I want to write about is nonexistent today. With a shift in the definition of “independent”, we can discuss the independent scene at round tables of various Ministries, panels of the state media, and the cities’ forums. Sadly, this definition shift transferred the meaning of the independent into the field of content, so when we say something is independent today, it simply means it is not a part of the Croatian National Theatre’s (or a similar institution’s) repertoire. Though it would be rather ignorant to negate the differences between the workings of those players whose understanding of culture consists of categorization and classification of artefacts chucked away into the formaldehyde of museum exhibits, theatre repertoires, or literature canon, and those who view culture as a permanent social motion which challenges daily postulates in all areas of human activity, it would also be quite out of place to state that all such challenges are independent. The independent scene I wish to write about today is the scene which is unfamiliar with formaldehyde, but also with project proposals and financial reports. It is the scene which arose in the Nineties, out of the efforts of individuals with differing motivations, but grew from below, without cooperating with state institutions, without any common vision of the then-active individuals and initiatives. It is the scene whose primary features were self-organization, autonomy, solidarity and finally, a revolt against the governing system. Comrade Tito’s Pioneers It is necessary to describe the content of this independent scene before attempting to explore its inventory and come to certain conclusions about it. What certainly stood out from the rest, scale-wise, were the bands. The beginning of the scene’s development is connected to various music nights and the arrival of a multitude of bands, mostly alternative, both musically and lyrically. What was considered alternative back then was actually subversive on two levels. The first level of subversive expression was the choice of genre – punk, hard core, ska, emo core, and pop punk – which used their riffs and chords to spite the pop trash dominating the Croatian mainstream and the media. Unlike today, where it is perfectly possible to turn on the radio and hear punk bands singing about a corrupted society, the public presence of alternative bands in the early Nineties was nonexistent. The proper musical taste was directed by those who had no taste to speak of, but had a lot of emotion and proper thought. Anyone who wanted to listen to a different Independence as a set of values as opposed to a concept of content 185 sort of music, or who didn’t enjoy patriotic or electro-pop-trash music, would become (on purpose or not) subversive towards the forms of entertainment proclaimed by the state institutions (primarily the Croatian Television). It was enough to play a couple of punk songs, and someone would emerge to suppress or prohibit it. Quite a few bands that would play at various venues in the Varaždin County and Međimurje County would get their audience not only because of their songs, but also because their attendance was a show of displeasure toward what was being offered in the public media space. Local punk gigs were attended not by punks only, but by members of various subcultures who shared a common bond – the detachment from the music mainstream. The second level of subversion was textual. While the mainstream musicians were writing songs about sparrows and mosquitoes, or a “bullet” on a Friday, their fans were purchasing big dairy companies and agriculture mills, opening banks and christening churches. The music was as inane and disastrous as the pathos encouraging people to thump their national chests, giving city statuses to villages, calling thieves and cheaters “entrepreneurs” and the Party’s officials “statesmen”. It was a time where calling oneself a nationalist was encouraged. In this lyrical context, there appeared bands who wrote in their lyrics that something was off over here. Even though the majority of these lyrics was akin to slogans and directed towards the same protagonists – the state, the system, the police, the masses, and unfulfilled love, they were still the rare cries of revolt of the then-inarticulate citizenry. Despite the fact that in the north of the country there were not many bands such as Nula (from Šibenik), who had been provoking reactions from various moral guardians with their anarchistic lyrics for many years, the bands which existed here still contributed to the development of the sense of “different” and “the other” in the attendants of their shows. This whole music scene and its subversive efforts contributed to the upbringing of several generations. It would seem Igor Mandić was right when he said “the street was the corrective element of education”. When I view it from a distance of fifteen years, the subversion I am writing about becomes even clearer – today the public space is open to all forms of consumption, therefore it is as possible to turn on the TV and see those singing against the system, as it is to see those who sing how butterflies are really nicely coloured. By opening the public discourse to subversive forms of speech, all the subversion disappeared. Today it is reflected in other areas, and I think if we wished to be subversive on a textual level, we would have to resort to some new, Dadaistic speech, i.e., the deliberate undermining of the syntax of standard language. This is, however, a little too much for alternative 186 bands. In a world where anyone can say anything, as long as they have a valid ID card and a personal identity number, it matters nothing what one speaks, as long as one pays proper taxes on it. When speech is being regulated, or attempts to be, musical and lyrical expressions can be the generators of the scene which would oppose something about it, no matter what. The moment speech embraces various dissonant tones and words, the alternative music scene can diverge into two directions: it either brings out a mainstream band, or, as in the case of the Varaždin and Međimurje County, it is abolished when it becomes redundant. According to several texts and recorded opinions of this scene’s protagonists, the dominant conclusion is that there appeared a change of generations, or that people went to study at Zagreb University so the periphery lacked creative charge, etc. I believe all these conclusions and analyses fail to take into account the subversion and the opposition as the scene’s generators (the players and the audience), and that they neglect to mention the expansion of public space and opening of the public discourse toward various forms of speech, which, in the end, led to the fact that the once-subversive became just one of the products, and with this, the role of the then-independent scene ended. Democratization has done its part; the once-provocative name DT Pijoniri (Druga Tita Pioniri / Comrade Tito’s Pioneers), is very fit for marketing today. Areas of false focus The other feature of the Nineties’ independent scene, permeated by the values of self-organization, autonomy and solidarity, were the venues hosting the bands. Unlike the neighbouring Slovenia, where there were clubs with regular alternative gigs, the north of Croatia constantly lacked any kind of permanent venue or club. Neither Čakovec, nor Varaždin, as the two cities in north Croatia where most concert activities took place, had any sort of “for the youth, by the youth” club. Today, the situation is a little different, so there are some clubs, though their repertoire is as bland as cocoa-free chocolate. During the Nineties, gigs were organized in city bars and village pubs, playgrounds, firehouses, meadows, and personal homes. Locations were chosen mostly on grounds of the organizer’s familiarity, or the readiness of the pub’s owner to host a number of punks, risking a broken toilet for a profit hardly surpassing the weekly earnings of a mediocre rural tavern. Yet, in this mutable collage of areas, there were a few spots which in a year, two, three or five, served as rented spaces, and to which the audience got used to. Back then we did not care too much about the audience’s habits, as long Independence as a set of values as opposed to a concept of content 187 as a gig would be done, but today I think the gigs in the EX club in Kuršanec, near Varaždin, or those in the Klub and the Pub in Čakovec were among the most frequented. These were the places where people would go to, especially the EX. The financing of these spaces was solely in the hands of the gig organizers. There was no cooperation at all with the city authorities – they provided neither funds nor space. Still, I would like to mention that as far as I know, cooperation was never encouraged by the main players of the independent scene anyway. Not because the local authorities would give them a negative answer, but because the questions were never asked at all, and to apply for funding from the Ministries or various foundations was completely out of the question. Perhaps it is this complete financial independence is what gave that scene a compactness, which today’s bureaucratized mechanisms of acquisition and justification of funding just cannot inspire. Solidarity bloomed. Though it may sound pathetic, solidarity was on a high level. The audience would come to gigs and pay the entrance fee because they were aware of the fact that it was the only way to have the next one made possible. When needed, funds were being raised even after the entrance fees were paid (in the case where there were too few tickets sold and the organizer was not able to cover the expenses). The audience would help out in these cases, and this is where we come to the key moment when speaking of the independent scene in the north of Croatia. The audience consisted of people connected together in a myriad of ways: professionally, privately, or romantically, or through camaraderie…and who shared in their foundations at least some common values. This statement is, of course, not supported by any research or poll results, but by memories which undoubtedly evoke strong feelings of identification of the scene’s members, with some of the values which never got written down, but had still, as in some sort of proclamation, decided who was a part of the scene and who was not. This identification was the perpetuum mobile of all events (I wrote about this earlier, in the part about subversion and opposition, i.e., about the language filters and bans). Since this very identification was the scene’s foundation, the story of the independent scene in Međimurje and Čakovec can be told with the conclusion that the venues mentioned earlier are completely irrelevant to the functioning of the scene. Although there are some who would disagree with this position, having in mind that there was no permanent venue for events for over ten years, but merely one-day subversions of the usual club repertoires, or one-day events in otherwise empty pubs, and also, that in these ten years there was never a formal or citizen-wide initiative to care about and solve the problem of venues, while still having a strong 188 music, fanzine and radio scene, I cannot but conclude that the problem of venues was, in essence, irrelevant back then. The frequent comparisons to the Slovenian situation, where clubs were constantly open and active, and were one of the carriers of their independent scene, seem out of place here. I believe it is wrong to ask today why there were no permanent venues back then and why they had not been able to hold their own as was the case in Slovenia (and questions such as these are still often being brought up). Here, some other moments, or phenomena, were more important. If we wish to ask redundant questions about the independent scene’s venues, we can ask them today, when we do have such venues, when the local government finances both the overhead and the workers, when various formalized structures are given spaces and some of the budget, when the content of their programmes remind one of the educational shows on RTL television. It appears to me that controversies about the role of venues in the Nineties are falsely focused on the contemporary problem, while skipping important phenomena such as the identification with the values of solidarity and trust, the propensity to subversion of the governing system, the open opposition on the proclamatory level, as well as self-organization, autonomy, political and financial independence – all these being values which are as common in north Croatia’s permanent venues as vegan restaurants in Dalmatian Zagora. It is important to highlight one phenomenon which marked the whole independent scene, this punk-hippie-hardcore-DIY scene, which was the organization of benefit gigs. Benefit gigs did not, perhaps, flourish as those in Zagreb, but were relatively frequent in these areas, and were usually wellattended. It is difficult to remember today which benefit gigs took place back in the Nineties, but I recall one in the late Nineties, where we worked on an anti-McDonald’s gig in the EX club near Varaždin. It was also a benefit gig for the Zagreb Anarchist Movement, rather for the printing of several translated essays by Emma Goldman. We had punk bands from Zagreb, Požega, Kutina and the surroundings of Varaždin come in and perform for free, we racked up our own phone bills to organize the whole thing and raise perhaps several hundred kunas (our parents were still paying our phone bills back then), we borrowed equipment and the PA system, and among the audience of this anti-McDonald’s gig there were even some of the people employed in the newly opened McDonald’s restaurant in Varaždin. Such was the social and political context back then, an immense collage of wandering, defiance, organizing, having fun, actions and protests. This collage, impossible to imagine today, a relic of the time when anything was possible, took away of its own destitution in order to contribute to something regarded important Independence as a set of values as opposed to a concept of content 189 and worthy. This collage would pay extra for the ticket when it was needed to give more to cover expenses, it would pay a higher price when books were being printed, it would play for free, borrow equipment, and spend the parents’ gas and money on its own ideas. We need to stress that these were not “charity” gigs that we are used to seeing on national television where all sorts of Zagreb’s sidewalk stars pick up the phone and greet the viewers in a sweet voice while raising funds for some foundation. Our approach was completely the opposite – the one starting from underneath, from the initiative of individuals or an informal group, who would invest their time and energy in order to accomplish or support some of the stories whose value basis was exactly the one forming the foundations of the whole independent scene of the Nineties. As another important, though not strongly represented form, we also need to mention radio shows which would air from the local radio stations for several months, maybe a year or two. These were mostly half-hour shows, during which the hosts, who would mostly be members of some or several bands or were creating a fanzine, would take song requests from the listeners. Musicians would rarely appear as guests in these shows. Fanzine creators were even rarer guests, and artists the rarest. Perhaps the very content of these radio shows reflects what was going on – as much as we try to reconstruct and look for the Nineties’ independent art scene of Međimurje and Varaždin today, there was none. I am not saying there weren’t any individuals prone to “interventions”, but there was no art scene comparable to the music scene or the fanzine scene. Theatre groups and various attempts at theatre appeared later, but I am not in the position to write about those, as I was on the streets of Zagreb studying activism, while theatre and eventual street-level provocations were taking place over here. Samizdat Perhaps the most valuable or founding pillar of this whole independent scene was the fanzine phenomenon. Varaždin and especially Međimurje were one of the centres of the Croatian fanzine scene which peaked in the latter half of the Nineties. Content-wise, the fanzines basically differed from one another based on whether they covered the scene, or were emo-fanzines, featuring columns and stories of the writers, mostly on subjects covered in songs of the bands which were another part of the scene. Regardless of whether they wrote about anarchism, sexuality, hunting, friendship, the system, politics, adultery, vegan recipes or hitchhiking through Europe, the fanzines formed a network of all the scene’s participants in an inextricable way. The authors of fanzines would write and interview local and 190 foreign bands, guest columnists would comment on subjects important to the scene, while the audience, this part being the most important, would buy and read the fanzines. It is hard to be certain in the number of issues sold, as most of the people involved in fanzine production would trade their fanzines with other authors. This approach not only insured a permanent flow of information and exchange of opinion, but created contacts which would later make possible a multitude of gigs, publications, protests and political actions. The fanzine-based communication made a firm network of fluid bonds, the likes of which would never appear again. Of course, the strength of this story lies in its dramatic beauty, in that ending right at the peak, without which there would be no nostalgia, or evoking some earlier, better times later. A lot of the phenomena are explained with generation shifts, going to college, the war, the political climate and other reasons, often irrefutable, but not always crucial. However, regarding fanzines, we can freely say this firm network of bonds started to erode the day we started using the Internet. In time, the mailman would ring the bell less and less often, the sacks of letters and packages became lighter and lighter, and the modem would buzz more and more often. The advantage of quick mass communication basically put a quick end to all the romance in sending letters, as well as in waiting to receive them, and somehow at the same time, the fanzine scene started to wane as well. As in the various forms of the independent scene described earlier, the fanzine part was founded on the idea of self-publishing and self-organization, and lived completely autonomously from the rest of the publishing industry. All the values made disgusting by the neo-capitalist right-wingers of the Nineties – those being solidarity, self-organization, self-government, fair distribution – were exactly the same values on which both the fanzine scene and the whole independent scene of the Nineties in general were built upon. This was the core that gathered so many different people who were not led by the Croatian radio and television, Minea, Gojko Šušak and FC Croatia in their healthy, daily lives. This is the reason why every concept and every attempt to document, describe and evoke this early independent scene is praiseworthy. This is the reason why this book makes sense, just as it is the reason I deliberately omitted any names of the scene’s participants, but rather tried to describe what it was that moved them. Although it is of utmost importance to list and clearly distinguish all the names participating in the scene (which Zagreb’s Kulturpunkt, in cooperation with the Booksa club does a very fine job of), I believe it is also necessary to clearly describe the values setting the scene in motion, which were directly opposed to the officially proclaimed values of the nationalistic Independence as a set of values as opposed to a concept of content 191 society of the Nineties. And even though the independent scene, the one I am writing about, has expired and ceased to exist somewhere in the late Nineties, sometime after Seattle, its values remained and continued to motivate and inspire social activities on other levels. At first, there followed several years of strong political activity, mainly on the streets of Zagreb (its participants mostly coming from Zagreb and other places in Croatia with a local punk/independent scene), and somehow at the same time, perhaps earlier, or a couple of months later, a great number of the scene’s participants started to work actively in the civil society field and change their communities through working in associations. Some even ended up in entrepreneurial waters, where they keep spreading the same basic values, on which fifteen years ago, for the sake of defiance, they dyed their hair, and on which, today, they write proposals, employ the underprivileged, and deconstruct the established artistic, political and gender concepts. 192 Snežana Štabi MARŠ into new media? In the late 1980s and the early 1990s, as the Maribor Radio Student (Marš) program began to air on the frequency of 95,9 MHz UKV stereo from the local Melje hill, the collaborators of the radio station were faced with early 20th century technology and radio-diffusion from the 1950s. What was new was the possibility of independent management, editing and creation of an electronic medium program, and an access to the public via radio frequency (naturally, this concerned a limited coverage area of Maribor and its surroundings, although the signal did reach across the Austrian border and all the way to Ptuj, somewhat less to Slovenska Bistrica, with a couple of grey spots even in Maribor, behind some of the concrete walls). However, the first drive with a car radio set to the frequency of radio Marš, playing music and the Marš intro from the studio on Gosposvetska Street was truly an unforgettable experience and the euphoric state that overwhelmed us was endless. A lot of the help with this major event came from the technical team and others at our kindred Radio Student in Ljubljana, while the rest was simply self-organization, volunteerism, ambition and many years of striving for a different music, a different medium and different contents back at the Styrian end of the country. As soon as the broadcasting began, we launched a series of shows as a tribute to the station and the technology. Entitled “Ata Marš” (“Marš Dad”), it paid homage to the history of radio on Slovenian soil – and we were especially proud of Maribor during the early 1920s, when the cream of the then town gathered at the salon of the Zamorc hotel – only to listen to the radio. These early beginnings have been described and documented officially by the public broadcasting service (RTV) as a struggle between Ljubljana and Zagreb to win the first radio transmission show, while Maribor as a border town was left more or less empty-handed and was eliminated from the game despite the great knowledge and enthusiasm it possessed. Unlike the 1980s, where once again it was setting up and expanding the cable distribution for television programs – or when the local RCUM (Computer Center of the University of Maribor) connected libraries and faculties into a computer network. MARŠ into new media? 193 It soon became clear that technologies are one thing and contents are another – we were confronted with a program that needed to be created 24 hours a day, 7 days a week – more or less successfully. Of course, we reached out to everyone who was able to fulfill a part of the program, even the satellite-distributed nightly radio programs. Other than that, the Marš program was being created live – with a minimum of three people working at the studio: a technician, a presenter and a music selector. Preparing the program scheme, therefore, was quite a handful: we needed to provide the required program diversity and execute the planned program, work on the regular daily and weekly shows, and inform the listeners on the topics that had to be addressed on a daily basis. At this point, I should also say a few words about the archive and the process of storing (and documenting) the shows – as a public medium we had a legal obligation to do it, there were 7 or 8 days prescribed to keep everything archived, for any possible complaints and reports. This meant that we taped the entire program onto cassettes (usually 60 or 90 minute ones) by days; and after 8 or 10 days we would re-record them. A few things were also recorded to studio tapes for reel tape recorders – which were mostly used for the intros, announcements, jingles and (the few) commercial ads. One such 45 minute 4-track reel tape cost 100 Deutschmark at that time (all the important expenses were given in German mark currency), while the costs of a regular three-week travel inside Europe would amount to around 700 to 1000 Deutschmark. Apart from the soundboard the studio also owned two LP record players and two reel-to-reel tape recorders, an archive recorder, a phone line and a microphone in the speaker’s booth … modest equipment compared to that of signal distribution: a link from the roof of the student dormitory to the local Melje hill, and there (next to the agritourism), the little transmitter-equipped house and the antenna tower. We mostly connected with the other media and the happening in the city: in student and non-student circles, with MKC (the local youth center), with Pekarna after the occupation of the former military complex, as well as the University and the related media, Katedra (a critical student paper), the student radio station RŠ from Ljubljana, radio 101 from Zagreb, the Belgrade B-92 – and anyway, it happened sooner or later that anyone who ever did anything in Maribor, found their way to the outskirts of the town, where the student dorm hosted the studio in the basement of the high school residence block (it’s still there to this day). Naturally, we were drawn across borders and fewer vagabond journeys (using Marš’s press cards and accreditations) from across Europe resulted in program contributions than in contacts from the surrounding scene – including both the established and the alternative 194 ones. Because we were involved with the Soros foundation, which flirted heavily with the independent media here and abroad, and which, after Belgrade and New York, became institutionalized in Ljubljana and the rest of the ex-Yugoslavian territory as well, we were also part of a number events, to which we were “invited”, covering our travel and accommodation costs (in return for our journalistic reports). Among other things we were even invited to an audience with George Soros himself, at the protocol facility Vila Podrožnik during his visit to Slovenia. We were a couple of aspiring journalists from the student radio station, and there was no way we would walk into that audience unprepared, or carrying just that tape recorder to interview the financial magnate and speculator – no, we also carried a folder and printed material documenting data exchange through phone lines using the BBS (bulletin board system), which served to exchange e-mails: in our case the mail between the Tolpa Bumov team at the Ljubljana RŠ station and the Ultrazvočne Erozije team from Marš, Maribor. Of course, nobody had any idea what Mr. Soros should do with it (it was 1992), but he did finance a satellite internet connection and transfer a couple of years later (in 1995 or 1996) in Sarajevo during the siege of the city. Among others, the Marš program also hosted the so-called “pirates” from Graz, while some of our other endeavors included meeting community representatives at the Austrian town of Železna Kapla (Eisenkappel), who focused their efforts on creating a Slovenian radio station on Austrian soil; we met an independent one-man-band-radio in Prague … and connected into the AIM (Alternative Information Network) to exchange information on the territory of the now dismembered Yugoslavia. I think we did it all on 286 and 386 PCs, with a turbo drive for Tetris. We wasted no time thinking about more advanced technologies – we made good use even out of the worn out, overused electrical typewriters that came as a gift from the University: it was all about the goal, not the means. Soros’ New York headquarters, which looked after reducing the taxes for their financial speculations, made a transfer of 20.000 francs to some Swiss bank account – which was the cost of some used studio equipment on sale in Zurich, and after seeing it our technicians declared that it was just what we needed at Marš. The first studio equipment was financed out of the voluntary contributions of the ZSMS (The Socialist Youth League of Slovenia), i.e. out of the membership fees and contributions of the members of the youth organization (sic!). We can safely say we were good at everything, and in retrospective, we can confirm that. Hundreds of candidates were applying to our auditions. After the initial tests and their dive straight into the program, they first needed to be taught that on-air swearwords were not the only available commuMARŠ into new media? 195 nication means… It is still sort of hard to define the way we understood our alternative. Mostly it was in terms of music – Marš’s music editorship can take the credit for an entire generation that was raised by their music selection and their worldliness. And of course, the hosts, they were the true driving force behind the program, behind the positive/negative listener-identification – and in all honesty, we weren’t even interested in listeners back then; we were the ones to create the program, it was a challenge for all of us, while rating and audience measurement agencies were still nowhere to be seen. From time to time a host would address “both our listeners” or award a “one-year free tuning in to the radio program” … in its regular Sunday term, following a round-table discussion entitled “Will Slovenia become a single mother? ”, the HBDJKV team (HBDJKV stands for ‘Thank God The Weekend Is Over’) proceeded with a draw of the referendum ballots: our Olympic champion diving into the Hall Tivoli pool and drawing the correct answers. Our trips to the Ars Electronica in Linz and the Styrian Fall festival in Graz, as well as exhibitions in Vienna and Prague, were practically a must for the hour-long Kulturni Sabat (Cultural Sabbath) show every Saturday at five. The show was a (crash) test for all the hosts, only the best finding their way through the pile of CDs, brochures, catalogues, leaflets (in every possible language) and books with post-it instruction notes: read from here on … stop here, then play number 5… – and a guaranteed problem of each of our editorial meetings was managing the weekly schedule and finding the Saturday team that will have the ability (and the knowledge) to carry out the Saturday program. To add a few words about the music requests – naturally, they were only ever considered as a principle, to provide call contacts in the program; but as soon as Nirvana started to be heard on the MM2 (a program hosted by the local Radio Maribor in German, a great commercial success in the Austrian region of Styria, it later became the so-called “tourist radio” and finally the RSI), it was cast out forever out of the Marš musical repertoire: “We launched it, but now we draw the line!” An alternative? Yes. An attitude. One that qualified most of the staff for all the commercial radio stations that sprouted in the nineties with the start of the hunt for frequencies and with the commercialization, or ruin of the local radio stations. Today, most of Marš’s program is being aired via computers, with the music as a list of files, played by a set of some or other rules – but apart from Marš, which offers a list of some 10.000 pieces per month, most programs settle for 2.000, all recycled according to the instructions of their program gurus, who know exactly what the listeners need in a certain part of the day. 196 Info Full bomba (Full bomb) Godrnjanja (Grumblings) Govorni termin (Speaking term) Ponedeljkov salon (Monday salon) Vrelišče (Boiling point) Dobesedno (Literally) Mali oglasi (Classifieds) Alpinizem (Alpinism) RŠ (RS – Radio Student) MARŠ (MAribor Radio Student) Marš plastika (Marš plastic) Skini me (Remake me) Godbe (Bands) 12 x na noč (12 times a night) Pritrkavanja (Knocks) Blue mango cafe Scumšalter (Scumswitch) Slavček (Nightingale) Dr. Elvis lestvica MARŠ (MARŠ chart) MARŠ koncert (MARŠ concert) This is a short list of talk and music shows on radio Marš, which in a certain period had their own respective intros/outros from the nineties, recorded on a 4-track studio reel tape. MARŠ wasn’t the only “hit scene” at that time, we were also hanging out and at the same time creating the Katedra paper in the turret of the student dorm on Tyrševa street (their offices later occupied by SPEM Communications ltd. and the Academic Folkdance Group Student); to the general dismay of the public there was the MKC youth center operating day and night on the Slomšek square – a former youth club dating all the way back to the 1960s; there was Gallery 88 and then Media Nox in the basement; across the road you would find us packed like sardines on a few square meters owned by Tijek; on countless nights we would disappear down the staircase that led to the basement of the Maribor Art Gallery, where the jazz club Satchmo operated at full speed, guided by the hand (or leg) of Fusa (Fuß (Ger.) – leg); after the occupation of Pekarna some of the alternative production locations were moved to the right-side bank of the Drava river, to places like Gustaf, Hladilnica, Hiška Galerija, Lubadar, etc.; the ground floor of the Narodni dom building became KIBLA’s residence, while the MKC youth center was cast out of the city and out of the university offices building, now occupying the Slomšek square, to the other side of the river, where all the alternative was supposed to settle down in a most organized way, lining up “army-style” according to their activities, colors, and preferences on the premises of the ex army complex, where squatters and producers invested their own energy to provide some minimum facilities and usefulness (referring even to the restrooms, which were not there at all – but the city officials were busy “lining up”, counting, and potentially managing the complex). Discotheques MARŠ into new media? 197 sprouted on the outskirts of the town, masses of people adhering to the newborn rave tribes and listening to the Raveolution show on Marš, the world becoming increasingly digitalized by segments – which we take for granted today, but at that time they were still considered a logical consequence of the whole progress in that “more, better, higher” spirit – back then, things were only ever expressed in superlatives. Windows came to our computers, as well as DTP – which we used to create the layout of Katedra paper on a “gem” Ventura (the program was launched as WYSIWYG or What You See Is What You Get, which stood for a revolutionary invention: a white background computer screen with black characters instead of a black background with white characters) – it became a professional service and anyone who was anything had their own web site. In December 1994 we released VEST 0.0 on a floppy disk – the first electronic newspaper with texts in the html format. In 1996, the largest Slovenian mobile operator Mobitel launched the SMS service and reached a number of 100.000 users of the GMT network, the City and RKM radio stations began to air in Maribor, and KIBLA hosted the Kiblix Linux IT festival – a polygon for all the youth head-hunters who slept with keyboards in their arms and with cables in their pockets. Crossings between the scenes were quite possible, if only you had the energy and the will. But the independent scene was becoming increasingly and evidently dependent on financial sources, on its integration with the system, on the resourcefulness of individuals to provide at least a partial continuity of projects; another option was searching for means of existence inside the changing social and economic structure: there were no more jobs in the fallen industrial giants, while the school of life on the scene was opening the doors to agency, commercial and business efforts of a short or even longer life span, and down from the scene we descended into a society of consumer capitalism and greed. 198 Peter Tomaž Dobrila Computer art, new media & intermedia art and the Multimedia centre KIBLA KIBLA 20 years, European projects 10 years Always positive about the beginnings. In the spring of 1992, after a visit to the cross-border town of Graz, which hosted a symposium for Austrian and Slovenian cyber-enthusiasts – and counting Ivan Kramberger and myself, jumping into a Zastava 101 and driving across the border – I was met for the first time with the information-communication possibilities of new media, labelled as computer arts. The symposium, presentations, discussions; conversations during the breaks; some primitive exhibition pieces demonstrating computer graphics and featuring computer-generated or modified sounds – resembling toys rather than anything else; enthusiastic debates and chance reflections, accompanied by an obligatory look into the future, reached their peak at the end of the day-long session, an audio-visual event that connected through the use of the then-contemporary ICT a violinist from New York, a videoist from Tokyo, and a dancer from Graz into an integral scenic performance. After some time, however, the audience started leaving the venue. Unaccustomed to such events, they did not manage to sit through the many attempts of establishing a line between three locations, which at that time, naturally, were still being conducted using phone lines, modems, and copper wires. Just as it appeared that we were all set, with a response from two of the locations and waiting for the third to join in, everything suddenly crashed, and we had to start from scratch all over. An hour had passed, even more, and only the most persistent remained, literally. At first we had to wait patiently for the connection to become operational, then, once it finally happened, we were glad to be the chosen few to participate in such a momentous event, hearing and seeing what was at first a considerable cacophony of sound and image, followed by a dance-improvisation, but eventually merging into one with the dancer, so that we were finally able to forget about the unfortunate circumstances and started concentrating on the art. Computer art, new media & intermedia art and the Multimedia centre KIBLA 199 Still, it was too good to be true: during this merger of one into the other, the lines started to go their own way again; the signal would freeze; the picture stopped moving, and eventually the entire system crashed again, and had to be re-established. So it went, working and crashing, on and off. Well then, after a couple of attempts, successful and unsuccessful, the organizers too decided that we have been introduced to the endless scope of modern technology, and that there was no need to insist on bringing the performance to the conclusion they originally imagined, so they took the first opportunity and wrapped up the event. The dancer bowed, while the other two participants were notified by phone that we were finishing up, and were thanked for their cooperation. Of course the organizers did not forget to mention that the event was a success, and that we were all invited to participate and cooperate in the future as well, if we were interested in this kind of art. As far from perfection as it was, this was my first close encounter with what would soon become my own work, but first I would have to design the idea for a multimedia art centre. I might even venture to set the date of my first encounter with computer arts further back in the past, once more to Graz, to where Dejan Flašker (a student at that time) and myself (a fresh graduate) drove regularly to attend the annual festival Štajerska jesen (Styrian Autumn), which in 1989, was dedicated to Chaos. The Chaos Theory, the Mandelbrot set, fractals as a global (attitude) hit; or – from the point of view of us as information scientists – new computer graphics and modular programming solutions, which require a lot less of processing time and storage space. Even the exhibition of these fractal nature-geometries inspired some artistic emotion, though it disclosed a certain technological coldness and seemed much like a competition in the design of some new geometric shapes and objects. The colours and the diversity added to the fascination, but at the same time they warned about another side of the new media art and its manifestation, not so much an artistic but a tackier side. Today I can see it was in fact applied art, which was there for many years to come, watching us from the papers, magazine and book covers, posters, TV screens. It takes me back to my high school days at I. Gimnazija Maribor, where the most talented physics students were taken to the University of Maribor, which kept their first computer on the premises of the Technical faculty. It used punch cards and had a 4 kB memory, but it occupied the entire room and even stretched out into the hall. It was then that I created my first computer algorithm and met with advanced programming: I remember the engineers from the faculty showing to me paper-printed images of famous people – actors, actresses, and the like, and stressing the undreamed-of 200 possibilities of computer sciences. And even though I have personally never made much use of such images, nor have I ever programmed or printed a single one, they obviously remained imprinted in my subconscious, as I am to this day working in the field of art, in the framework of new media, the ICT or computers. As well as other forms of art. It wasn’t until years later that I first heard about and met Edvard Zajc, one of the world pioneers of computer arts, who started to engage in it towards the end of the 1960’s. During the summer of 1992, as part of the exhibition Documenta 9 in Kassel, Germany, there was a special project called Van Gogh TV: Piazza Virtuale. The authors of this artistic event, one of the greatest in the world, have named it ‘The Television of the Future’. In the 100 days that the manifestation lasted, it featured a round-the-clock interactive art television programme on channel 3 SAT, which hosted individual artists and art groups from around the world – I should mention the Slovenian Egon March Institute led by Marko Košnik – and participated in the demonstration of the platform of the future by means of a variety of contributions. Having watched the programme myself, I can remember this unconventional and, by television cannons, a difficult medium to watch or listen to. The text that was written out was by far the most legible, because it was linear, but the appearing picture, which was really a construction of a multitude of story clips, was more of an image, with some background noises. Occasionally, this controlled cacophony of sounds leaked an instance of speech or dialogue, or that forgotten ringing sound of the modem and the then communication devices establishing a connection. It happened quite frequently that the system crashed or froze, and they were forced to interrupt the programme with a traditional error message, just like we knew it from the other programmes; then continued to broadcast after they had re-established the connection. These events were probably the key to my decision to write a concept for an art centre that would be based on contemporary internet-communication technologies (ICT), which happened in the same year, 1992. At that time I was spending my fifth year with the local student radio station, MARŠ (Mariborski radio Študent), as editor of the cultural and news programme, and author of the weekly show called Kulturni sabat (Cultural Sabbath) that aired between 5 pm and 6 pm every Saturday. My work also included talks with artists and musicians from home and abroad, recordings, news writing, announcements and reports of cultural events, and music equipment. In short, writing. Since MARŠ radio station was one of the two independent media in the country, the other being Radio Študent (RŠ) from Ljubljana, it was obvious that we stumbled upon financial problems in our new-born state. The old schemes fell apart, and there were no new ones. We were Computer art, new media & intermedia art and the Multimedia centre KIBLA 201 thus forced to become resourceful and to search for new ways to survive, if we wanted to continue working – which we did. It wasn’t long before I found out that fresh capital was coming to Slovenia, from the hands of an American multi-millionaire, who wanted to support the free media. The next thing I learned was his name: George Soros, an advocate of open society with a desire to contribute to the establishment of democracies throughout the Eastern Europe, which will involve an equal participation of the civil society. We acted fast, contacted our friends in Ljubljana and found out it was all true, and that the dates of his New York team’s first visits have already been set, so we could also expect to see them in Maribor. The main interest of Soros’ team was expected to be in Katedra, a student paper that had become ran down and was facing financial problems after a turbulent 1980’s decade, and after my attempts to revitalize it in 1983 – and where I have been working as editor and writer. The other interest of the foreign investor’s team was in radio MARŠ. Following a meeting with the messenger from America, the radio station was provided with a financial boost, which allowed us to buy a new studio, a receiver, and left us with some programme funding so that we were able to continue working and broadcasting. In 1993, together with Snežana Štabi, editor-at-large at MARŠ radio station, by way of our participation in an international radio-workshop organized by the Agora radio station from the Koroška region, close to the town of Železna kaplja, followed by a trip to Vienna, we found ourselves at the United Nations’ Organization world summit. For the first time, I felt the scent of the entire world in one place, and that scent lasts with me to this day: it shifted me to the global level. Excited as we were, we decided to continue our trip to Linz, to the Ars Electronica Festival and a concert by the Kraftwerk. My first encounter with the festival, entitled Genetische Kunst – Künstliches Leben (Genetic Art – Artificial Life), filled me with the yet unseen and unheard, from the exhibitions on various locations, the performances, the music and the unforgettable concert, to the presentations and discussions at the conference, and a sociability inside a new, changed environment; it was like a gateway to a new dimension, in which I reside to this day. Since an Open Society Institute office had to be opened in Slovenia, because of business and financial flows, we soon received an address from Ljubljana, where we were able to send our requests to. One day, it was 1993, I printed an outline for my multimedia centre, one that would enable artists to employ new technologies in their creations, to document, archive and promote their work on an international level, and to collaborate with other artists and organizations from around the globe: it was a question of 202 placing Slovenian art on the world map, connecting organizations and institutions and establishing a continuous exchange and integration of events from all over the world on a daily basis. The project required a lot of technology, at that time expensive and inaccessible, and access to the informationcommunication network in those early stages of the internet era. I arranged a meeting with Bratko Bibič from the Open Society Institute Slovenia, or OSI, as it was popularly being called. He thought it was an excellent idea, but it should first be carried out in Ljubljana, because Maribor wasn’t reaching the critical mass. I said it was alright by me, as long as Maribor eventually had its turn. Thus, in 1994, Ljudmila was formed as an initiative, followed by a festive opening of the Multimedia centre KiberSRCeLab – i.e. KIBLA on 4 July 1996. Project KIBLA was welcomed on the premises of Narodni dom in Maribor by director general Vladimir Rukavina, and financed by the Open Society Institute Slovenia, led by Alja Brglez. KIBLA fascinated from the very beginning with its vastness of space, its architecture – conceived by Borut Wenzel and Dejan Štampar, - its artistic action, the opening performance of ProvokArt - its concept – a combination of an art space and a venue for exhibitions, concerts, performances, theatre shows, workshops, presentations, lectures, etc., its cyber space – hosting two programmes, SRCe (Student Information-Counselling Centre) and Kiber (Cyber), and occasional artistic actions and set-ups, and finally its function as a place of socializing, with a musical corner and a snack & beverage bar. To help support the programmes there were three other colleagues from OSI: Aldo Milohnič, Mitja Doma and Sonja Dular. Plans for the future included a social studies and humanities’ bookstore and a gallery equipped with state-of-the-art technology, which would allow the presentation of new media arts and setting up contemporary exhibitions, something that neither Maribor nor Slovenia had owned. KIBLA was the first of its kind, and it was also the biggest multimedia centre in Europe. Even today it still holds the spot of the largest multimedia centre in Slovenia, and the Eastern and Middle Europe, although it was surpassed elsewhere by the Ars Electronica centre – Museum of the Future (Ars Electronica Center - Museum der Zukunft) from Linz, Austria, opened in September 1996, as well as the Centre for Art and Media Technologies (Zentrum fur Kunst und Medientechnologie – ZKM) from Karlsruhe, Germany, opened in April 1997; they are bigger, but based on the same concept. In Slovenia, KIBLA became the first Soros Open House – SOHO, an open society space, followed by PINA in Koper, which became the second open house in 1997, following our example. Computer art, new media & intermedia art and the Multimedia centre KIBLA 203 Somewhere towards the end of 1994, Jože Slaček, working with the youth cultural centre Maribor (the MKC), invited Aleksandra Kostič, a curator at the Maribor Art Gallery (the UGM) and myself, to design the first international festival of computer arts, realized in 1995 as the first festival of its kind in Slovenia. It occupied a number of different venues, inside and outside of institutions, as well as open, public spaces. The festival was created following some natural course of events, related to art and the new media, and hosted some of the most visible theoreticians and artists from around the globe: Errki Huhtamo, Machiko Kusahara, Nina Czegledy, Stelarc (whom I first saw live at the festival Štajerska jesen (Styrian Autumn) in October 1995 in Graz, with a performance entitled “Split Body / Scanning Robot”) and others; and Slovenian participants like Intima Virtual Base, project ATOL and so on, at the Media Nox Gallery, led by Nadja Čobal. One of her wishes was to publish a magazine for art, culture and the new media, and so TOX was born – “Time-table through nineties” in a neat, pocket-size A6 format with the purpose of reflecting the then quite lively local Maribor scene. My own contribution was the name, while the logo was the work of Samo Lapajne. This zero-edition was created as part of Zrcalo (The Mirror), conceived by Snežana Štabi and Rajko Majcen, one of the pioneers of ICT and beginners of BBS, who tried to enlighten the formal media about the advantages of new systems, but was never understood – he was simply ahead of his time, and so happened another in the line of Slovenia’s strategic and development mistakes. The design was the work of Miha Grobler, while the texts and visual materials were contributed by different authors. One thing ends, and another comes to life: it was at that time that we tried to use TOX to prevent the MKC youth centre being kicked out of the office building in Slomškov trg, to where the University of Maribor was being transposed, or imposed – refusing any kind of co-existence, even if the premises were only defined as a student cultural centre in terms of content. As a sign of support, I offered to locate the emerging KIBLA centre there, but the management declined it. Our next idea was to set up KIBLA at the Maribor Art Gallery, but they were not interested, or in Pekarna Magdalenske mreže (another local cultural venue), who also passed on the opportunity for a content revival; until finally, we were welcomed in the building of Narodni dom, whose ground floor spaces were being used as a storage. To this day I believe that moving the MKC youth centre out of Orožnova Street, i.e. today’s Rector’ office, was a mistake in the town’s development strategy, one that has consequences even today, as it caused the banishment of the youth, or student culture out of the Maribor city centre. The student population could be playing a crucial role in the life of our town 204 today, but they chose to push it to the outskirts of the city, to a campus on Gosposvetska Street, leaving only a student dormitory near the city park. The commentary of the local theoreticians and university intelligentsia are endless contemplations about what the problem really is, how it’s “such a typical Maribor thing”, what a problem the lack of student life in the city centre is – but at the same time, they are evicting the students. Perhaps today offers a new chance to make things right – by creating a student cultural centre on the premises of the former clinic on Tyrševa Street, owned by the University of Maribor. 1994 saw the takeover of Pekarna; in 1995 the MKC youth centre was deported from Slomškov trg; in 1996 we formed the MMC KIBLA, and by September that same year it was already the venue of the 2nd International Festival of Computer Arts, with a double edition of TOX magazine 1-2 “Time-table through nineties”, designed by Samo Lapajne, as the festival’s official catalogue with some additional contents. In 1997 the White TOX was released, a conceptual edition in white, sent to a number of addresses with a request to each of the addressees to fill out their personal copy, then return it to us and receive a new one. We were planning to publish the next issue using the returned personal copies; however, we only received three. In 1998 we therefore decided to redefine TOX “Time-table through three thousand” – as a collection for contemporary culture, art and science, society and technology; and as a publishing house. By 2012, over 50 publications have been released, ranging from books, art catalogues, booklets, magazines; to music- and multimedia CDs, collected texts, etc. In 1998, 11 co-workers joined together to form KIBLA - Association for Culture and Education, to meet the legal requirements for all the activities, which have flourished by then and included the opening of a social studies’ and humanities’ bookstore called Za:misel. In the same year we hosted a team of artists from Belgrade under the title of Živi akt (Live Act). In January 1999 another activity came to life – KiBela, space for art, which hosted the opening of a painting exhibition by Marko Jakše; and that summer we were faced with the largest international project so far, the hEXPO, a festival of self-organizing cultural forms, which was going on the initiative of the Egon March Institute in Maribor, Ljubljana and Koper, and was supposed to last for a month. The extremely dense and frequent everyday activities were a true fire test for all of us at KIBLA, as well as for the other participating organizations and institutions. All of us were faced with a lot of new challenges, and I got the chance to meet our guests - the authors of the Van Gogh TV. Computer art, new media & intermedia art and the Multimedia centre KIBLA 205 In 1999, I proposed an initiative to the then Ministry of Information Society and the Ministry of Culture, to form a network of multimedia centres of Slovenia. As the pilot project I suggested connecting the Slovenian transversal, which is also the track of the strongest Arnes’ ICT backbone – the diagonals Maribor – Ljubljana – Koper to the centres KIBLA – LJUDMILA – PINA. However, the project was left inside a drawer for a couple of years: before it was realized we founded the so-called ‘Info Points’, a project operational across the entire country with financing from the Ministry of Information Society (equipment) and the Ministry of Culture (programme), with additional support from the local communities, in our case the Municipality of Maribor, which provided the space and covered the operational costs. KIBLA was selected at a public call for management, and KIT (Communication-Information Point) was created. In 2000 we were invited for the first time to become part of international projects, but it wasn’t until 2002 that we – as an institution from Slovenia – were able to receive funds from the EU program Culture, a collaboration that remains active to this day. In 2004, after five years, we awaited the project Multimedia Centres Network of Slovenia – M3C to be recognized on behalf of the EU as exceptional on the European level, which is why it was the only Slovenian project in the field of contemporary art and culture that received co-funding from the European Regional Development Fund, for a period of two years, 2004–2006. Nine centres from different Slovenian regions applied at that time; in 2012 the M3C network is hosting over 20 centres, and is still the only national network of this kind, in Europe and globally. Since 2006 we aimed to expand this network onto the European level, succeeding in 2008 with a three-year-long project of the EU program Culture, the X-OP – eXchange of Operators and Producers, coordinated by KIBLA. It joined together 10 organizations and institutions from 9 countries, as well as artists, artist groups, festivals, and a number of initiatives and projects from across Europe. For the first time it happened that a Slovenian organization became a coordinator of a EU cultural project, and we managed to end 2008, with two projects – the second one being Hallerstein, a EU cooperation with third countries and the only successfully finalized collaboration project with China – as the most successful organization inside the EU programme Culture During the same year we founded the Scientific and Research Association for Art, Cultural-Educational programmes and Technology EPEKA to integrate the creators of contents from the fields of culture, art, education, science and technology, for the project European Capital of Culture 2012. 206 The main aim of the association is the interdisciplinarity of various fields of art and research into ways of realising cultural programmes and projects, and establishing a platform to integrate artistic creativity, scientific research and the technological paradigm inside a contemporary setting, yet based on past knowledge and opening up future findings. Its paradigm is integration and cooperation, in local, inter-city, regional, national, international, EU and global contexts. The world is global, and so are art and science, while the contemporary ICT network is the network of establishing such a multipolar integration. Before that, in 2005, we had our first opportunity to officially represent Slovenia in another European capital of culture – Cork 2005, Ireland. In the same year the Ministry of culture called upon us to design a project assignment of how we imagined the Slovenian realization of this largest cultural project in Europe, and probably even in the world. In 2006 the Municipality of Maribor chose us at a public call to create a candidature for the European Capital of Culture 2012, for Maribor and the partner cities of Murska Sobota, Novo mesto, Ptuj, Slovenj Gradec, Velenje – i.e. the so-called East Cohesion Region. Our proposal was based on our own work, and we conceived a networking project in every aspect: the organizational, institutional, programme, and financial aspect, because such was the only realisable plan. An international expert committee chose the proposal of ACE KIBLA under the slogan ‘Pure Energy’, as the best one. Multimedia Centre KIBLA is today the oldest new-media centre in Europe (at least) dealing with arts and science, culture and education, research and technology embracing various fields of activities with humanistics and social sciences including information-communication technologies (ICT). It is still growing not only space-wise, but in the quality of programs is evolving. Numerous initiatives, hosting and projects are developing with all kinds of institutions and organisations, public and private. KIBLA has become probably the most important contemporary art institution in the region and one of the most important in Europe by paving its own path in the global artand-science scene through all its history. Therefore we should eagerly await the 20th anniversary of something that hasn’t surrendered before anything and anyone, and has been nurturing everything special. Even more, all this has been done as open source and for public use, being not only an organisation and an institution, but plainly a creative platform for the 21st Century without forgetting its role as a social corrective. Computer art, new media & intermedia art and the Multimedia centre KIBLA 207 Kruno Jošt: How much Anonymous ..., 2012 Teodor Petričević, Igor Bistrović, stojnica / štand / stand You & Me distribution, Tabor Festival 2003, Kumrovec, 2003. (foto / photo: Boris Strahija) NMCB intervencija / intervention: EKO grafit Prekmurje, 2012 (foto / photo: Društvo Prekmurske pobude) Radovan Železnjak: No Border, 2012 NMCB mapiranje / mapping Leta 2011 je bila v okviru projekta NMCB izvedena raziskava, v kateri je sodelovalo 36 organizacij, kolektivov ter posameznikov, katerih osnovni fokus je uporaba novih medijev in informacijskih tehnologij v kulturno umetniški produkciji. Rezultati raziskave kažejo trend razvoja organizacij in posameznikov, torej scene, ki je v okviru delovanja močno povezana s sorodnimi organizacijami in posamezniki v širšem mednarodnem prostoru. Informacije, pridobljene v raziskavi, predstavljajo tudi strukturo organiziranosti organizacij in posameznikov, strukturo financiranja, deleže redno zaposlenih ali honorarnih sodelavcev in prostovoljcev ter tehnično in prostorsko infrastrukturo posamezne organizacije in/ali posameznika. 2011. godine je u okviru projekta NMCB provedeno istraživanje, u kome je sudjelovalo 36 organizacija, kolektiva i pojedinaca kojima je osnovni fokus upotreba novih medija i informacijskih tehnologija u kulturno-umjetničkoj produkciji. Rezultati istraživanja pokazuju trend razvoja organizacija i pojedinaca, dakle scene, koja je u okviru svog djelovanja jako povezana sa srodnim organizacijama i pojedincima u širem međunarodnom prostoru. Informacije prikupljene u istraživanju predstavljaju i strukturu organiziranosti organizacija i pojedinaca, strukturu financiranja, udio stalno zaposlenih, honorarnih suradnika i volontera te tehničku i prostornu infrastrukturu svake pojedine organizacije ili pojedinca. We have conducted an in-depth research as part of the NMCB project in 2011, based on a sample of 36 organizations, collectives and individuals whose main focus lies in the use of new media and information technologies inside the field of artistic production. The results of the investigation demonstrate a tendency in the development of organizations and individuals, i.e. the scene that is, in terms of its range of activity, strongly connected to related organizations and individuals in a wider international context. The information acquired in the research also point to the organizational structure of individuals/organizations, the structure of financing, the share of full-time or part-time employees and volunteers, as well as the technical and spatial infrastructure of an organization and/or individual. 210 NMCB mapiranje občina, regija delovanja 16% 3% 28% 6 Međimurska 1 Varaždinska 10 Pomurska 19 Podravska 53% NMCB mapiranje organizacije in posamezniki 22 Organizacije 14 Posamezniki 39% 61% NMCB mapiranje / mapping 211 Organizacija / posameznik, regija NMCB mapiranje status 25% 39% 8% 6% 14 Posamezniki 7 Zavod 1 Ustanova 2 Udruga 3 Javni zavod 9 Društvo 3% 19% MNCB mapiranje zaposlitev 2% 26% 10% 62% 212 110 Honorarni sodelavci 266 Prostovoljci 44 Zaposleni 10 Ni podatka Društvo za glasbeno umetnost Arsana, Podravska Kulturno umetniško društvo Artstays, Podravska Nataša Berk, Podravska Luka Bunić, Međimurska Smiljana Bunić, Međimurska Cezam – klub Prostor, Međimurska KUD Dom KULTure, Podravska Znanstveno raziskovalno združenje za umetnost, kulturno-izobraževalne programe in tehnologijo EPeKa, Podravska Dušan Fišer, Podravska Filmska praksa Plan 9, Pomurska Galerija Murska Sobota, Pomurska Emil Herceg, Varaždinska Kristina Horvat, Međimurska Mario Jakšić, Međimurska Kulturno izobraževalno društvo KIBLA, Podravska Matej Končan – Kleemar, Pomurska Javni zavod Krajinski park Goričko, Pomurska Vesna Krebs, Podravska Milivoj Kuhar - Mimi, Međimurska Kulturno turistično društvo Ljutomer, Pomurska MMC Kulturni inkubator, MKC Maribor, Podravska Zavod Kultivacija Ruše, Matej Modrinjak, Podravska MIKK - Mladinski informativni in kulturni klub Murska Sobota, Pomurska Mladinski kulturni center Maribor, MKC, Podravska Mladinski center Prlekije – Pokrajinski center NVO, Pomurska Ana Pečar, Podravska Galerija PEKMEZ, Podravska Plesna izba Maribor, Podravska Maja Prettner, Pomurska Mirjana Rukavina, Podravska Fundacija SONDA, Podravska SPARK - Institut za raziskave in razvoj, Černelavci, Pomurska Ludvik Štefko, Pomurska Zavod UDARNIK, Podravska uho; oko:, zavod za umetnost in tehnologijo Maribor, Podravska Združenje za promocijo in soustvarjanje urbane kulture Vinilija, Podravska 213 Vprašanje svobode izražanja – je vedno pogojeno s političnimi dejstvi in miljejem. Svoboda je največje bogastvo, kar ga lahko izkusimo. Ambivalentna pozicija predpostavlja da je podrejanje slabo, sodelovanje pa potrebno. Vedeti moramo, kako funkcionira skupnost – če želimo doseči miroljubno, aktivno sobivanje z visoko stopnjo upoštevanja obstoječih okoliščin. (Milivoj Kuhar – Mimi) Želja pokazati vsem skupinam ljudi, da kultura ni samo preskakovanje ovir s konji, lunapark in ringišpil. (Mario Jakšić) Potrebni sta sinergija in način dela, ki bo ljudem omogočil, da drug drugemu odpirajo možnosti, s stabilnimi in močnimi omrežji, kjer bodo ljudje zavezani plemenitim idejam. (Milivoj Kuhar – Mimi) Ni denarja – ni festivala. (Kulturno turistično društvo Ljutomer) KIBLA je že od vsega začetka v procesu intermedializacije in digitalizacije kulture in umetnosti. Intenzivno spodbujamo eksperimentalne in specifične projekte na področju intermedije, vpeljujemo kreativno in praktično rabo sofisticiranih tehnologij na področju kulture, katere končni (in hkrati utopični) cilj je funkcionalna podpora delujočim mrežam, ki digitalizirajo, prezentirajo in decentralizirajo kulturno Slovenijo in Evropo. (Kulturno izobraževalno društvo KIBLA) Pomembni se nam osebni stiki, spontanost in improvizacija. (KUD Dom KULTure) Želimo si vzpostaviti mrežo evropskih in mednarodnih likovnih akademij, ki bi predstavljale neko alternativo obstoječim likovnim akademijam s povabljenimi profesorji teh akademij. Profesorji gostje bi delali v drugem okolju in na drug način, kot znotraj institucije. (Kulturno umetniško društvo Artstays) Potrebno bi bilo ustvariti trg in nacionalni program odkupovanja del umetnikov. (Mirjana Rukavina) V svojem ustvarjalnem procesu se pogosto srečam s pomanjkanjem informacij. Povezovanje in izmenjava tako igrata ključno vlogo. Ustvarjalcem znotraj novih medijev bi bilo potrebno zagotoviti zadostno mero podpore s strani drugih strokovnjakov, s področij, ki se prepletajo z določenim ustvarjalnim konceptom. V dobi interneta nam je to seveda že dosti olajšano. (Vesna Krebs) Rezidenc je premalo. Zelo pomembno in ključno je, da gre ustvarjalec ven, da odpre horizont, ki ga tukaj doma ne moreš prebit. (Dušan Fišer) Holistični management je osnova delovanja – prepletanje narave in kulture, trajnostno sobivanje je možno le na ta način, s pomočjo prepletanja različnih vrednot; preko estetike se vzpostavljajo etike. (Javni zavod Krajinski park Goričko) Lokalni birokratski sistem prijav na razpise hromi kreativnost in ni sposobno slediti potrebam sodobnega časa in ne živi s potrebami ljudstva, kjer kultura nosi eno izmed temeljnih vrednot prihodnosti. (Društvo za glasbeno umetnost Arsana) Delujemo v razširjenem območju avdiovizualnega polja, fokus našega delovanja je na prepletu vidnega in slišnega, interakcije med človekom in strojem. (uho; oko:, zavod za umetnost in tehnologijo Maribor) Pomembno se mi zdi zapolnjevanje manjših geografskih prostorov s kulturo in umetnostjo. (Ana Pečar) Umetnikom lahko novi prostori in pogoji odpirajo nove poglede v ustvarjalnem procesu. Mesto pa je, preko tujega umetnika in njegovega ustvarjalnega procesa, deležno vpogleda in refleksije domačega prostora iz perspektive gostujočega avtorja. (Galerija PEKMEZ) 214 Tako kot je zanimivo in nujno mešati discipline, je za posameznika zanimivo in nujno mešati lokalna in globalna območja, spoznavati nove kontekste in načine življenja. (FUNDACIJA SONDA ) Iščemo in primerjamo plesne trende na nacionalni in mednarodni ravni, kar je zelo dober in pomemben izziv. Mednarodno sodelovanje je velik kreativni izziv. (PLESNA IZBA MARIBOR) Decentralizacija se upošteva samo na papirju. Kot institucija smo znotraj tega politično aktivni. Na to temo smo celo izvedli umetniški projekt. To je bila turneja Davida Zambrana, mednarodno priznanega venezuelskega performerja in koreografa. Obiskal je 10 manjših slovenskih krajev in izvajal predstavo, performans na ulici. Izvajali smo socializacijo plesa v manjših krajih. (PLESNA IZBA MARIBOR) Holističko upravljanje je osnova djelovanja – preplitanje prirode i kulture; održivi suživot je moguć jedino na taj način, uz pomoć preplitanja različitih vrijednosti; preko estetike se stvaraju etike. (Javni zavod Krajinski park Goričko) Pomanjkanje mecenskih zgodb temelji na premajhnem zavedanju, da se tudi z majhno pomočjo, da veliko naredit. (FUNDACIJA SONDA ) Djelujemo u proširenom području audiovizualnog polja, fokus našeg djelovanja je na preplitanju vizualnog i slušnog, interakcije čovjeka i stroja. (uho; oko:, zavod za umetnost in tehnologijo Maribor) Interdisciplinarnosti je platforma, kjer se mešajo različne stroke in pogledi, kar stvari krepi. Celotna družba je nekako zgrajena na interdisciplinarnosti. Interdisciplinarnost je nekaj kar ta družba je in kar je umetnost vedno bila. (FUNDACIJA SONDA ) Izmenjava in pretok omogočata večjo kreativnost. Ptuj kot umirjeno mesto omogoča drug ustvarjalen proces napram večjemu mestu. (KUD Dom KULTure ) Logika dojemanja umetnosti se spreminja. To je ključno. (Dušan Fišer ) * Pitanje slobodne izražavanja – ona je uvijek uvjetovana političkim činiocima i miljeom. Sloboda je najveće bogatstvo koje entko može sikusiti. Ambivalentni stav je da je loše podređivanje, ali da je suradnja potrebna. Potrebno je znati kako funkcionira zajednica – za miroljubivu aktivnu koegzistenciju sa visokim stupnjem uvažavanja postojećih okolnosti. (Milivoj Kuhar – Mimi) Želja da se svim grupama ljudi pokazati da nije kultura samo skakanje s konjima preko prepona, lunapark i ringišpil. (Mario Jakšić) Nema novca – nema festivala. (Kulturno turistično društvo Ljutomer) KIBLA je još od samoga začetka u procesu intermedijalizacije i digitalizacije kulture i umjetnosti. Intenzivno potičemo eksperimentalne i specifične projekte na području intermedije, uvodimo kreativnu i praktičnu upotrebu sofisticiranih tehnologija na području kulture, koje je konačni (i istodobno utopijski) cilj, funkcionalna potpora djelatnim mrežama koje digitaliziraju, prezentiraju i decentraliziraju kulturnu Sloveniju i Europu. (Kulturno izobraževalno društvo KIBLA) Novi prostori i uvjeti mogu umjetnicima otvarati nove poglede u stvaralačkom procesu. Grad, preko stranog umjetnika i njegovog stvaralačkog procesa, sadrži shvaćanje i refleksije domaćeg prostora iz perspektive gostujućeg autora. (Galerija PEKMEZ) Kao što je zanimljivo i nužno miješati discipline, je za pojedinca zanimljivo i nužno miješati lokalna i globalna područja, spoznavati nove kontekste i načine života. (FUNDACIJA SONDA ) Važni su nam osobni kontakti, spontanost i improvizacija. (KUD Dom KULTure ) Želimo uspostaviti mrežu europskih i međunarodnih likovnih akademija koje bi predstavljale neku vrstu alternative postojećim likovnim akademijama, a uz pomoć pozvanih profesora tih akademija. Gostujući profesori bi radili u drugoj okolini i na drugačiji način od onog unutar institucije. (Kulturno umetniško društvo Artstays) Potrebno bi bilo stvoriti tržište i nacionalni program otkupa djela umjetnika. (Mirjana Rukavina) U svojem stvaralačkom procesu se često susrećem s pomanjkanjem informacija. Zato povezivanje i razmjena igraju ključnu ulogu. Stvarateljima unutar novih medija bi bilo potrebno osigurati dovoljnu mjeru potpore od strane drugih stručnjaka, iz područja koja se isprepliću sa određenim stvaralačkim konceptom. (Vesna Krebs) Rezidencijalnih programa je premalo. Jako je važno i ključno da stvaratelj ide van, da otvori 215 horizont, koji ovdje doma ne možeš probiti. (Dušan Fišer) Lokalni birokratski sustav prijava na natječaje paralizira kreativnost, nije sposoban slijediti potrebe suvremenog vremena i ne živi s potrebama ljudi, gdje kultura nosi jednu od temeljnih vrijednosti budućnosti. (Društvo za glasbeno umetnost Arsana) Potrebna je sinergija i način rada da ljudi otvaraju mogućnosti jedni prema drugima, sa čvrstim i snažnim mrežama gdje su ljudi vezani za plemenite ideje. (Milivoj Kuhar – Mimi) Čini mi se važnim punjenje manjih geografskih prostora kulturom i umjetnošću. (Ana Pečar) Tražimo i uspoređujemo plesne trendove na nacionalnoj i međunarodnoj razini što je vrlo dobar i važan izazov. Međunarodna suradnja je veliki kreativni izazov. (PLESNA IZBA MARIBOR) Decentralizacija se uzima u obzir samo na papiru. Kao institucija smo u tome politički aktivni. Na tu temu smo proveli umjetnički projekt. Radilo se o turneji Davida Zambrana, međunarodno priznatoga venezuelanskoga performera i koreografa. Posjetio je 10 manjih slovenskih krajeva i izvodio predstavu, performans na ulici. Provodili smo socijalizaciju plesa u manjim krajevima. (PLESNA IZBA MARIBOR) Nedostatak pokroviteljskih priča vuče temelje iz preslabe svjesnosti da se i sa malom pomoći može puno napraviti. (FUNDACIJA SONDA) Interdisciplinarnost je platforma gdje se miješaju različite struke i gledišta, što jača stvari. Cijelo društvo je na neki način izgrađeno na interdisciplinarnosti. Interdisciplinarnost je nešto što to društvo je i što je umjetnost uvijek bila. (FUNDACIJA SONDA) Razmjena i protok omogućavaju veću kreativnost. Ptuj, kao miran grad, omogućava drugačiji stvaralački proces nasuprot većem gradu. (KUD Dom KULTure ) Logika shvaćanja umjetnosti se mijenja. To je ključno. (Dušan Fišer) 216 * The question of freedom of expression – is always conditioned by political facts and milieu. Freedom is the greatest wealth that anyone can experience. An ambivalent stand suggests that submission is bad, but collaboration is necessary. We need to know how the community works – to achieve a peaceful, active co-existence with a high level of respect for the existing circumstances. (Milivoj Kuhar – Mimi) visiting author. (PEKMEZ Gallery) noble ideas. (Milivoj Kuhar – Mimi) Just as it is interesting and necessary to mix and combine disciplines, to an individual it is interesting and necessary to merge local and global environments, and to meet new contexts and ways of living. (SONDA FOUNDATION) I think it’s important to fill up smaller geographical spaces with arts and culture. (Ana Pečar) The desire to demonstrate to any group of people that culture is more than just hurdle racing, amusement parks and merry-go-rounds. (Mario Jakšić) We wish to establish a network of European and international fine arts’ academies that would represent some sort of alternative to the existing ones, but would host their professors and lecturers. The visiting professors would thus work in a different environment and in a different way than they do inside their institutions. (Cultural Arts Society Art Stays) No money – no festival. (Culture and tourism association Ljutomer) From the very beginning, KIBLA has been involved in the processes of intermedialization and digitalization of arts and culture. We are passionately encouraging experimental and specific projects in the field of intermedia, and introducing a creative and practical use of sophisticated technologies in the field of culture, whose final (as well as utopian) goal is a functional support to the existing networks that digitalize, present and decentralize the culture of Slovenia and Europe. (Association for Culture and Education KIBLA) Holistic management is the basis of functioning – the intertwinement of nature and culture and a sustainable co-existence are only possible in such a way, by means of interlacing different values; ethics are established through esthetics. (Public institute Goričko Nature Park) We are operating inside an extended area of the audio-visual field; the focus of our endeavors lies at the crossing of the visible and the audible, the interaction between man and machine. (uho; oko:, Institute for Art and Technology Maribor) To the artists, new spaces and new conditions can open up new perspectives in their creative processes. The city, on the other hand, through foreign artists and their creative processes, receives an insight and a reflection on the local environment from the perspective of the What matters to us are personal approaches, spontaneity, and improvisation. (Cultural Arts Society Dom KULTure) It would be necessary to create a market and a national program of buying the artworks. (Mirjana Rukavina) In my creative process I often come across a lack of information. It is therefore crucial to connect and to exchange. The creative forces from the field of new media should be provided with sufficient support on behalf of other experts – from areas that mingle with a particular creative concept. Naturally, in the internet age, it has all been made easy for us. (Vesna Krebs) We are searching and comparing dance trends on a national and international level, which is a fantastic and important challenge. International collaboration is a tremendous creative challenge. (PLESNA IZBA MARIBOR) Decentralization is only considered on paper. As an institution, we are politically active inside it. We have even performed an art project on the topic. It was the David Zambrano tour, one internationally acknowledged Venezuelan performer and choreographer. He visited ten smaller Slovenian towns with a street performance – we were conducting a socialization of dance in these small places. (PLESNA IZBA MARIBOR) The absence of patrons of art is founded on a lack of awareness that even a small contribution can make a great difference. (SONDA FOUNDATION) Interdisciplinarity is a platform where various expert disciplines and perspectives merge – which makes the whole thing stronger. The entire society is somehow built on the idea of interdisciplinarity. Interdisciplinarity is something that our society is, and something that art always was. (SONDA FOUNDATION) There aren’t enough residencies. It is most important, in fact crucial, that an artist should go abroad, to broaden his/her horizons – something you can’t do here, at home. (Dušan Fišer) Exchange and flow will allow for a greater creativity. Ptuj, as a quiet, calmer town, will enable a different creative process compared to a larger town. (Cultural Arts Society Dom KULTure) The local red tape system for applying to tenders is an impediment to creativity; it is not capable to keep up with the needs of its time, and it does not breathe with the needs of a people, whose culture represents one of the fundamental values of the future. (Music Arts Association Arsana) The logic of art perception is changing. This is vital. (Dušan Fišer) We need synergy, and an approach to work that will enable people to open up opportunities to one another; with firm and strong networks where people will be committed to 217 ACTFEST 2012 Eva Aguila & Brock Fansler: Experimental 1/2 Hour, Slobodni festival 6, Mursko Središće, 2012. (foto arhiv / photo archive Autonomni centar) Borut Savski (Ljudmila, Ljubljana) delavnica / radionica / workshop Make a Theremidi Orchestra, Slobodni festival 6, Mursko Središće, 2012. (foto arhiv / photo archive Autonomni centar) Martha Blassnigg je docentka antropologije medijev, Transtehnološke raziskave, na Univerzi v Plymouthu. Michael Punt je profesor umetnosti in zgodovine, Transtehnološke raziskave, na Univerzi v Plymouthu. Marta Gregorčič je docentka kulturologije in doktorica sociologije, ki trenutno ustvarja program Urbanih brazd v okviru Evropske prestolnice kulture – Maribor 2012. Peter Tomaž Dobrila je inženir elektrotehnike – računalništva in glasbenik, ki se osredotoča na kreativno rabo novih tehnologij. Predstavljal, prikazoval in predaval je širom sveta. Je član Evropske akademije za digitalne medije (EADIM). Od 2008 je predsednik Znanstveno raziskovalnega združenja za umetnost, kulturno-izobraževalne programe in tehnologijo EPEKA. Snežana Štabi je bila urednica govornega programa radia MARŠ od začetka delovanja leta 1990. Uredila in pripravila za tisk različne publikacije in knjige (Katedra, Znanstvena revija, Založba KRT, Založba Obzorja). Več kot desetletje je delala na področju oglaševanja. Sodelavka pri programih in urednica različnih publikacij in knjig v KID KIBLA (časopis Folio, spletne objave in druge tiskane publikacije). Dejan Pestotnik – od leta 2004 podpredsednik Kulturno izobraževalnega društva KIBLA. Deluje kot producent, koordinator in menedžer na področju promocije sodobne umetnosti (razstave in predstavitve, sodobne umetnosti, odnosi z javnostmi in kulturni marketing – sponzorstva) na mednarodni ravni. Žiga Dobnikar je umetnostni zgodovinar in kurator. Robert Posavec je profesor informacijskih znanosti in hrvaščine. Dela kot bibliotekar in voditelj javne in kulturne dejavnosti v Centru za vzgojo in izobraževanje v Čakovcu. Raziskuje, piše in dela na področju novih medijev, informacijskih znanosti in družbenih gibanj. Stjepan Mikec je vodja projekta New Media Cross Border. V Avtonomnem centru v Čakovcu dela na pripravi in izvedbi razvojnih projektov, povezanih s kulturo, novimi tehnologijami in civilno družbo. Trener in konzultant za projektni management, IT orodja za sodelovanje, promocijo neprofitnih organizacij. V središču njegovega interesa so novi modeli sodelovanja in trajnostnega razvoja, vpliv odprtokodnih programov pri razvoju družbe, spletne komunikacije. * Martha Blassnigg je profesorica Antropologije medija, Transtehnološka istraživanja, Sveučilište u Plymouthu. Michael Punt je profesor umjetnosti i tehnologije, Transtehnološka istraživanja, Sveučilište u Plymouthu. Marta Gregorčič je docentica kulturologije i doktorica sociologije, trenutno provodi program Urbanih brazda u okviru Europske prijestolnice kulture – Maribor 2012. Peter Tomaž Dobrila je inženjer elektrotehnike - računarstva i glazbenik, usredotočen na kreativnu upotrebu novih tehnologija. Prezentirao je, prikazivao i predavao širom svijeta. Član je Europske akademije za digitalne medije (EADiM). Od 2008. je predsjednik Znanstveno istraživačkoga udruženja za umjetnost, kulturno-obrazovne programe i tehnologiju EPEKA. Snežana Štabi je bila urednica govornog programa radija MARŠ od začetka djelovanja 1990. Uredila je i pripremila za tisak različite publikacije i knjige (Katedra, Znanstvena revija, Naklada KRT, Naklada Obzorja). Više od desetljeća je radila na području oglašavanja. Suradnica u programima i urednica različitih publikacija i knjiga u KID KIBLA (časopis Folio, objave na Internetu i razne tiskane publikacije). 220 Dejan Pestotnik – od 2004. podpredsjednik Kulturno obrazovnog društva KIBLA. Radi kao producent, koordinator i menađer na području promocije suvremene umjetnosti (izložbe i prezentacije, suvremena umjetnost, odnosi s javnošću i kulturni marketing – sponzorstva) na međunarodnoj razini. Žiga Dobnikar je povjesničar umjetnosti i kurator. Robert Posavec je profesor informacijskih znanosti i hrvatskog jezika. Radi kao knjižničar i voditelj javne i kulturne djelatnosti u Centru za odgoj i obrazovanje Čakovec. Istražuje, piše i radi na područjima novih medija, informacijskih znanosti, socijalnih pokreta. Stjepan Mikec, voditelj projekta New Media Cross Border. U Autonomnom centru u Čakovcu radi na pripremi i provedbi razvojnih projekata vezanih uz slobodnu kulturu, nove tehnologije i civilno društvo. Trener i konzultant za projektni menadžment, IT alate za kolaboraciju, promociju za neprofitne organizacije. U središtu njegovog interesa su novi modeli suradnje i održivog razvoja, utjecaj slobodnog softvera na razvoj zajednice, web komunikacije. * Dr. Martha Blassnigg (Reader in the Anthropology of Media, Transtechnology Research, Plymouth University) Prof. dr. Michael Punt (Professor of Art and Technology, Transtechnology Research, Plymouth University) Marta Gregorčič is a docent of culturology with a PhD in sociology, currently creating the Urban Furrows program as part of the European Capital of Culture - Maribor 2012. Peter Tomaž Dobrila is an electronic and IT engineer and a musician who focuses on the creative use of the new technologies. He was presenting, showing and lecturing all over the world. He’s a member of the European Academy for Digital Media (EADiM). Since 2008 he’s a President of the Scientific and Research Association for Arts, Cultural Educational Programmes and Technology EPEKA. Snežana Štabi was editor of the talk program at radio MARŠ since its beginnings in 1990. Has edited and prepared the layout for a number of publications and books (Katedra, Znanstvena revija, KRT Publishing, Obzorja Publishing). Has worked in the field of advertisement for over a decade. Works on programs and as editor of publications and books at ACE KIBLA (Folio magazine, web announcements, and other printed publications). Dejan Pestotnik – since 2004 vice president of Association for Culture and Education KIBLA, working as producer, coordinator and promotion manager of contemporary art production (contemporary art exhibitions, presentations PR and cultural marketing – sponsorships) on an international level. Žiga Dobnikar is an art historian and curator. Robert Posavec, professor of information sciences and Croatian. Works as librarian and head of public and culture&arts activities at the Center for Education in Čakovec. Works as a researcher and writer in the field of new media, information sciences and social movements. Stjepan Mikec, head of the New Media Cross Border project. Works at the Autonomous center in Čakovec on the preparation and execution of development projects linked to the fields of arts&culture, new technologies, and the civil society. Trainer and consultant for project management, IT cooperation tools, and non-profit organization promotion. The central focus of his interests includes new models of collaboration and sustainable development, the influence of open source programs on the development of society, and web communications. Avtorji / Autori / Authors 221 NEW MEDIA CROSS BORDER Transdisciplinarnost in novomedijske kulture v razvoju čezmejnega sodelovanja Transdisciplinarnost i novomedijske kulture u razvoju prekograničnog područja Transdisciplinarity and new media culture in cross-border area development Vodilni partner / vodeći partner / Leading partner: Autonomni centar – ACT, Čakovec (HR) Partnerji / Partneri / Partners: Kulturno izobraževalno društvo KIBLA, Maribor (SI) ONEJ – društvo prekmurske pobude, Murska Sobota (SI) Udruga mladih Varaždinski underground klub (V.U.K.), Varaždin (HR) http://noborderculture.eu REPUBLIKA SLOVENIJA MINISTRSTVO ZA GOSPODARSKI RAZVOJ IN TEHNOLOGIJO Projekt Transdisciplinarnost in novomedijske kulture v razvoju čezmejnega sodelovanja – NEW MEDIA CROSS BORDER se izvaja v okviru Operativnega programa IPA SI-HR 2007–2013. Projekt Transdisciplinarnost i novomedijske kulture u razvoju prekograničnog područja – NEW MEDIA CROSS BORDER se provodi u okviru Operativnog programa IPA SI-HR 2007–2013. Project Transdisciplinarity and new media culture in cross-border area development – NEW MEDIA CROSS BORDER is implemented within the Operational Programme IPA SI-HR 2007–2013. Projekt delno financirajo / Projekt djelomično financiraju / Project is partially funded by: Republika Slovenija, Ministrstvo za gospodarski razvoj in tehnologijo / Republic of Slovenia, Ministry of economic development and technology Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture / Republic of Croatia, Ministry of Culture Vlada Republike Hrvatske, Ured za udruge / Government of the Republic of Croatia, Office for Zavod Republike Slovenije Cooperation with NGOs za zaposlovanje Grad Varaždin / City of Varaždin Republika Slovenija, Ministrstvo za izobraževanje, znanost, kulturo in šport / Republic of Slovenia, Ministry of Education, Science, Culture and Sport Mestna občina Maribor / Municipality of Maribor S pomočjo programa javnih del Zavoda Republike Slovenije za zaposlovanje / With support of Employment Service of Slovenia (public works). Stališča, objavljena v tej publikaciji, ne izražajo mnenj donatorjev. Stajališta iznesena u ovoj publikaciji ne moraju nužno odražavati stajališta donatora. The views expressed in this publication do not necessariliy reflect those of the donors. Knjiga govori o fenomenih “neodvisne” kulture v preteklosti in sedanjosti in jih skuša pojasniti. Opisuje kulturno in družbeno sceno. Izraz odvisno-neodvisno ni vedno uporabljen, vendar se pojavlja kot rdeča nit skozi prispevke, prav tako kot avtonomija, samoodločanje, sodelovanje, v nasprotju z glavnimi tokovi in kapitalizmom. Vprašanje je, koliko smo odvisni, zakaj smo ali nismo, zakaj več nismo aktivisti, kako smo sprejeli pravila sistema in podobno, kje je naš projekt v tej zgodbi. Stjepan Mikec NMCB je deloval na čezmejnih projektih z uporabo transdisciplinarnih metod – zagotavljanjem sredstev na odvisno-neodvisne načine, z inovativnimi metodami prikazovanja del in sodelovanjem umetnikov in znanstvenikov, s čezmejnim sodelovanjem, umetnostjo, ki se zajeda v socialo, z metodami dela pa tudi raziskovanja, ki ga lahko izvajajo združenja, z razvijanjem partnerstva organizacij, z razvojem sodelovanja med več sektorji – akademskega, izdajateljskega, raziskovalnega, umetniškega, tehnološkega in socialnega. Vse to kaže na transdisicplinarnost. Kruno Jošt In prav projekti, kot je NMCB, raziskujejo in krepijo moč posameznikov ali skupin, tako formalnih kot neformalnih, da aktivno sodelujejo v novo nastajajočih procesih organiziranja, združevanja in s tem posledično ustvarjanja in prezentiranja ustvarjenega, kar predstavlja neomejeno polje novih idej, inovacij, ki inspirirajo ter bogatijo naše znanje in s tem bivanje v realnem času in prostoru. Dejan Pestotnik NEW MEDIA CROSS-BORDER Transdisciplinarnost in novomedijske kulture v razvoju čezmejnega sodelovanja Transdisciplinarnost i novomedijske kulture u razvoju prekograničnog područja Transdisciplinarity and new media culture in cross-border area development
© Copyright 2024